Roditelji 21. vijeka i škola

23.05.2023
Amra Imširagić

Roditelji 21. vijeka i škola

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2023.

Škola je mjesto gdje se stiču nova znanja, vještine i navike. Osnovni cilj školskog sistema je vaspitanje i obrazovanje. Velika je razlika između škole kada smo je pohađali i škole danas kada je pohađaju naša djeca.

Tada su postojala pravila koja su se morala poštovati (autoritet učitelja, nastavnika). Školske zadatke smo radili sami. Roditelji nam nisu plaćali časove. Više smo komunicirali, igrali se u školskom dvorištu na čistom vazduhu. Nismo imali mobitel, ali smo imali srećnije i zdravije djetinjstvo. Ispunjavali smo đačke spomenare za vrijeme velikog odmora. Pisali pjesme prvim simpatijama. Čuvali ga od drugih. U školi je bilo učiteljevih povlačenja za kosu, zbog neurednog rukopisa, nedoličnog ponašanja... Odjeću i obuću roditelji su nam kupovali kada je bila stara, izblijedela, pocijepena, odnosno samo kada nam je bila neophodna. Kada se vratimo u djetinstvo, shvatamo činjenicu da se naše mame nisu plašile za nas, kao mi za našu djecu. Nisu trčale za svaku sitnicu kod doktora, a mi živimo u vječitom strahu: “Da se djetetu nešto ne dogodi?!“ Tako nam prolaze dani, a sa njima i život. Naše djetinjstvo je nezaboravno. Puno druženja, mnogobrojnih drugarstava, dogodovština, boravka u prirodi. Svaki dan postajao je za nas, novi praznik. Igre na snijegu, sankanje, grudvanje, penjanje po drveću, boravak u prirodi, igre skrivanja, igre konopcem, grupne igre na sportskim terenima. Svaka igra doprinosila je našem cjelokupnom razvoju: razvoju motorike, pamćenja, mišljenja, kreativnosti… Mnogo boravaka u prirodi, a minimalni boravak pred TV, kada se gledao crtani film. Sve je urezano u pamćenje kao mač u kamen, iako smo odavno postali odrasli ljudi Roditelji su danas prezaposleni. Sve materilizuju. Izjave koje djetetu svakodnevno govore: “Ako budeš dobar/a, kupit ću ti sve što želiš. Učimo djecu da se sve može kupiti, jer djeca su poput sunđera, sve upijaju dobro i loše, njihov smo učitelj kojeg oponašaju. Roditelji trebaju znati da sa djecom trebaju imati prijatan i prisan odnos. Roditelji često izjavljuju da su preumorni, te da nemaju snage da provode kvalitetno vrijeme sa djecom. U današnje vrijeme politizacije obrazovanja, stavljanje na pijedestal status roditelja: političara, ljekara, biti nastavnik nikada nije teže bilo. U praksi se svakodnevno susrećemo sa prozivkama direktora da tom učeniku moramo dati peticu, jer je status roditelja važan, a ne znanje.

Ukoliko je učenik imućnih roditelja, direktor staje u odbranu (zaštitu) učenika. Rukovode se: “On/ona je dijete ljekara, političara... Trebat će i on meni u životu“. To je sadašnjica svih prosvjetnih radnika kojima se prijeti otkazom, ako se problem iznese na Nastavničkom vijeću. Direktor je na strani učenika. Nastavnik bez svjedoka poziva se u kancelariju (razgovor u četiri oka bez svjedoka), te mu prijeti otkazom.

Nekada su nastavnici bili autoritet, a učenici su se prema njima odnosili s poštovanjem. U današnjem vremenu autoritet nastavnika potpuno je omalovažen. Ukoliko povise ton glasa na učenika, zbog nedoličnog ponašanja na času, dolazi roditelj te svu krivicu prebacuje na nastavnika. Prijavljuje ga Pedagoškom zavodu ili Ministarstvu obrazovanju. Nastavnicima su često „ruke vezane“. Stavljaju se pred svršen čin. Nikada teže nije bilo obavljati posao prosvjetnog radnika, pravednog, objektivnog, ličnosti autoriteta koja će učenicima ostati kao najljepša uspomena.

Nastavnik danas nema pravo da kazni učenika, kao u nekadašnje vrijeme, jer se plaši otkaza i imućnih roditelja. Primoran da daje ocjenu zbog statusa roditelja, a ne zbog stečenih znanja. Daju se nezaslužene ocjene. Širok dijapazon ocjena po želji imućnih roditelja. Nastavnici moraju ispunjavati želje imućnih roditelja. Imaju strah od imućnih roditelja koji upotrebljavaju sve mjere da bi djetetu obezbjedili ocjenu po njihovoj mjeri, a ne zbog znanja. Od pamtivjeka u školi ocjena se dobijala zbog usvojenih znanja. Danas su roditelji čarobnjaci koji ispunjavaju svoje neostvarene afinitete, pa nastavnike primoravaju da daju ocjene za neznanje.

Posao prosvjetnog radnika je pun stresa, briga, dok dolaze i odlaze na posao. Naši roditelji nisu kritikovali prosvjetne radnike, već nas. Primoravali su nas da učimo više kako bi dobili zasluženu ocjenu za znanje.

Današnji roditelji sve rade da „zaštite“ dijete od obavljanja kućnih poslova do školskih obaveza. Ocjene kupuju prijetnjama, prisilama. Znanje ne cijene, a ni prosvjetne radnike. Tako i djeca uče od njih. Nastavnici često doživljavaju i verbalno, psihičko nasilje. Njih nema ko da zaštiti. U ovakvom obrazovnom sistemu, sami su protiv svih. Ukoliko ne udovolje željama roditelja od direktora, Pedagoškog zavoda ili Ministarstva obrazovanja dobijaju razne forme opomena. Moraju ćutati, trpiti jer:“Primaju platu“. Da, primaju platu, da bi objektivno davali ocjene po kriterijima koji su učili na fakultetima, a ne po željama roditelja 21. vijeka.

Nekada

Sada

Amra dobija slabu ocjenu. Otac joj je ljekar. Dolazi na roditeljski sastanak. Čuje za lošu ocjenu. Dolazi kući i kritikuje Amru zašto dovoljno nije učila. Ona uči. Popravlja ocjenu.

Roditelji ljekar odlazi direktoru školu. Žali se na direktorici škole zbog Amrine loše ocjene.

Direktorica „staje“ na stranu roditelja, te izjavljuje da će kazniti nastavnicu zbog loše ocjene. Te da će nastavnica morati popraviti ocjenu.

Tabela.1. Vaspitanje nekada i sada

Nekada je škola vaspitavala djecu za život. Roditelji se nisu mješali u rad, objektivnost ocjenjivanja. Preovladavao je princip zasluga za učenje i ocjena za znanje, a ne za prijetnje nastavniku od strane roditelja, direktora...

Svi smo svjesni u šta se pretvorila škola 21. vijeka. U neizvjesnosti smo u šta će se pretvoriti. Da li će se ocjenivati status imućnog/poznatog roditelja ili stečeno znanje? Danas su se kriteriji promjenili, što bi rekli stari: “Sve je krenulo niz brdo“. Ma, koliko nastavnik insistirao da je znanje na prvom mjestu u obrazovnom sistemu, nailazimo na česte prepreke, dileme: „Da li za realno znanje dati realnu ocjenu ili uvažavati status roditelja? Ocjena je za znanje, jer postoje kriteriji ocjenjivanja. „Ni po babi, ni po stričevima!“ Danas ukoliko date ocjenu koja nije po kriterijima imućnih roditelja bivate pozvani od strane direktora. Te on izjavljuje čuvenu rečenicu: “Znate li da je učenik/ca čuvenog političara, sudije, ljekara… Ukoliko ne udovoljite pritisku direktora, dolazi Vam čuveni političar, imućan roditelj, prijeti prijavom Pedagoškom zavodu, Ministarstvu. Ako ovako nastavimo davati ocjene po kriterijima imućnih roditelja, a ne stečenih znanja, uništit ćemo obrazovni sistem.Vrijeme će pokazati, jer je najbolji svjedok. Nama ostaje nada u bolje obrazovanje u kojem se na pijedestal stavlja znanje. Ćutimo i čekamo bolje dane za obrazovanje.

U školi jedino mjerilo mora ostati znanje, stečeno vlastitim učeničkim trudom, zalaganjima, te kao produkt toga zaslužena ocjena. Pitamo se može li neko stati u igri zvanoj“ocjena po mjeri roditelja političara/imućnog roditelja“. Nastavnici su često pod uticajem prijetnji da se podobnoj djeci (djeci političara, sudija, ljekara, imućnih roditelja…), mora dati podobna ocjena da mi nastavnici ne bi narušili ugled političara. Iako, učenik nije znao, jer u školi znanje je elementarno. U školi znanje mora biti na pijedestalu, a za ocjenu jedino je kompetantan nastavnik koji poštuje kriteriji vrednovanja učeničkog znanja. Nastavnici ne smiju biti pod prijetnjama, ucjenama, držanjem pridika od strane pretpostavljenih/ direktora, pa i od roditelja. Učili su na fakultetu da je za ocjenu jedino mjerodavno znanje, a ne stalež roditelja.Ocjena nije dar, niti nagrada. Ona je mjerilo znanja. Znamo da će ovo neke naljutiti, jer istina uvijek boli. Mnogi od ovih aktera koji su za ocjenu po mjeri poznatih i imućnih roditelja ne sjede u kongresnim salama, već su i oni u obrazovnom sistemu. Oni rade u školama.

Situacija nije bolja ni na fakultetima koji su nekada bili hramovi znanja. Za nenaučeno student je dobivao negativnu ocjenu. Pa, dok ne nauči, nije dobivao prolaznu ocjenu. Danas je izokrenuta priča i u visokoškolskim ustanovama. Univerzitetski profesori koji ne igraju po zamišljenim igrama pretpostavljenih, doživljavaju od pretpostavljenih, spominjanje imućnih roditelja, rodbinskih veza studenta koji nije dobio prolaznu ocjenu. Kao nagradu što vrednujete znanje studenta, a neznanje sankcionišete, dobijate nagradu otkaz uz prijetnje: “Više nikada nećete raditi na univerzitetu“. Elem, tako se dogodi! Otkaz zbog nepoštovanja rodbinskih veza, statusa imućnog i poznatog roditelja. Znanje, kome je to važno?! Čak i neki univerzitetski profesori, dobijaju docenture iako nemaju niti ijednog stručnog, a da ne spominjem naučne radove, objavljenje knjige. Postoje oni koji nikada nisu izlagali na konferencijama, okruglim stolovima, jer se plaše nastupa pred velikim brojem kolega/nica. Niko za njih nije čuo, a nose zvanje vandredni profesor ili još gore redovni profesor. Postoje i profesori koji rade sa djecom oštećenog sluha, a dana u radu sa tom grupom djece nemaju. Znaju o njima uz pomoć interneta, udžbenika… Znači teoretičari! Drže se na predavanjima teorijskim određenjem datih pojomova. Isto tako i na ispitima, za njih je teorija zakon. Kako bi to student primjenio u praktičnom radu, za njih je to tabula raza. Najbolje je kada se poveže teorija sa praksom. To ste doživjeli to o čemu studentima govorite. Neko se ozbiljno treba pozvati ovim problemima od izuzetne važnosti za obrazovni sustav u našoj zemlji.

Ukoliko budemo vrednovali znanja učenika, studenta, po kriterijumu“poznati i imućni roditelji“, ne trebamo se nervirati i pridavati pažnju negativnim PISA testovima. Elem, svi zaduženi za obrazovni proces; “Tražili ste gledajte!“ Doveli smo do dna obrazovni sustav vrednujući poznate i imućne roditelje, a ne znanja učenika. Kada Vas sutra pitaju zašto dajete ocjenu za znanje, a ne za zvanje roditelja, recite jer znanje je ono što će pokrenuti budućnost svakog društva. Znanje je čovjekov najveći adut. Glasamo za učitelje, nastavnike koji poštuju znanje i ocjene daju po kriterijima učenikovog postignuća, a ne zbog prijetnji direktora, roditelja... Postoji jedna divna priča o golubu. Bio požar u jednom selu, sve su kuće gorjele. Svi golubi stajali na grani. Samo jedan golub je išao do potoka i zahvatao u kljun vode. Te stalno to ponavljao. Na pitanje golubova koji su stajali i posmatrali to: “Zašto to činiš, kada znaš da ne možeš ugasiti požar?“. Golub odgovori: “Neka se zna na čijoj sam strani bio“. Ja sam na strani znanja, a za dobrobit svih! Saradnja nastavnika i roditelja mora postojati obala i most. Oni su ključni faktori za uspjeh učenika. Bez dobre saradnje na relaciji nastavnik-roditelj nema uspjeha u školi, usvajanja znanja uz poštovanje autoriteta nastavnika kao kompetentne ličnosti edukovane za obrazovanje, ali i vaspitanje. Natavnik je autoritet u školi, a roditelji u kući. Ne gradi se kuća od krova. To je koncept obrazovanja koji je postojao u prošlosti, koji mora da se održi u eri 21.vijeka.

Roditeljski stav i gledanje na obrazovanje, uvažavanje nastavnika lako se prenosi na djecu. Da bi osigurali uspjeh u školi, djeca trebaju podršku roditelja u aktivnostima vezanim za školu. Iz tog se razloga savremena škola okreće roditeljima i uvažava ih kao utjecajne faktore od kojih može zavisiti pravilan odgoj, ali i obrazovanje djece oštećenog sluha. Istraživanje koje sam provela među roditeljima učenicima oštećenog sluha pokazalo je da najveći broj roditelja učenika oštećenog sluha smatraju da kontinuirana suradnja roditelja sa školom utiče na pravilan odgoj djece s teškoćama u razvoju 35 ili 92.10%. Iz svega navedenog možemo zaključiti da bi roditelji trebali ostati osnova za razvoj čovjeka, a kasnije za razvoj šire društvene zajednice.

Dijete je samo dijete, a od nas odraslih zavisi u šta će izrasti. Roditelji trebaju naučiti da dijete mogu vaspitati pozitivnim, vaspitnim modelima na kojima se zasnivalo naše odrastanje. Nikada nije kasno za prvi korak roditelja da vaspitaju dobro dijete za dobrobit cjelokupne društvene zajednice u kojoj odrasta. Kao što reče kineska poslovica:“Bez pozitivnog primjera, dijete neće postati čestito, kao što se ni zvono neće oglasiti bez laganog udarca.“