Čovjek bi volio od svakog da je bolji samo od sina da je gori. (Narodna izreka)
Kada kao ja prođete kroz nekoliko faza školstva, onda zaista možete primijetiti koliko je faktor vremena presudan za sistem odgoja i obrazovanja. Zašto kažem presudan? Zato što on podrazumijeva drugačije invidue, drugačiji kolektiv i drugačiji puls.
Htjeli vi ili ne, nešto se mijenja. Mijenja se povijesni tok a time i osobnost ljudskog bića. Osim mog ličnog/osobnog/personalnog obrazovanja, istakla bih da sam počela raditi u školskim ustanovama prije rata, u eksteritorijalnoj školi, potom u ratom blokiranom gradu, u postratnom periodu i danas u eri tehnike, koja je ušla skoro u krv ljudskog bića.
Roditelj bi u suštini trebao biti učitelj a učitelj roditelj, zar nije tako? Naravno da profesija učitelja podrazumijeva profesionalnost pa se time odvaja od roditeljske uloge, međutim, na taj način gledano, kako se roditeljska uloga odvaja od učiteljske? Ne ističam ja suštinu riječi, nego suštinu ulogā u ovom ljudskom svijetu.
Gdje su danas roditelji u školi? Pa eto ih, u nastavnom kadru! Ali biološki roditelji, gdje su oni? I obrnuto: treba li neko završiti pedagošku struku da bi bio dobar roditelj? Zar čovjek nema u sebi taj fenomen prenošenja znanja na potomke?
Ovo mogu slobodno reći kao roditelj, dugogodišnji prosvjetni radnik, ali i posmatrač vremena. I roditelj i prosvjetni radnik i građanin, zar to nije ista osoba? Odvajanje uloga poželjno je da bi pojedinac ostao pametan, a opet nije poželjno zbog humaniteta. Pa kako izaći iz tog začaranog kruga? Kako mogu odgojiti roditelja preko njegovog djeteta ili dijete preko obrazovanja, kako ako se ne poistovijetimo, a nije pametno jer bismo bili puni tuđih života. Kad me roditelj gleda samo kao učitelja, onda ga i ja moram gledati samo kao roditelja, no, opet ću ponoviti, pa zar ne bi roditelj trebao biti učitelj a učitelj roditelj, zar to ne dođe na isto?
Moja iskustva pokazuju da sam uspjela izvući najbolje od učenika uz pomoć roditelja, ali i od roditelja uz pomoć učenika.
Imam i suprotnih iskustava, nepopravljivih učenika koji su ostavljani od roditelja na cjelodnevni boravak u privatnoj školi. Kao što su roditelji uništili veliki dio emocija u sebi (čemu je doprinio poslodavac, a poslodavcima sistem koji im je to dozvolio), takva su im i djeca postala. Bez ogorčenja, među njima ima skoro robota. Sa robotom je teško razgovarati ljudskim jezikom, morate se distancirati.
Vladanje i ocjene se preklapaju iako se može desiti da imamo više problema sa ponašenjem učenika nego sa njegovim ocjenama. Kad roditelju kažete šta mu je dijete uradilo u školi, možete dobiti pravdanje postupka i otežavanje, ili, pak, pretjeranu grdnju djeteta. Gdje je zlatna sredina? Kako je postići u saradnji sa roditeljem? To je očito dugotrajan proces od kojeg ne treba odustajati.
Zanimljivo je posmatrati učenike kad rade u grupama. Šetam kroz razred, usmjeravam ih određenim pitanjima, pomognem sugestijama, pohvalim ili ukažem na neku grešku. Prije rada u grupi naglasimo osnovna pravila, između kojih je da pomažu jedni drugima, da ne ismijavaju onoga koji manje zna a onaj ko više zna da se ne hvali i ne misli kako je bolji od ostalih, dobijete od grupe malu porodicu, još izaberu predstavnika kao što bi i porodica i društvo trebali imati predstavnike koji se mogu mijenjati.
Potom sjednem na svoje mjesto i divim se kako se dogovaraju, kako jedan drugog ispravljaju, kako daju sugestije, kako se nasmiju, kako pristanu na korekciju, i nadate se da će to prenijeti u svoju porodicu, pa da će znati nekad kad budu roditelji, funkcionisati po principu tolerancije. Ponekad se čini da je najteže dobiti toleranciju – jer je donesu ili ne donesu od roditelja.
Pa zar to nije ono čemu teži naše društvo, svaki manji ili veći kolektiv?
Međutim, vrijeme, iako je apstraktna imenica, nije apstraktan pojam, to su ipak ljudi koji se mijenjaju, to su ljudi koji su roditelji i koji bi htjeli odvojiti neodvojivo, a to je da su i oni učitelji, ili koji neće da odvoje ono što treba odvojiti, a to je da je prosvjetni radnik profesionalac s kojim treba sarađivati a ne biološki roditelj koji ih mijenja.
Tako se odvajaju i sudaraju kompetencije. Mislim da je više riječ o uređenju roditeljskih obaveza nego roditeljskih prava.
Gledano precizno, sa stanovišta jezika, „roditeljske obaveze“ i „obaveze roditelja“ ne znače isto. Obaveza može biti roditeljska a da je ne sprovodi roditelj nego pedagoški radnik, zato bi u zakonu trebalo upotrijebiti termin koji je adekvatan i jasan, to bi više bilo „obaveze roditelja“. Ako roditelj prepusti svoje dijete školi koja u svom odgojnom dijelu svakako obavlja roditeljsku ulogu, onda je taj roditelj spreman isto tako prepustiti dijete i segmentima koji mogu biti negativni, poput ulice i danas, nažalost, društvenih mreža. Zakon o školstvu bi trebao precizno regulisati ulogu biološkog roditelja ili staratelja. Psihologija, pedagogija, sociologija pa i druge društvene nauke/znanosti proučavaju fenomen utjecaja primarnog odgoja na struktuiranje ličnosti, naučnici se bave istraživanjem prenošenja kȏda sa roditelja na dijete, a ipak zakon zaobilazi vrijeme koje je kao rijeka, nikad ista voda ne prođe kroz korito. Rekla bih zakon treba češće prilagođavati, što nam pokazuju nemili skorašnji događaji.
Umjetnost je fascinantni dio odgoja, ona ljepota čovječanstva koja je osim za srce vezana i za um. Ne znači da obrazovani učenik neizostavno ima obrazovanog roditelja, niti da odgojeni roditelj obavezno ima odgojeno dijete. Ali, obrazovano i odgojeno društvo sa uređenim zakonom moglo bi zanjihati u kolijevci preobražaj, reformu koja bi opet vodila dalje, u svjesnost promjena koje donosi vrijeme.
Zato bi reforma školstva trebala biti usmjerena na roditeljstvo, na odgovornost ljudske jedinke za potomstvo. Ta reforma morala bi uzeti u obzir brutalnu činjenicu o izvlačenju roditelja od svoje odgovornosti i to ne dozvoliti. Na jedan način promjena nabolje značila bi dalje odgajanje pojedinca kao roditelja, jer dijete nije nešto što bacite u svemir da kruži kao NLO, njemu treba kapetan broda, da bi naučio da i on nekad postane kapetan svog broda.
Tako bi ona narodna izreka imala smisla.