Zajedno smo išle u osnovnu školu. Dijelile klupu svih devet godina školovanja. Znale sve jedna o drugoj, sve tajne, pa i kada bismo pogriješile šutile bismo i jedna drugu štitile. Šutnjom sam je najviše štitila na časovima maternjeg jezika. Svaku pismenu zadaću, koju je prethodno napisala njena mama, učila bi napamet. Sjećam se pismene na temu Moja mama. Upitala sam mamu da mi pomogne da je opišem, a ona mi je rekla: Pa valjda ti znaš kako me doživljavaš i kakva sam ja zaista u tvojim očima. Nije mi pomogla. A sutradan, moja prijateljica je ispisala napamet naučeni opis mame koji je mama i napisala. Opisala je svoj izgled, oči, kosu, stvari koje radi, a u zaključku je pisalo da je njena mama njen najbolji prijatelj. Na ispravku pismene zadaće, dobila je peticu i pohvalu za najbolji rad u razredu. Ja sam dobila četvorku jer je rad dobar, ali sam zaključila da mi je mama neprijatelj jer nije željela da mi pomogne da se pripremim da napišem najbolji rad. Ni tada nisam ništa rekla iako sam znala da ona to nije pisala.
Nakon devet godina prijateljstva druženje smo nastavile u istoj srednjoj školi. Situacija se nije ništa promijenila. Bile smo najbolje prijateljice, nastavile štititi i paziti jedna na drugu. Ni po pitanju maternjeg jezika ništa se nije promijenilo. Njena mama je završavala školu za nju.
Pismena zadaća je u toku. Javila je mami teme. Mama odabrala, brzinski napisala i poslala joj. Posmatrala sam je nekoliko minuta kako prepisuje riječi sa telefona, sastav svoje mame. Ja nemam nikakve inspiracije, ne mogu ni temu da izaberem. Kažem sebi: Hajde da pitaš i ti svoju mamu za pomoć. Ma ne budali, neće ti htjeti pomoći i sama znaš. I tako u meni proradi inat i sročim neki sastav za vrijeme koje mi je preostalo. Dođu rezultati, ona četvorka, ja petica. Bude mi drago. Ima pravde za sve one četvorke u osnovnoj. Onda se opet zapitam da li je ona i tu četvorku zaslužila. Njena majka joj je sve to pisala smatrajući da pomaže svom djetetu. Zar roditelj ne treba da bude najbolji učitelj svome djetetu i da ga nauči da se varanjem ne postiže uspjeh. Šta će sutra, biti nepismena osoba koja neće znati sastaviti rečenicu. I sve to zahvaljujući njenoj mami koja dijeli njenu školsku klupu sa njom. Hoće li tako nastaviti dijeliti životne prilike sa njom? Dokle će joj biti neprijatelj u njenom odrastanju? Hoće li na vrijeme shvatiti da sve ove godine griješi misleći da joj pomaže? Gdje su danas zaista roditelji u školama? Da li pomažu ili odmažu svojoj djeci? Jesu li nam nove generacije samo paraziti svojih roditelja ili nove zasebne jedinke. Na nama je da se zapitamo kuda ide ovaj svijet?
Danas stojim pred punim amfiteatrom, sa svojom prvom napisanom knjigom u rukama. Uvijek sam znala da ću je napisati uprkos svim onim četvorkama i tricama koje sam dobijala na pismenim zadaćama i ubjeđivanjima da nisam stvorena za pisanje. Moja ustrajnost da uspijem naučiti kako bolje pisati se isplatila. Vidjela sam kako treba, a kako ne. Na greškama sam učila, i svojim i tuđim.
U prvom redu sjedi moja mama. Osoba koja mi nije nikada htjela pomoći, ni riječ napisati, pa sam je u sastavu opisala kao moga neprijatelja. Ovom prilikom joj se izvinjavam javno jer tek danas shvatam zašto nije? Zbog nje se nalazim danas ovdje kao akademski građanin, zbog nje koja nije zamjenila moje školsko mjesto već me pustila da sama krojim svoju školsku priču. Hvala mama, moj najveći životni prijatelju.