Bližio se početak nove školske godine. Kao i pred svaki septembar u zraku se osjetila napetost i užurbanost... kako obezbijediti knjige,djeci je odjeća okraćala. Zlatanove brige nisu bile "samo to". Bio je samohrani otac,a dvoje od troje djece već stasalo za školu. I dok je starija djevojčica bila vec velika jer polazi u sedmi razred, Zlatana je mučilo kako će njegov Denis poći u školu. Denis je bio "sladak". Od treće godine,kako mu je majka umrla – dijabetičar.
Učiteljica Esma zakazala je prvi roditeljski tih novembarskih dana. Zlatan je došao zadnji,malo je i zakasnio jer je valjalo Denisu ostaviti gotov ručak kad dodje iz škole. "Nema veze Zlatane za kašnjenje, izvolite nađite mjesto u nekoj od slobodnih klupa", rekla je Esma svojim umilnim glasom. Nakon uobičajenih problema došlo se i do tačke razno. Zlatan se javio i lomeći prste tiho govorio kako djeca zaziru od Denisa. "Misle da je to nešto prelazno", reče. "Sa njim neće niko da se igra." Dok je to izgovarao osjetio je kao da mu je kamen pao sa srca, a u razredu je nastao tajac. Tišinu razbi Esma i reče umilno: "Ne brinite, porazgovarat ću ja sa djecom."
Sutradan, Zlatan je otišao u školu u vrijeme velikog odmora.Iz prikrajka je posmatrao djecu kako se igraju i Denisa koji je stajao po strani. Zlatan im je prišao. Zgrabio je svoje dijete za ruku i znojnim dlanom ispustio medju gomilu koja je upravo igrala izmedju dvije vatre. Tišina je govorila više od riječi. Jedna djevojčica se ipak usudila i reče: "Dođii Denise, na tebe je red da gadjaš loptom". "Dođi" rekoše svi u glas...
Gdje su danas roditelji u školi? Gdje i pacijenti u bolnici,gdje i osuđenici u sudnici.U školi jesu sigurno,ali manje -više prepušteni sami sebi dok sjede u prvim klupama i vode samo njima vidljive borbe za dobrobit svoje djece.