Esencijalno je razumjeti da se bitke primarno dobivaju u srcu… Ljudi reagiraju na vodstvo na izvanredne načine i jednom kad osvojite njihova srca, oni će vas slijediti bilo kuda.
– Vince Lombardi
Svaki roditelj želi da njegovo dijete jednoga dana postane punopravni i ravnopravni član društvene zajednice. Djeca izgrađuju svoje stavove na razmišljanjima i ponašanjima vlastitih roditelja. Roditelji su dječji uzor. Mnogi istraživači se slažu da se ne smije zaobići uloga rodirelja u formiranju djeteta tokom djetinjstva. Polaskom u školu, dječji uzor postaju i nastavnici. Obzirom na činjenicu da su roditelji primarne osobe u djetetovom životu, važno je da budu uključeni i informisani o aktivnostima djeteta u školi te da zajedno sa nastavnicima i školom kao institucijom ostvaruju i održavaju partnerske odnose, a sve sa ciljem dobrobiti djeteta. Isto tako, važno je i da nastavnici budu informisani o aktivnostima djeteta kod kuće.
Najbitnije je da se nastavnici i roditelji upoznaju. Upoznavanjem bolje će se razumjeti, izgradiće povjerenje, a potom i spremnost na saradnju. Ako roditelji ne izgrade povjerenje prema nastavnicima saradnja će biti otežana, pa čak i nemoguća. Saradnja se može ostvariti samo onda ako i jedni i drugi nalaze zadovoljstvo u zajedničkom radu. Potrebno je uložiti napor da jedni druge razumiju.
Nastavnici trebaju biti dostupni te prijateljski i saradnički raspoloženi prema roditeljima. Svaki nastavnik sarađuje sa većim brojem roditelja, pri čemu svaki roditelj ima svoje mišljenje, stavove i vrijednosti po kojima vaspitava svoje dijete što u konačnici rezultuje prisustvom većeg brojem mišljenja, stavova i vaspitnih vrijednosti, koji se, opet, mogu, a i razlikuju od stavova nastavnika. Nastavnik mora prihvatiti različitost stavova, razumjeti ih i pokušati “pomiriti” ponekad i dijametralno različite stavove te naći kompromis, a sve sa ciljem postizanja onoga što je najbolje za svu djecu u odjeljenju.
Ono što je prilično poznato jeste da se stavovi oblikuju u procesima socijalizacije i da se stiču na osnovu ličnog iskustva sa objektom stava. Takođe, poznato je da složenu psihološku strukturu stava čine znanja o objektu stava (kognitivnakomponenta), osjećaji prema objektu stava (emocionalnakomponenta) i spremnost na djelovanje prema objektu stava (konativna/voljna/akcijskakomponenta).
Ako uzmemo za primjer da je nastavnik objekat stava roditelja, možemo kazati da roditelji posjeduju različita znanja o nastavničkom pozivu, o nastavničkim poslovima i obavezama. Pretpostavljamo da najviše znanja o nastavničkom pozivu imaju roditelji koji su i sami prosvjetni radnici. S druge strane, mišljenje koje je prilično ukorijenjeno i koje dijeli veliki broj roditelja jeste da nastavnici dnevno rade najviše četiri sata te da imaju četiri mjeseca odmora, što budi i prilično neugodne i odbojne osjećaje prema nastavnicima, a sve se to, logično je, odražava i na saradnju sa nastavnicima. Po sistemu akcija-reakcija, svaki puta kada se potonje mišljenje verbalizuje, nastavnici s pravom negoduju, jer ono ne odgovara istini. Na ovakvim stavovima se ne može zasnivati dobra saradnja. Dobra saradnja se, recimo, ne može zasnivati ni na osuđivanju roditelja za propuste njihove djece od strane nastavnika.
Danas su, nema dileme, ocjene najčešći kamen spoticanja između nastavnika i roditelja. Sve češće svjedočimo pritiscima kojima su nastavnici izloženi zbog ocjena za koje roditelji smatraju da ne odgovaraju pokazanom znanju njihove djece. Nerijetko spomenuti pritisci idu i preko Vijeća roditelja čija nadležnost nije razmatranje učeničkih ocjena, a ista je regulisana zakonskim propisima koji tretiraju ovu oblast. Na kraju, članovi Vijeća roditelja nisu ni kompetentni da o tome raspravljaju. Spomenuti pritisci uglavnom idu preko direktora škola, koji i sami imaju interes da je uspjeh učenika, pa i neopravdano, bolji te da je prosječna ocjena na nivou škole bolja, jer to u konačnici bolje pozicionira školu pri vrednovanju istih. Bitno je naglasiti da roditelji imaju legitimno pravo da izjave žalbu na ocjenu i da su procedure u tim slučajevima jasno propisane. Mislimo da je suvišno i reći da se dobra saradnja između nastavnika i roditelja ne može temeljiti na pritisicima ove vrste koji nisu legitimni.
U kontekstu naslova ovog eseja, takođe bi se mogla očekivati raznovrsnost stavova. Ni svi nastavnici, kao ni roditelji, ne bi imali jedinstven stav po tom pitanju. Očekivano bi bilo da nastavnici koji nisu bili izloženi pritiscima od strane roditelja, niti su imali drugih problema sa roditeljima, roditelje smatraju svojim partnerima. S druge strane, roditelji koji nisu doživjeli osuđivanje od strane nastavnika i/ili nisu imali probleme druge vrste sa nastavnicima, nastavnike smatraju svojim partnerima. Na fonu potonjeg se može zaključiti da je odgovor na pitanje vezano za naslov ovog eseja složen i slojevit. Za dobar saradnički odnos potrebno je poznavanje uloge i jednih i drugih u oblikovanju dječje ličnosti te izbjegavanje preuzimanja tuđe uloge. U situacijama preuzimanja tuđe uloge, jedni drugima postaju suparnici, što može samo štetiti djetetu, a to, nadamo se, želimo svi da izbjegnemo.