U vrijeme kad sam se tek poigravala idejom da svojim promišljanjima o tome da li i kako roditelji utječu na obrazovni proces i o tome da li je njihovo (ne)učešće korisno ili štetno dam nekakav tekstualni oblik, nisam ni slutila da će se za kratko vrijeme ova ionako aktuelna tema dodatno popularizirati u medijima i dobiti jedan sasvim novi kontekst te da će primarno biti promatrana kroz prizmu tragičnog događaja koji se desio u susjednoj zemlji. Dobili smo priliku da tad svjedočimo desetinama, ako ne i stotinama reakcija uglavnom samoprozvanih stručnjaka i analitičara u kojima su prevladavale floskule koje su teret odgovornosti za postupke malodobne djece stavljali na pleća njihovih roditelja. Pritom su neke ozbiljne i naučno utemeljene analize istinskih stručnjaka pale u drugi plan jer ipak su to bili poduži tekstovi bez senzacionističkih pokliča i poziva na linč, osude i radikalno uzimanje stvari u svoje ruke. Ukoliko, kao ljudi iz struke, nakratko ostavimo gorepomenuto po strani i pokušamo dati nekakav empirijski osvrt na ovu temu pozivajući se na first-hand iskustva iz vlastite nastavne prakse, bojim se da bismo i tad mogli upasti u zamku i dati prikaz obojen ogorčenjima i frustracijama koje većina nas uglavnom opravdano i ima i koje, kad ih već imamo, nekako sistematično katalogiziramo i pohranjujemo na istaknuta mjesta u arhivi svojih nastavničkih karijera. Ja nemam namjeru pisati o tome koliko učešće ili neučešće roditelja u obrazovanju nama nastavnicima otežava život i rad, kakvim pritiscima smo izloženi, kako je nedopustivo i za svaku osudu da nam se roditelji djece miješaju u posao, dovode u pitanje našu kompetentnost ili se, pak, nedovoljno unose u obrazovanje svojih potomaka. Iako je nerijetko upravo to slučaj, to je tema za neki drugi osvrt. Svi mi kojima je dijete osnovna jedinica rada i kojima je dobrobit djeteta polazište profesionalnog djelovanja vrlo lako možemo upasti u tu zamku da ovom pitanju pristupimo kao oštećena i neuvažena strana, kao žrtve manipulativnih obrazovnih politika i još gorih, prezahtjevnih i (ne)utemeljeno ambicioznih roditelja iako to sve, ruku na srce, u manjoj ili većoj mjeri i jesmo, samo što sagledavanje ove teme kroz tu prizmu neće dati nepristrasne odgovore na postavljena pitanja ako je na njih uopće i moguće odgovoriti.
Nastavnica sam već sedamnaest godina. Osamnaest školskih. U svih tih osamnaest bila sam i razrednica. Da nisam, vjerovatno bi me obuzimao osjećaj nepotpunosti jer uistinu volim imati razredništvo. Također volim i rado obavljam sve poslove koji se s tim zaduženjem podrazumijevaju. U jednoj školskoj godini održim četiri ili pet roditeljskih sastanaka, pojedinačne informativne razgovore i ne brojim. Ipak, smatram da ne bi bilo moralno i korektno prepričavati situacije kojima sam kao razrednik prisustvovala, kao ni razgovore koje sam vodila sa roditeljima djece o kojoj u školi ja vodim brigu jer na povjerenje koje gradim i s djecom i s njihovim roditeljima gledam kao na svoju svetu obavezu i osjećam da bih je time povrijedila. Zbog toga se ne mogu i ne želim pozivati na konkretne, pojedinačne primjere iz svoje nastavničke prakse. Najprije ću se kratko osvrnuti na činjenice do kojih sam došla čitajući UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta, Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine te tri različita zakona o srednjem obrazovanju (od postojećih jedanaest), a kratko ću spomenuti i neka svoja zapažanja i saznanja o tome gdje su roditelji u školama negdje drugdje te o nekim aktuelnim teorijama i modelima roditeljskog učešća u obrazovanju. Govorit ću uopšteno o tome kako kao razrednica realiziram saradnju sa roditeljima i pozvat ću se na primjer svojih roditelja iz vremena kad sam ja bila učenica iako bi se to u kontekstu savremenog roditeljstva i trenutnog stanja u obrazovanju moglo doživjeti kao pokušaj uskrsnuća ptice dodo.
OBJEKTIVNO
Roditelji u bosanskohercegovačkim školama u teoriji i praksi
Šta kaže/u zakon(i)?
Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta koja je sadržana u dodatku Aneksa 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma i koja je iznad svih drugih relevantnih zakonskih i podzakonskih akata u Članu 18 nalaže da “roditelji ili, ako je takav slučaj, zakonski staratelji, snose prvenstvenu odgovornost za podizanje i razvitak djeteta. Njihova osnovna briga će biti najbolji djetetovi interesi.”
Učešće roditelja u obrazovanju djece prepoznaje i Porodični zakon Federacije. Član 136 (Stav 1, 2 i 3) pomenutog zakona jasno precizira prava i obaveze roditelja kad su u pitanju svi nivoi obrazovanja njihove djece.
Država smo koja ima 11 zasebnih zakona kojim se uređuje srednjoškolsko obrazovanje – Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, deset kantonalnih zakona čiji se zvanični nazivi razlikuju od kantona do kantona, dok Brčko distrikt ima Zakon o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama. Ilustracije radi, analizirat ću tri – dva su nasumično odabrana, dok je treći zakon na snazi u školi u kojoj ja radim.
U Zakonu o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, riječ roditelj (u svim oblicima) spominje se 69 puta, a prvi put u Članu 7, Stav 1 u kojem stoji da se "u srednjem obrazovanju promoviše i razvija stalno partnerstvo škole, roditelja, staratelja ili usvojilaca (u daljem tekstu: roditelj) i sredine u kojoj žive u svim pitanjima od značaja za ostvarivanje funkcije škole i interesa i potreba učenika." Isti taj zakon nadalje definira prava i obaveze roditelja (Član 71 i Član 72) te ingerencije savjeta roditelja (Član 136).
Na 24 stranice prečišćenog teksta zakona koji se u Hercegovačko-neretvanskom kantonu zove Zakon o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju, roditelji su spomenuti 17 puta, prvi put u odredbama Člana 4b u kojem se navodi da "škola promoviše i razvija stalno i dinamično partnerstvo škole, roditelja i sredine u kojoj žive, u svim pitanjima od značenja za ostvarivanje uloge škole i interesa i potreba učenika." U ovom zakonu nema posebnog člana koji definira prava i obaveze roditelja, kao ni člana koji detaljno pojašnjava ingerencije vijeća roditelja.
U Zakonu o srednjem školstvu Srednjobosanskog kantona sa unesenim izmjenama, riječ roditelj se spominje 22 puta, prvi put tek u Članu 25, zatim sporadično u nekoliko članova u kojima se govori o pravu na ulaganje prigovora na zaključne ocjene, traženje izuzeća predmetnog nastavnika, i sl., a konkretno tek u Članu 80 u kojem su definirani postupak osnivanja i ingerencije Vijeća roditelja.
Šta nam govori stanje na terenu?
Iz ovih primjera vidimo da je uloga roditelja u bosanskohercegovačkim školama institucionalizirana kroz formiranje vijeća roditelja. U stvarnosti, sastanci vijeća roditelja pojedinih škola (uz časne izuzetke!) uglavnom se sazivaju kada se iz njihovih redova biraju dva člana upravnog odbora škole pa se u skladu sa unaprijed dogovorenim šemama sačinjavaju zapisnici kako bi se, u slučaju žalbi i tužbi, mogla dokazati regularnost i pravovremenost te procedure. Nažalost, moram reći da se tu radi o dobro uhodanom, šematiziranom i ispolitiziranom procesu. Nadalje, vijeće roditelja će jednom godišnje delegirati i pojedince koji će biti članovi komisije koja će provesti propisanu proceduru izbora najboljeg ponuđača za školska putovanja pa će se napraviti neki zapisnik i o tome. Po ovom pitanju, trenutno stanje bi se moglo opisati kao “i služba je družba”. Nažalost, to je još jedna u nizu instanci koja potvrđuje da se kod formalnog obrazovanja politika koja ga propisuje i uređuje zorno usredsredila na to da ga i učini pukom formalnošću i što je najtužnije, da potencijalno korisnu ulogu roditelja u obrazovnom sistemu naše zemlje instrumentalizira i okrene u svoju korist.
Na nešto opipljivijem nivou dešava se saradnja na relaciji razrednik – roditelj, a ta stavka je i formalno definirana u sklopu zadataka koji su navedeni u četrdesetočasovnoj radnoj sedmici nastavnika. To, naravno, podrazumijeva roditeljske sastanke i informativne razgovore koje je razrednik dužan evidentirati u razrednu knjigu. Da se zadovolji forma, da se ugodi inspekcijama.
Ipak, moja iskustva saradnje s roditeljima su uglavnom pozitivna. Imam dobro posjećene roditeljske sastanke na kojima sa roditeljima vodim izuzetno konstruktivne razgovore. Uvijek sam tog dojma da mi roditelji vjeruju i da me smatraju ravnopravnim partnerom u odgoju njihove djece. Struktura roditelja s kojima radim je raznolika, kako u obrazovnom tako i u dobnom smislu, ali smatram da to bitno ne utječe na kvalitet naše saradnje. Na roditeljskim sastancima, pored informacija o učenju i vladanju uvijek odvojim vrijeme da roditelje upoznam i s nekim trendovima i aktuelnostima u obrazovanju, imajući u vidu da roditelji, iako su u određenoj mjeri involvirani, (uglavnom) nisu profesionalci koji promišljaju, npr. o stilovima učenja, o tipovima intelligencije, i sl. i smatram da je jedan od mojih zadataka da ih informiram i (bez pretencioznih namjera) uputim kad već za to imam vrijeme i prostor. Također moram naglasiti da kad god mi je trebala pomoć u realizaciji školskih projekata, spremno su i kolektivno i pojedinačno davali podršku i u materijalnom i u svakom drugom smislu. U tom pogledu, smatram da su roditelji dosta neiskorišten resurs i da bi, uz malo ohrabrenja i uz bolju organizaciju, bili spremni uraditi i mnogo više.
Pa ipak, nerijetko je slučaj da nam se taj magični istostranični trougao u kojem su na ravnomjernoj distanci raspoređeni dijete, nastavnik i roditelj (ili kojim god redoslijedom da krenemo) podastire kao neki trostrani borilački ring u kojem se dvije strane sukobljavaju – dijete i roditelj, roditelj i nastavnik, a onda i nastavnik i dijete. Ne bih se složila. Kao profesionalac kojem je posao da obitava u tom trouglu, ne dozvoljam bilo kakva sukobljavanja. Ne pristajem ni na kakve pritiske i ucjene te ih stoga u mom pedagoškom radu i djelovanju i nema. Ja poštujem i uvažavam svako dijete u svojoj učionici, to isto vrijedi i za odnos koji gradim s njihovim roditeljima. Prirodno je da očekujem reciprocitet i uglavnom je to moje očekivanje i verbalizovano. Zato se, vjerujem, i materijalizuje. Za mene, ovaj pomenuti trougao predstavlja “sveto trojstvo” obrazovnog procesa i najplastičniji prikaz kako bi trebao da izgleda sistem uzajamnog uvažavanja, podrške i saradnje, sa zakonskim okvirom ili bez njega.
U međuvremenu, negdje drugdje…
S obzirom da je bilo jako teško doći do podataka o bilo kakvim domaćim istraživanjima o tome kako se (ne)učešće roditelja u obrazovanju reflektuje na (ne)uspjeh djece u školi (ne tvrdim da ih nema, samo nisu meni došli do ruke), nasumično sam tragala za člancima i objavama objavljenim negdje drugdje. Na internetu se mogu naći i istraživanja koja se bave ovom tematikom, diplomski i magistarski radovi, linkovi sa različitim teorijama i modelima, kao i desetine stranica različitih društava i organizacija roditelja koje u mnogim zemljama funkcioniraju kao glavna tijela za saradnju u školama. Takvo jedno udruženje je i čuvena NPTA (National Parent – Teacher Association) u Sjedinjenim Američkim Državama koja djeluje još od davne 1897. (prvobitno nazvana The National Congress of Mothers), čija je krilatica “Svako dijete – jedan glas” i u čijoj misiji stoji da se NPTA zalaže za to da se kroz angažman i osnaživanje porodice i zajednice ostvari potencijal svakog djeteta.
Iz većine radova do kojih sam u kratkom roku mogla doći i koje sam iščitala, moguće je izdvojiti nekoliko činjenica koje su generalno validne. Na primjer, u većini tih radova se spominje da učešće roditelja u obrazovanju djece, kako kod kuće tako i u školi, ima dugoročne prednosti kad je u pitanju rani razvoj djeteta, njegovo odrastanje i sazrijevanje u odraslog čovjeka. To učešće je također u direktnoj proporciji sa socio-emocionalnim razvojem djeteta i, u konačnici, sa njegovim uspjehom u školi. Većina autora saglasna je i oko toga kako se roditelji mogu uključiti u rad škole koju njihovo dijete pohađa te se i tu naglašava značaj konkretne saradnje s nastavnicima, volonterski projekti, proaktivni rad u vijeću roditelja, učešće roditelja u projektima i aktivnostima za prikupljanje novčanih sredstava i sl.
Ono što većina radova koje sam pročitala također ističe jesu i neke ne tako pohvalne pojave koje, izgleda, imaju univerzalni karakter. Spominju se dvije krajnosti roditeljskog angažmana – nepostojanje nikakve saradnje i učešća roditelja ili, pak, pretjerano uplitanje u rad nastavnika, ulaganje prigovora i žalbi na njihov rad i ocjene koje dodjeljuju. Ukazuje se i na nesrazmjer u strukturi roditelja po različitim varijablama – dobnim, obrazovnim, statusnim, imovinskim, kao determinirajući faktor kvaliteta njihovog učešća u obrazovanju djece.
Jedan od najpreglednijih i sveobuhvatnijih modela roditeljskog učešća definirala je američka sociologinja Joyce Epstein sa Univerziteta Johns Hopkins (Epstein’s Framework of Parental Involvement) koja navodi šest osnovnih tipova roditeljskog uključivanja u obrazovanje djece. Za svaki tip Epstein navodi primjere i prijedloge kako ga pospiješiti i optimizirati, definira izazove s kojima se svaki pojedini tip suočava te ishode koje taj tip može polučiti za roditelje, učenike i nastavnike. Tih šest osnovnih tipova roditeljskog angažmana su: roditeljevanje (eng. parenting), komuniciranje, volontiranje, učenje kod kuće, donošenje odluka i saradnja sa zajednicom.
S obzirom na svu haotičnost postojećih regulativa i praksi na domaćem terenu, išitavanje ovih članaka i modela zaista ima nekakav utopijski prizvuk, ali ideali i postoje da bi se pokušali dostići, zar ne?
SUBJEKTIVNIJE…
I sama sam, iako davno, pohađala školu u kojoj danas radim. Sjećam se jedne situacije u trećem razredu gimnazije kad mi se nagomilalo toliko lektira da sam svom ocu došla s prijedlogom da ostanem kod kuće sedam dana kako bih sve stigla pročitati. Moj plan je bio da u tih sedam dana danonoćno ležim i čitam predstavnike ruskog i francuskog realizma. On me tad upitao: "Dobro, a šta ti sad od mene očekuješ?" Ja sam na to odgovorila da očekujem da ode mojoj razrednici i kaže da sam bolesna. Znakovito me pogledao i rekao: "Očekuješ od mene da lažem? Nedžla, ja nisam nikad lagao, neću sad vala zbog tebe početi.“ I to je, dakako, bila istina. Sljedećeg dana sam otišla u školu i nikad mi više nije palo na pamet da u svojim roditeljima tražim saučesnike u iznalaženju prečica i izgovora. Dešavalo se da se razbolim, ali moj otac ni tad nije dolazio u školu da obrazlaže moje izostanke. Umjesto toga, vodio me ljekaru. Vrlo rano sam naučila da je moj obrazovni put samo moja odgovornost, da su moje ocjene smjernice i pokazatelji isključivo mog učinka u školi, moj uspjeh prvenstveno moja lična satisfakcija i nešto čime bih, uz uzorno ponašanje, roditelje učinila ponosnim, a neuspjeh pokazatelj da nešto ne radim kako treba i da se moram više potruditi. Vrlo jasno su mi roditelji stavili do znanja da me na tom mom putu školovanja i odrastanja neće štititi od odgovornosti i obaveza. Daleko od toga da moje roditelje na kraju dana nije zanimalo šta ja to učim, spoznajem i saznajem. Ipak, ono što je njih najviše zanimalo je kako ću ja ta stečena znanja primjenjivati kroz život. Podupirali su moju znatiželju i dozvoljavali mi da stječem vrijedna životna iskustva, da pravim greške i da ih sama ispravljam. Mislim da kao dijete vredniji i korisniji poticaj nisam mogla dobiti. Moj otac je bio izuzetan matematičar (iako ne matematičar po struci) koji je svoje znanje znao primijeniti u svakodnevnom životu. Dok smo u cvijetnjaku sadili cvijeće, ponavljali smo proces fotosinteze. Znao mi je, također, vrlo slikovito prikazati pretvaranje potencijalne energije u kinetičku, a s posebnim žarom smo, nakon što sam pročitala one svoje nagomilane lektire, govorili o ruskom realizmu. Zaklinjali smo se u Branka Ćopića, njegovu Ježevu kućicu i deda Radu i Nikolicu s prikolicom. Nisam znala šta su šajka, salaš i đeram koji se spominju u omiljenim starogradskim pjesmama, tata mi je rekao. Zajedno smo satima rješavali enigmatske revije i gledali kvizove znanja, a od najranijih dana, na mene je prenio ljubav prema naučnoj fantastici pa smo, najprije ja, a onda i moja mlađa braća nastavili niz te i dan-danas religiozno recitujemo replike iz Ratova zvijezda. Otac je, iako nije bio izravan partner mojim profesorima u nastavnom procesu, definitivno znao kako da nastavi tamo gdje bi oni stali. Bodrio je moja interesovanja, savjetima oblikovao i "pripitomljavao" moju naglu narav. Ono što danas jesam dugujem isključivo njemu. Nije dovodio u pitanje stručnost ni metode mojih profesora, ali je izuzetno dobro znao kontekstualizirati sav input koji su mi davali. Nikad nije osporavao njihovu važnost i učešće u oblikovanju moje ličnosti i uvijek je s uvažavanjem i respektom govorio o svim mojim nastavnicima i profesorima pa čak i o onim pred kojima sam se morala najviše dokazivati i koji mi nisu bili dragi, insistirajući da u mom ponašanju nikad ne smije biti ničega što bi na to ukazivalo.
Summa summarum, mislim da upravo ovo ilustrira kako bi taj sistem uzajamne podrške mogao (ne usuđujem se napisati trebao) izgledati i danas. Dakako, svjesna sam da ovaj moj subjektivni osvrt može biti percipiran kao nekakva romantizirana i idealizirana perspektiva koja ne uzima u obzir obrazovni i imovinski status roditelja, samim tim ni činjenicu da neće svaki roditelj biti u poziciji i imati takve kompetencije i materijalne mogućnosti da pomaže djetetu na način kako je meni moj otac pomagao, a zapravo, ni činjenicu da nijedno dijete nije isto i da ono što je na meni funkcioniralo nužno ne funkcionira na drugoj djeci. Zato sam stanovišta da ne možemo imati jedinstven model saradnje i učešća roditelja, već samo onaj koji je maksimalno personaliziran i prilagođen – nekad ćemo tu saradnju iznuđivati, a nekad ćemo je krotiti i usmjeravati. O kakvom god se modelu radilo, ne možemo i ne smijemo zanemariti utjecaj društva i okruženja i na djecu i na roditelje, a u konačnici i na nas nastavnike jer smo svakodnevno u prilici uvjeriti se da su i društvene prilike i trendovi jedan od determinirajućih faktora koji utječu na kvalitet odnosa između roditelja i škole.
DA SUBJEKTIVNIJE NE MOŽE
Danas sam i sama majka. Djeca mi još nisu školskog uzrasta i ne znam kako će mi moja pedagoška iskustva i znanja koristiti jednom kada budu jer se sve tako munjevito mijenja i stalno se pitam da li će moja profesionalna iskustva dotad uopće biti relevantna. Iz pozicije roditelja, gotovo sigurno neće i ne trebaju biti. Prirodno je da želim zaštititi svoju djecu i pomagati im, ali to nikako ne podrazumijeva stajanje na putu njihovim nastavnicima i opstruiranje njihovih napora. Isto tako je prirodno da kao roditelj želim biti uključena u sve segmente njihovog života, pa tako i u obrazovanje. Osobama koje budu radile s njima kroz školski sistem želim biti saradnica i partnerica i u njima prepoznati to isto. Itekako mi je važno s kim će i na koji način moja djeca provoditi vrijeme kada nisu sa mnom i prirodno je da priželjkujem da vrijeme koje će provesti u školi provedu kvalitetno i sadržajno. Želim da se kod moje djece spontano stvara kohezija između onoga što nose iz porodičnog doma i onoga što budu izučavali u školi, a na temelju svojih profesionalnih iskustava znam da i nastavnici (oni savjesni i posvećeni svom pozivu) imaju podudarne ciljeve. Odgoj i obrazovanje nisu izolirani procesi, oni su duboko integrirani i upleteni u specifični kontekst okruženja u kojem djeca žive, a njihova uspješnost mjeri se u zavisnosti od mnogobrojnih faktora i varijabli, među kojima su svakako i već pomenuti obrazovni i imovinski status roditelja i brojne druge roditeljske kompetencije, kvalitet i posvećenost nastavnika te ekstrinzička i intrinzička motivacija djeteta za učenje, napredovanje i uspjeh.
Stavivši samu sebe u sva tri ugla trougla – kao učenicu čiji su roditelji bili angažirani na obrazovanju iako nisu bili sistemski involvirani u rad škole kako to današnja praksa “teoretski” omogućava, kao nastavnicu sa pozamašnim iskustvom te kao majku koja se sa svojom djecom tek priprema ući u taj “sveti trougao”, uviđam da je krajnja svrha svega istinski sretno dijete koje će sutra postati istinski sretan čovjek. U kontekstu sadašnjih prilika koje živi bosanskohercegovačko društvo, to je jako teško, ali nije nemoguće. Stremeći ka tom cilju, voljela bih da su roditelji prisutniji u životima svoje djece, da su ključni akteri koji će sve podrediti sreći svoje djece u svim fazama odrastanja – podariti im sretno djetinjstvo, ublažiti tegobe adolescencije i postaviti im zdrave temelje na kojima će stasati u odrasle ljude koji će, nadam se, graditi bolje i pravednije drušvo. Željela bih da svojoj djeci budu ono svima prijeko potrebno sidro koje će ih držati pod sigurnim okriljem njihovog doma i zajednice u kojoj žive. S druge strane bih željela da i nastavnici osvijeste, ponajprije sebi, a onda i drugima, koliku važnost i moć imaju da unutar zidova svojih učionica kreiraju ozračje koje djecu može vinuti do neslućenog uspjeha ili ih gurnuti preko ruba ponora. Sve ove godine rada s djecom – a negdje na dnu srca se nadam da će to sva moja nekadašnja i sadašnja djeca i njihovi roditelji koji ovo budu čitali i potvrditi – svjesna te moći koja mi je data, nikad se nisam stavljala u ulogu “krojača sudbine” i sudije koji će prosuditi i presuditi za šta je neko dijete stvoreno. Moja misija je dijametralno suprotna takvim porivima i tako će ostati dok god se budem bavila ovim poslom.
U konačnici, ne znam koliko sve ovo uopće ima ikakvog smisla i ne znam koliko je bilo pametno na ovu temu preplitati činjenične podatke i subjektivno mišljenje, ali nekako vjerujem da to u potpunosti reflektuje kako mi nastavnici inače pristupamo svom poslu – i razumom i osjećanjima. Vjerujem i da kao roditelji na identičan način postupamo u odgoju svoje djece. I kada bismo, poslije svega, odbacili sve što je ovdje rečeno, mislim da bi ipak ostala jedna neoboriva istina koju najbolje sažima jedna afrička narodna poslovica koja kaže da je potrebno cijelo selo da se odgoji dijete (It takes a village to raise a child). Ne mogu da se na samom kraju ne zapitam, daju li naši “seljani” istinski sve od sebe da tako i bude, ali o tome neki drugi put.
Izvori:
https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/porodicni_zakon_Federacije_BiH.pdf
https://abc-advokati.ba/zakoni/Zakon-o-srednjem-obrazovanju-i-vaspitanju-RS.pdf
http://cms.monkshnk.gov.ba/Upload/Dokumenti/06)%20-80c83a2.pdf
https://mozks-ksb.ba/hr/wp-content/uploads/2019/11/Zakon-o-srednjoj-skoli.pdf
https://organizingengagement.org/models/framework-of-six-types-of-involvement/
https://en.wikipedia.org/wiki/Parent%E2%80%93teacher_association
https://www.pta.org/home/advocacy/federal-legislation/Key-legislation
https://gpseducation.oecd.org/revieweducationpolicies/#!node=41727&filter=all
https://www.oregon.gov/ode/educator-resources/Documents/6typesj.epstien.pdf