„Nastavnice, doći će ovdje naši roditelji štrajkat' protiv Vas. S onim!“, dovikuje mi učenica, tada možda 5. razred, oponašajući mahanje transparentom dok izlazim iz učionice jer je zvonilo za veliki odmor. „Pa, neka dođu. To je svačije pravo.“, odgovaram joj i nastavljam dalje.
Nakon toga ispostavilo se da to ipak nije svačije pravo jer je Općinski sud u Travniku zabranio štrajk prosvjetnih djelatnika koji su za 18. 12. 2017. najavila četiri sindikata obrazovanja u KSB zbog nepotpisivanja Kolektivnog ugovora. Osim šturih vijesti po portalima, koji su, bez ikakve dublje analize, papagajski ponavljali da je štrajk zabranjen, još se samo moglo pročitati da je odluka donesena na inicijativu Kantonalnog pravobraniteljstva koje se sjetilo Konvencije o pravima djeteta i skočilo u obranu dječjeg prava na obrazovanje koje, eto, ugrožavaju baš učitelji. To je bio trenutak kada su kola obrazovanja u KSB strelovito krenula nizbrdo. Prosvjetni djelatnici su čitajući komentare po društvenim mrežama mogli saznati da su neradnici, kupili diplome, ionako samo zaglupljuju djecu, da ih sve treba otpustiti i sl. Reakcija javnosti, čiji su nezanemariv dio i roditelji učenika, na najavljeni štrajk je bila baš takva da je rečenica „Ma nemoj bit' budala.“ tj. ne radi ništa što baš ne moraš postala uobičajena u prosvjetarskim krugovima.
Ta 2017. je bila i posljednja godina da sam bila dio obrazovnog sustava isključivo u ulozi nastavnika. Sljedeće godine moj stariji sin je krenuo u prvi razred. Mi, njegovi roditelji, nismo povlačili veze da ga „ubacimo“ kod učiteljice po našoj mjeri ili po kriteriju „Ona stanuje u ulazu moje svekrve.“ nego smo čekali popis na školi. Na mjestu predviđenom za ime učiteljice samo za odjel I.3 stajala je crtica. Ta crtica nagnala me da pomislim kako je možda ipak bilo pametnije povući veze i ne odbiti, uz već podignutu slušalicu telefona, ponudu „Samo reci kod koga hoćeš.“ te dijete smjestiti u odjel neke učiteljice koja je zaposlena za stalno. Iako početak nije obećavao, suradnja s učiteljicom koja je izronila iza crtice je bila odlična. Između ostalog, divila sam se njenom načinu održavanja roditeljskih sastanaka pa sam joj nekad kasnije priznala da je pomalo kopiram.
Ulogu roditelj-prosvjetar doživljavam kao prokletstvo jer se s čudovištem od obrazovnog sustava borim na dva fronta i, uglavnom, bilježim poraze. Ne zato što imam nerealne zahtjeve, nego zato što ne uspijevam privoljeti neki značajan broj ljudi da poduzmemo konkretne korake koji bi vodili okončanju loše prakse.
U početku sam mislila da širim lošu vibru koja odbija ljude,ali sam vremenom zaključila da se radi o tome da kod nas ljudi isključivo podržavaju one od kojih mogu imati osobnu i neposrednu korist – da im netko sredi poticaj, pogura na natječaju, da ih milo gledaju čak i nižerangirani funkcioneri itd. Kad spomenete odgovornost prema društvu, opće dobro i univerzalne vrijednosti izlažete se opasnosti da postanete predmet sprdnje pa i tome da vas se proglasi kompletnom budalom. Da mi inicijative nisu promašene uvjerilo me i to što nitko nije argumentirano rekao sam u krivu. Reakcije su tipa u pravu si, ali nemaš se kome žaliti. To većinom govore oni koji se nikad nisu žalili nego isključivo kukali. Beskrajno naricanje nad vlastitom lošom sudbinom mi je odavno postalo gadljivo preko svake mjere. Bez obzira radi li se o roditeljima ili prosvjetnim djelatnicima, fascinira me količina nezadovoljstva kojom odišu, a ista je proporcionalna nespremnosti da išta poduzmu kako bi se stanje promijenilo. Ono što je gore, svakog onog tko uzburka smrdljivu baru i naglas izgovori ono što svi misle će spremno ekskomunicirati i dobro paziti da ih se ne viđa u društvu takvih otpadnika. Politika nezamjeranja je dovela do stanja u kojem dobrobit djece uvijek pada u drugi plan ako za ostvarenje iste morate barem malo iskoračiti iz zone komfora. Svoje nečinjenje većina će svaki put opravdavati neuspjehom otpadnika uz mantranje „N.N. se žalio pa što je postigao?“. Godinama će čekati da im se neki lokalni šerif smiluje i da zeleno svjetlo za sklapanje ugovora na neodređeno nakon što ostane pokoje slobodno mjesto kad se smjeste rodbina i prijatelji s vezama. Razumijem da nisu svi jednako hrabri da se odvaže istupiti protiv nezakonitosti, nepravde i ostalih „blagodati“ kojima naše društvo obiluje. Ne razumijem zašto, kad netko istupi, spremno skaču ugušiti taj slabašni glas razuma. Jedino što mi pada na pamet je da bi se razlog mogao kriti u tome što ih podsjeća na njihove vlastite slabosti i kukavičluk.
U školama se već duže vrijeme ne zna tko pije,a tko plaća. Roditeljima se daje prostora gdje uopće ne bi trebalo,a ondje gdje bi zaista mogli i trebali dobiti mogućnost sudjelovanja pri donošenju odluka pristup im je onemogućen. Kad bolje razmislim, ne svima. Samo onima koje vladajuća politika ne doživljava kao relevantne. U školi koju pohađaju moja djeca ima za to more primjera. Navest ću samo neke koji zorno potkrepljuju navedeno.
Prilikom upisa mlađeg sina u školu, shvatili smo da škola ima novu praksu. Naime, nakon što je otišao s djetetom na zakazani termin testiranja učenika, moj muž se vratio šokiran. „U nekakvom upitniku pitaju kod koje učiteljice želite upisati dijete. Nisam ništa napisao.“
Usput budi rečeno, on dobro poznaje samo jednu od učiteljica koje preuzimaju prvaše jer je, slučajno, naša susjeda. Drugu poznaje iz grada. Treću je prvi put vidio pri upisu i bila je presrdačna za njegov ukus. Za četvrtu ne zna ni kako izgleda. Koliko je još takvih roditelja? Što da smo, slučajno, u lošim odnosima sa susjedima pa da je on napisao Ni slučajno ne želim da mi bude u razredu te i te učiteljice. Hoće li se u školi tu učiteljicu označiti kao lošu jer je mi ne volimo iz subjektivnih razloga? Ili, govori li o njenim učiteljskim kompetencijama to što bi dobila glas više da je upisao njeno ime u rubriku pozdravi i želje zato što samo njeno ime zna? Koji je smisao testiranja ako se odjeli formiraju prema zahtjevima roditelja? Nadalje, što se događa ako se za jednu učiteljicu izjasni 50 roditelja? Hoće li se formirati odjel od 50 učenika,a ostale učiteljice će biti višak? Znamo da je to nemoguće pa pretpostavljam da se želje ispunjavaju prvo utjecajnim roditeljima, a pješadija ide gdje ostane slobodnih mjesta. (Ta su baš najbolja,ali nemojte odati tajnu.)
Vijeće roditelja je posebna priča. Neki smatraju da ga treba ukinuti. Slažem se, ali samo zato što me strašno iritira kad nešto postoji isključivo reda radi da daje privid da se i nas roditelje nešto pita. Roditelji, u globalu, i ne znaju da postoje Vijeće roditelja i Školski odbor. Pitanje za milijun bi komotno moglo biti „Tko vas predstavlja u VR-a?“, a o čemu raspravlja za dva. Ilustrativan primjer neinformiranosti roditelja datira iz 2018.; jedna majka osnovaca, nezadovoljna udžbeničkom politikom, pokrenula je FB grupu pod nazivom Za svjetliju budućnost djece SBK. U istoj je pitala i zna li itko „U kojim gradovima SBK postoji Vijeće roditelja“. U grupi od 1700 članova nitko joj nije odgovorio da u svakoj školi postoji vijeće roditelja. Zanimljivo je to da je u spomenutoj FB grupi bila i članica Školskog odbora iz reda roditelja škole o kojoj se interesirala kao i više prosvjetnih djelatnika iste. Većina članova grupe nije odgovorila zato što ni sami nisu znali,a pojedini zato što nemaju svijesti o tome što znači biti predstavnik nekog kolektiva ili o tome da sve što je vezano za rad javnih ustanova ne smije biti tajna, da nije kažnjivo dijeljenje takvih informacija te da roditelji imaju pravo znati tko ih predstavlja. Uloga članova Vijeća je u praksi isključivo dekorativnog karaktera. Najveći napor im je odlučiti hoće li na sastanku popiti Schweppes ili kavu. Budući da vrlo dobro znam da su članovi vijeća roditelja i školskih odbora isključivo podobni članovi društva, redom zaposleni u javnim ustanovama i da je njihov glavni zadatak biti slika bez tona, nikad mi nije palo na pamet da im se obraćam iz bilo kojeg razloga iako je bilo mnogo prilika za to. Ikebane iz Vijeća roditelja škole koju pohađaju moja djeca ostale su potpuno nijeme kada mjesecima nisu stizali udžbenici koje im je obećao vrli ministar Domić po stupanju na funkciju. U njegovoj eri stvoren je dojam da je sasvim normalno da nastava teče bez osnovnog materijala za rad. Međutim, iščekivanje udžbenika nije bilo ni približno stresno kao trenutak kad sam na roditeljskom sastanku zakazanom s ciljem preuzimanja istih, koji su, preko brda i dolina napokon stigli, ugledala o kojem izdanju se radi. Ukratko, ministar je novcem poreznih obveznika obrazovanje vratio unatrag tj. učenici su dobili udžbenike koje su učitelji odavno prestali koristiti jer su bili primjereni za prošlo stoljeće,ali za ovo u kojem živimo definitivno ne. Bar što se tiče nekih predmeta.
Vijeće roditelja nije davalo znakove života ni kad je tijekom školske 2020./2021. godine nastavni sat trajao svega 30 min dok se sve ostalo odvijalo kao i inače. Bilo je moguće bez posljedica održati zajedničku probu folklornih sekcija čiji su članovi osnovci iz čak dvije općine pa to i objaviti na internetu samo ako ste dodali „Održano u skladu s mjerama Kriznog stožera“. Istovremeno, u školi nisu smjeli kontaktirati učenici iz različitih odjeljenja,ali su se bez problema svi uvečer mogli uhvatiti u kolo. Ni roditelji ni prosvjetni djelatnici nisu pokretali nikakve inicijative ili bilo kakve nepopularne radnje kako bi ukazali da će takva praksa ostaviti nesagledive posljedice. Ne zaboravimo, ne žive svi učenici u jednakim uvjetima i ne mogu svi krnje školovanje popravljati upisivanjem tečajeva stranih jezika, čitanjem knjiga, odlascima u muzeje i sl. U vrijeme pandemije loše je prošao samo onaj tko je inzistirao na doslovnom provođenju mjera koje je odredio Krizni stožer KSB. Instrukcije koje je nadležno Ministarstvo dostavilo školama imale su ulogu da daju nekakav privid da se nešto poduzima s ciljem zaštite zdravlja djelatnika i učenika dok u praksi većini nije ni u malom mozgu bilo da ih zaista treba provoditi. Papir trpi sve i ako ste uredno popunili evidencijske liste nije bilo nikakvih problema. Nastavni sat duži od 30 min bio je, navodno, opasan po život, ali puhanje za vrat jednih drugima u pretrpanom kombiju samo pet minuta nakon posljednjeg zvona nije uopće. Jedina dobra stvar koja se izrodila iz svega toga je bilo to što su u škole širom Kantona, u 21. stoljeću, na velika vrata napokon ušli toalet papir i sapun za ruke.
Nakon Beograda pitanje sigurnosti u školama je postalo top tema kao i isticanje brige za mentalno zdravlje. Pomislili bismo da iskrivljeni sustav vrijednosti, hod linijom manjeg otpora, vršnjačko nasilje, TikTok i sl. nisu postojali prije toga. Vjerujem da će se sad donositi strategije, formirati povjerenstva za ovo i ono, stručnjaci će držati predavanja, bit će puno priče, ali se ništa značajno neće promijeniti jer većini stanje nereda odgovara. Sustav štiti podobne, a sve koji nisu zaboravili koja je primarna uloga škola se na sve moguće načine omalovažava i demotivira.
Od onog razgovarajte s djecom, više me iritira samo svi smo krivi. Ne pristajem na kolektivno nametanje krivnje samo zato što se nema smjelosti ukazati na stvarni izvor problema,a taj je da je u našem društvu odgovornost zaboravljena riječ. Kao roditelj, odgovorna sam za svoju djecu. Kao prosvjetna djelatnica, odgovorna sam za svoje učenike. Nebrojeno puta sam reagirala na loše pojave u oba slučaja. Izostanak podrške me neće spriječiti da to učinim svaki put i u budućnosti bez obzira kome bih se zbog toga mogla zamjeriti jer moja djeca još uvijek mogu računati samo na vlastite roditelje i učitelje koji neće pognuti glavu.
Znaš li ti tko su njegovi roditelji?
Ne želim probleme s ravnateljem.
Sve ću mu opravdati samo da mu mater ne dolazi.
Rekli su mi da će mi se sva vrata zatvoriti.
Dobit ću otkaz.
Završit ću na posljednjem broju na listi.
Sve su to samo izgovori.