Kao bomba je, ovih dana, na skoro svim portalima, a i ponekim ozbiljnim TV kućama, osvanula vijest da je cijeli jedan razred u jednoj BiH gimnaziji prošao odličnim uspjehom sa svim zaključenim peticama. Sve i jedan učenik, sve petice. Ova vijest je došla u skoro isto vrijeme kada je u državi sa naše desne strane jedan takav učenik izvršio nešto nezapamćeno na našim prostorima i cijeli region se zapitao da li je takvo nešto, svojstveno zapadu, došlo i kod nas i kako da sada pristupamo i roditeljskim i školskim obavezama. Ko je zakazao u ovom slučaju ostaje nerješeno do danas,a pitanje je da li i kada ćemo moći ikoga sa sigurnošću okriviti za to.
Dok u državi sa naše lijeve strane, opet na portalima, mogu se pročitati vijesti o povećanom broju djece, a i roditelja, koji posjećuju psihologe i psihijatre,jer narastao je pritisak vezan za upise u srednju školu i fakultete. Roditelji traže da se obustavi upis na osnovu ocjena, jer sve nas uče da ocjena nije mjerilo znanja, da je stvar trenutka učeničkog, profesorskog, tematskog, predmetnog. A neki vjeruju i da je tamo negdje leptir zamahnuo krilima pa je zbog toga dobio jedinicu, ili je mjesec u merkuru itd. Roditelji traže uvođenje prijemnih ispita, kao mjerilo znanja, koji će onda svoj djeci dati ravnopravnu šansu, a ne ovako zbog tamo nekoga kome su profesori „morali“ davati petice, jer je nečiji, „ničije“ djete ne može upisati šta želi i snovi se ruše,a nisu ni počeli.
U svemu tome ne mogu a da se ne zapitam da li sam ja nečije djete oštetila? Ili da li je neko oštetio moje djete? Ne shvatljivo je da samo par godina unazad učiteljska riječ je bila zakon. Niko nije preispitivao njihove odluke, bez obzira na rang, nivo i uticaj roditelja u društvu. Svaki roditelj je smatrao da su prosvjetni radnici obrazovani da rade svoj posao onako kako treba i ako djete dobije lošiju ocjenu ono je bivalo krivo i pritisak je stavljan na njega da istu popravi, a od učitelja se samo tražila pomoć i objašnjenje kako da to što efikasije se odradi. Da se ide direktoru, zbog takvog nečega, se nije ni pomišljalo,a kada učenik počne da kuka kako je teško, kako njega neko mrzi, roditelj to sasjeće u korjenu sa moraš slušat. Ako je i postojala protekcija i zaista omiljeni učenici, ostalima to nije jasno davano do znanja.
Sada su vremena drugačija, to osjetim i kao roditelj i kao prosvjetni radnik. Na žalost ni mene nije zaobišlo dobro poznato „Znate li Vi ko je moj babo“. To mi je bilo jako teško čuti iz usta djeteta, jer oduvijek se trudim ne praviti druge podjele osim po trudu, radu, zalaganju i znanju. U sistemu punog subjektivnog tako bih voljela da je ocjenjivanje samo objektivno, da postoje jasna razgraničenja, da su napisana i svima vidljiva i jasno mjerljiva. Ali usmeni odgovor je nešto što još uvijek, ne možemo tu uvrstiti i jasno razgraničiti. To daje povoda i učeniku, a i roditelju da pomišlja na neregularnosti prilikom ocjenjivanja. Sada se prosvjetnom radniku ne dolazi da ga se pita šta djete nije znalo i kako da ono to popravi, nego se govori kako on ne zna da radi svoj posao i da je on nesposoban ako njegovo djete ima negativnu ocjenu. Sada svaki roditelj smatra da on zna koliko njegovo djete zna i da prosvjetni radnik samo treba da upiše tu ocjenu koju kaže roditelj. Sada je odlazak kolegi ili direktoru pod normalan, gdje taj prosvjetni radnik biva izložen pritiscima sa strane da svoju ocjenu i promjeni. Prisjetimo se samo i prošlogodišnjeg slučaja profesorice biologije, u susjednoj nam državi. Ili slučaja matematike, gdje je profesor na žalost od pritiska i preminuo, kada je nakon više godina rada doživio suspenziju i preispitivanje njegovih kriterija i načina ocjenjivanja. Sve je veći pritisak roditelja na prosvjetne radnike i sve je više izražen i očit i sve se više o tome piše. Ne mogu a da se ne zapitam ko je i kada pustio roditelje, u tolikoj mjeri, u školu i dao im ovlasti koje oni imaju? Ko je i da li je to mogao spriječiti ili ko je taj koji još uvijek može? Gdje počinje škola, a gdje završava roditelj? Da li se svi mi prosvjetni radnici trebamo plašiti posljedica našeg ocjenjivanja? Da li se moje kolege trebaju plašiti mene kao roditelja i onoga što ja mislim o njihovom ocjenjivanju moga djeteta? Da li ja kao roditelj prosvjetni radnik uopšte imam pravo nešto reći svome kolegi,jer i drugi roditelji koji ni nisu prosvjetari imaju mišljenje o ocjenama toga profesora?
Svi učenici sve zaključne petice. Komentara je bilo svakavnih. Od ljudi koji su kao upoznati, pa znaju im roditelje, pa kažu ma ne smije niko im ni dati manju ocjenu, do toga da su se trudili, radili i zaslužili, od toga e da su oni vidjeli kad su bili stari profesori koji su meni predavali pa bi vidjeli oni, do toga da su profesori bili prisiljeni dati sve petice, jer u trećem nisu svi imali, pa je ovih par popustilo pod pritiskom. Šta je istina teško je znati,a da li i ovi mladi ljudi znaju da li su zasigurno zaslužili. Jedino što nam preostaje je nada da će se vremenom to pokazati, jer i u prošlosti smo učili da bi bili bolji pod naših roditelja, da bi nekada negdje mogli pokazati to naše znanje koje će neko cijeniti. A možda im neće ni trebati, nego će biti bitan taj papir, jer će ih zaposliti ti njihovi roditelji koji su ih i doveli do tih petica. Ocjena nije mjerilo znanja, ali nadamo se da budućnost će otkriti njenu pravu vrijednost.