Bilo da ste roditelj ili učitelj, u prvom planu trebao bi vam biti interes djece. Učiteljica sam. Roditelj sam. Učiteljica sam svom djetetu. Moja perspektiva odgoja, obrazovanja, nastave, škole uopće, jako se promijenila polaskom mog djeteta u školu.
Često ćete od prosvjetnih djelatnika čuti mišljenje da si roditelji previše dozvoljavaju uplitanje u nastavni proces, da vrše preveliki pritisak na učitelje u smislu traženja boljih ocjena, smanjenih kriterija, različitih opravdanja za svoju djecu i tomu slično, a da pri tome ti isti roditelji sami ne čine ništa ili ne čine dovoljno za što bolji uspjeh svog djeteta.
S druge strane, roditelji misle da učitelji ne čine dovoljno za cjelokupan razvoj djeteta, da mnogi od učitelja u škole ulaze samo da bi „dobili“ nezaslužene plate, da ni sami ne znaju ono što bi trebali naučiti djecu, da previše traže od učenika, da roditelji uče djecu ono što bi ona trebala naučiti u školi. Kao prosvjetni djelatnik uvijek sam imala određeni otklon prema roditeljskoj rečenici: „Ali, sve je znao doma!“, sve dok i sama kao roditelj tu istu rečenicu nisam izgovorila učiteljici engleskog svoga sina. Doista, znao je doma!
U našoj obrazovnoj svakodnevnici moglo bi se reći da i jedni i drugi imaju pravo. Postavlja se pitanje kako pronaći pravi put dobre suradnje roditelja i škole.
Roditelji su danas stavljeni na marginu obrazovnog procesa, nažalost. Kao floskula se ponavlja parola da su roditelji partneri školi, u godišnjim planovima rada škole naveliko se piše o suradnji roditelja i škole, vijeća roditelja u svojim planovima rada navode mnoge aktivnosti, ali većina toga ostaje mrtvo slovo na papiru. Skoro jedini vid suradnje roditelja sa školom ogleda se kroz dolaske na zajedničke i individualne roditeljske sastanke. Na tim sastancima se po ustaljenoj matrici čitaju ocjene i razgovara o vladanju učenika. Dobar dio vremena se posveti učenicima s lošijim vladanjem, a onima dobrima jako malo. Dobrota se, nažalost, podrazumijeva. Većinom si učitelji sami daju savjetodavnu ulogu za sve aspekte života konkretnog djeteta, a da pri tome često i ne znaju iz kakve obiteljske situacije dolazi to dijete, nezainteresirani su za izvanškolske aktivnosti djeteta i život djeteta uopće, njegove specifične načine učenja, njegove sklonosti i vještine koje nemaju nužno veze s nastavnim gradivom. Čast izuzecima. Jedan od razloga ovakvog stanja je to što mnogi učitelji ne žive u sredini u kojoj žive djeca kojoj predaju i apsolutno su nezainteresirani za život djeteta izvan škole. Svime time roditelji postaju obeshrabreni u svom nastojanju bolje suradnje sa školom i predaju se kolotečini roditeljskih sastanaka. Mnogi od roditelja i misle da je prisustvo roditeljskim sastancima jedina njihova obveza, mnogi da je jedina mogućnost. Na tim i takvim roditeljskim sastancima šute, možda iz straha da im se učitelji ne bi „svetili djetetu“. Jer, malo je učitelja koji priznaju da nisu bezgrešni, koji od roditelja traže da im se obrati ako primijeti da nešto ne čini dobro. Učitelji sebe doživljavaju kao virtuoze koji znaju vrhunski svirati svaki instrument, a pri tome zaboravljaju da nije svaki instrument isti i da svaki traži poseban pristup, usklađenost zvuka i, ovisno o melodiji, intenzitet sviranja.
U čemu bi se onda ogledala dobra suradnja? Samo zajedničkim naporima i učitelja i roditelja može se postići ostvarenje maksimuma svakog djeteta. Ako radi samo učitelj, postići će malo. Ako radi samo roditelj, postići će malo. Učitelji i roditelji bi trebali međusobno osluhnuti jedni druge, tragati za onim u čemu je dijete dobro i na tome raditi. Tragati za najboljim načinom učenja svakog djeteta i poštivati isti. To je moguće ostvariti boljim međusobnim upoznavanjem, a kao prosvjetni djelatnik bih dodala i smanjenjem broja učenika u odjelu. Učitelji bi trebali upoznati svakog roditelja ponaosob. U školama se to upoznavanje danas svodi na popunjavanje upitnika pri upisu djeteta u školu. Upitnik sadrži pitanja poput: školska sprema i zvanje roditelja, godine, zaposlenost, broj djece u obitelji, materijalno stanje po osobnoj procjeni. Nitko još nije pitao roditelje za njihove posebne interese. Možda netko od njih hekla, slika na staklu, rezbari drvenariju, nadaren je za matematiku, voli STEM aktivnosti raditi sa svojim djetetom, svira violinu..., ali to školi i učitelju nije bitno. Sve te sposobnosti roditelja mogle bi se i trebale iskoristiti kroz partnerski odnos sa školom, kroz partnerski odnos sa učiteljem. Dio ovakvih metoda vidljiv je u našem predškolskom sustavu i suradnja roditelja sa predškolskom ustanovom je na visokoj razini. Nažalost, škole kao da nisu voljne prenijeti ovakav model suradnje pod svoj krov. Sporadično se desi da budemo svjedoci da je ovakva suradnja moguća i u školama, ali to nažalost nije ustaljena praksa.
U današnjoj užurbanoj svakodnevnici veliki broj roditelja nema vremena za suradnju sa školom. Za razliku od prijeratnog vremena, većina majki je zaposlena. Tradicionalno se u manjim sredinama briga o djetetu stavlja na teret majci, u većim sredinama ta briga za dijete sve više je podijeljena između majke i oca. Činjenica je i da je većina roditelja nezainteresirana za bolju suradnju sa školom, radili ili ne. Ako se i desi da vijeće roditelja ili škola sama nastoji u neke svoje aktivnosti uključiti roditelje, naiđe se na nezainteresiranost roditelja koji imaju vremena ili na nedostatak vremena roditelja koji su navodno zainteresirani. Zadnjih nekoliko godina sa svojom kolegicom radim na realizaciji radionica pod nazivom „Aktivno roditeljstvo“ u suradnji s organizacijom „World Vision“. Jezivo zvuči podatak da jedva nađemo desetak do petnaest roditelja koji žele prisustvovati radionicama, iako su ponuđeni termini radionica izvan radnog vremena. Postavlja se pitanje kako roditelj nema vremena za svoje dijete ili kako nije zainteresiran za nešto što bi trebalo donijeti boljitak njegovom djetetu. Svjedokom smo da se jako mali broj roditelja odziva na radionice, predavanja, dogovore i razgovore koje organizira škola za dobrobit njih i njihove djece. Opet, čast izuzecima. Činjenica je i to da djeca onih koji se odazivaju ovakvim aktivnostima napreduju i razvijaju se.
Nisam sigurna da je netko od roditelja došao učitelju i ponudio na raspolaganje svoje specifične sposobnosti, ponudio da npr. na satu prirode izvede nekoliko eksperimenata s učenicima na temu „Voda – uvjet života“, a pri tome radi u laboratoriji za analizu vode.
Suradnja roditelja i škole trebala bi se promatrati kroz Venov dijagram. U tom dijagramu najveće polje bilo bi ono zajedničko. Učitelji bi trebali roditelje što više uključiti u sam nastavni proces i različite izvannastavne aktivnosti, iskoristiti potencijale svakog roditelja, dozvoliti da su vrata učionice za roditelje otvorena za svaki sat i svaki dan, zajedno s roditeljima razvijati dijete u najboljem interesu ne forsirajući ocjene i opći uspjeh već kritičko promišljanje i vještine. Roditelji bi, s druge strane, trebali pokazati veću zainteresiranost za svoje dijete, a ne samo za njegove ocjene u učenju i vladanju, raditi na samostalnosti i samokritičnosti djeteta, ponuditi učitelju svoje sposobnosti na raspolaganje za organiziranje nastavnog i izvannastavnog procesa, pri tome ne nastojeći ostvariti sebe kroz dijete već djetetove sposobnosti i interese. I jedni i drugi trebali bi smanjiti pritisak ocjena na učenike. Nisu i ne trebaju biti svi izvrsni u svemu. Pored brojčane ocjene 3 piše dobar. Neka se to onda i smatra dobrim, a ne lošim. Međusobna komunikacija je ključ uspjeha. Ta komunikacija mora biti otvorena i iskrena. Svi smo samo ljudi i griješimo. Oslobodimo druge da nam mogu ukazati na pogreške. Ne smatrajmo sve sugestije napadom na sebe i svoj rad ili roditeljstvo.
Zakonski okviri ovoj problematici su dobro postavljeni, ali možda previše „zakonski“. Trebalo bi ih malo „oživiti“, učiniti dostupnim i jasnim roditeljima, uputiti roditelje na njih. Nevladine i razne druge međunarodne organizacije još od vremena poslije rata nastoje pokazati roditeljima i učiteljima pravi način suradnje, onaj ljudski, a ne samo zakonski. Koliko u tome uspijevaju pokazuje i potreba za istim i dan danas. Nadam se da će uskoro školska zajednica obuhvaćati i učenike i roditelje i učitelje kao veliku obitelj u kojoj će se otvoreno razgovarati za stolom i nastojati pronaći najbolji put uspjeha svakog pojedinog djeteta. Do tada je na nama kao pojedincima da stvaramo male školske obitelji koje će biti svijetla točka i zvijezda vodilja drugima.
Tekst Ivone Marijančević proglašen je najboljim na sedmom izdanju Nagrade Šukrija Pandžo. Pročitajte obrazloženje žirija.