Prosvjetna sam radnica, inžinjerka, majka prvačića.
Bojim se onoga što donosi roditeljstvo i obrazovanje . Mi nemamo model po kojem odgajamo i podučavamo , nismo naučeni kako to treba izgledati jer nemamo treninge za roditeljstvo, a sve manje i za obrazovanje naraštaja koji dolaze, i niko nam ne zna reći kako će sve to izgledati u budućnosti i šta koga čeka.
Roditelji koji sada odgajaju i vaspitavaju djecu, su potomci ''onog '' sistema obrazovanja i odgoja, često interpretiranog kao dobrog i kvalitetnog perioda , a u kojem ništa nije bilo kao što je sada. Danas su roditelji, zbog slabe informisanosti, neupućenosti u ionako komplikovan sistem školovanja i uopšte društvenih normi ponašanja i vrijednosti, u stalnom strahu kako dijete izvesti na ''pravi put''. Vrijeme u kojem živimo, jasno, ima svoje prednosti. Ali se bojim da nismo naučeni kako da od tih prednosti podsvjesno ne napravimo nepopravljive greške. Da smo u koraku s vremenom, ali da ne pretjerujemo s modernizacijom. Da ne gubimo autoritet, ali da smo dovoljno fleksibilni s djecom. Da je jasno ko na kraju donosi odluke u kući, ali da je iskazivanje mišljenja svih ukućana sasvim u redu. Da nam kazne imaju efekta, ali da nisu prestroge i ne ostavljaju ružan trag. Da ostvarimo komunikaciju, ali da naučimo dijete kada treba prestati pričati i da je to u redu. Da smo svjesni koliko je davanja previše, ali da ne uskraćujemo djetetu sve što je u skladu s vremenom i okolnostima. Da znamo kako da nam se dijete otvori, a da ne diramo u privatnost i slobodnu volju. Da znamo priznati grešku, ali da ne postanemo taoci te greške u očima vlastitog djeteta. Da nam dijete bude odličan đak, a da ne postane opsjednuto rezultatima u svjedodžbama i knjižicama.
Danas je dijete, od rođenja, izloženo šarolikom izboru ponuda modernog društva. Znate, od kolica sa nastavcima do srednje škole, preko blindiranih autosjedalica, do vozilica na struju. Pričam o audiju, mercedesu, četverotočkašu basnoslovnih cifara. Od igračke koja govori šest stranih jezika, s prevodom na maternji, preko projektora sa hologramskom projekcijom omiljenog lika iz crtanog filma, do mobitela i tableta karakteristika za napredno programiranje i obavljanje poslova. Od ruksaka sa anatomskim dodacima od koljena do vrha glave, preko pernice koja svira, pjeva, ima dvanaest pregrada za sve bojice i olovke koje vjerovatno neće trebati, do gumica ,koje su i šiljalo i korpa za smeće, i korektor, sve istovremeno. Zapravo, da li su svemu ovome izložena djeca, ili roditelji? Ta kolica, autosjedalice, vozilice, igračke, trend odjeću i obuću, nisu birala djeca od rođenja, nego mi. Želimo najbolje za dijete. A šta je za dijete najbolje? Djeca su jednostavna. Traže pažnju, razumijevanje i ljubav. I to je to. Dok smo živi.
Kada kupujemo dječiju pažnju materijalnim, i time zadovoljavamo svoje sitne prohtjeve ili kupujemo vrijeme za kafu u miru, u budućnosti se to uglavnom manifestuje kao kontraefekat u pravilnom odgoju i razvoju djeteta. Kada zaboravimo pažnju pokloniti u pravo vrijeme, i kada zaboravimo djecu učiti pravim vrijednostima, onda nam na vrata kucaju anomalije u ponašanju s kojima se ne znamo na pravi način nositi. A primjeri su brojni.
Kroz skoro četrnaest godina rada u prosvjeti, i četiri, pet razredništava, nikada probleme svojih učenika i učenica roditeljima nisam iznosila sa oprezom, niti sam ih doživljavala kao opterećujući faktor za roditelje. Shvatala sam ih kao dobro obavljen zadatak u opisu svog posla, formalnu suradnju roditelja i nastavnika. Nisam, sve dok nisam postala majka školarke. A onda sam se odjednom, istovremeno 'žonglirala' na obje strane. Roditelj-nastavnik. Da se razumijemo, nisam od roditelja koji sugestiju i kritiku učiteljice, loše urađenu zadaću ili slabo naučeno gradivo, prima tragično i krivce traži okolo. Niti sam od nastavnica koji dođu na posao, završe predavanja, unese potrebne ocjene, upiše časove i odsutne učenike, i odlazi kući, a da svoje učenike ne doživi. Ali, kada radite u prosvjeti, i istovremeno ste roditelj, usko se vežu posao i privatan život. Ne mogu, a da ne uporedim svoj model odgoja i ponašanja, sa modelom odgoja i ponašanja roditelja djece kojoj predajem. I ne mogu, a da se barem jednom sedmično ne upitam, hoće li moje dijete izrasti u ono što sada gledam, i što mi se ne sviđa, ili sviđa? O čemu pričam, najbolje ćete možda shvatiti iz primjera u nastavku.
Kasni moj učenik tri dana na prvi čas. Pitam ga zašto kasni. Kaže, pravdat će mama. Majka dolazi četvrti dan, izvinjava se i kaže, citiram: „Ja sam kriva, nisam ga probudila na vrijeme, nisam čula sat“. Radi se o učeniku trećeg razreda srednje škole.
Na upisu prvačića srednjoškolaca sam u komisiji. Dolaze učenici s roditeljima, donose dokumentaciju za upis. Ne znaju popuniti uplatnicu. Kažem jednoj majci da se moraju vratiti u banku da uplate upisninu i donesu mi uplatnicu. Majka mi odgovara: „Dajte molim Vas da danas sve obavim, jedva sam uzela slobodan dan, da dođem i da ga upišem u školu!“ Napominjem, srednju školu.
Moj bivši učenik pada iz šest predmeta. Kod mene je ocijenjen nedovoljno iz tri stručna. Kraj je školske godine, i već sa svih strane stižu upiti i pritisci, traže se bodovi, traži se dvojka više za prolaz itd. Otac mog učenika sa šest nedovoljnih dolazi meni na razgovor zadnju sedmicu školske godine, samo da me pita: „ Šta je ovaj moj Vama toliko uradio da će pasti iz šest predmeta?“ Ljubazno mu odgovorim da mi je žao, ovakav rezultat nikako nije ovisio samo od mene i da nikada nisam stigla da mu izrazim saučešće za svu preminulu rodbinu u toku ove školske godine. Jer sudeći po odlascima s časova njegovog sina, na dženaze i sahrane njegovih deda, nana, amidža i tetki ,pitanje je da li je ovom čovjeku iko živ ostao. Čovjek me zapanjeno pogledao, a onda je blagim tonom i gotovo s pardonom svome sinu rekao:
“Pa ne može tako care, nemoj bolan tako...“ i potapšao ga po ramenu. Otišao je pognutih ramena, nekako skroz malen. A krupan je to čovjek, jablan. Žao mi je bilo da sam ga istinom dovela u takvo stanje. Nisam mogla drugačije.
Korona je. Svi smo pod maskama, zaključani. Na takozvanoj „online nastavi“. Vučemo tu, kao olovo, tešku godinu i pokušavamo izvući minimum. Jer za maksimum nismo imali ni kadra, ni resursa, ni zainteresovanih. Majka jednog prvačića se požali i traži od učiteljice da se online nastava drži u realnom vremenu, da ide uživo, svi već imamo vibere, teamsove i ostale online alate za malo bolje izvođenje nastave. Jer, zaboga, njeno dijete treba da nauči da čita, da piše, da upozna učiteljicu i drugare i drugarice. Ostale majke se pobune zbog prijedloga, sa obrazloženjem da je „ovako bolje, djeca imaju više vremena za igranje.“
Jedan moj učenik, iz sasvim pristojne porodice, počinje da izbjegava časove, učenje mu nije jača strana i pokazuje drskost u razgovoru i ponašanju. Majka na jednom od razgovora kaže: „Ja više ne znam šta ću s njim, molim Vas probajte Vi porazgovarati!“ I jesam. Bezbroj puta. Nakon što je napravio dovoljno izostanka da mu se vladanje snizi na loše, za vikend odlazi na more na izlet, s drugovima iz škole. Kad se vratio, između ostalog, pitam ga da li su ga to roditelji pusitili da ide na more, on odgovara: „Pa šta će, ko mi može zabraniti, moje su pare!“ Upitah ga čijim se parama hrani, oblači, plaćaju režije. On se stidljivo nasmija i kaže: „ Pa babinim.“ Onda ga upitam kako bi bilo da njegov otac sav novac koji zaradi potroši na sebe, zanemaruje porodicu i ponaša se uvijek drsko prema ukućanima. Kapitulirao je. Kaže da će u inat meni postati vrlo dobar učenik naredne godine, i da neće napraviti nijedan izostanak. Raduje me taj inat, samo neka ga i drži.
Svaki dan kada idem na posao, i vraćam se s posla, vidim roditelje koji idu po svoju djecu, osnovce u školu, i iz škole, i nose im ruksake. Moram priznati da me uhvatio strah i nervoza istovremeno od pomisli da ja svom djetetu, kad jednog dana krene u školu, ponesem ruksak. Pitala sam se, ko je meni ikada ponio školsku torbu.
Sada ću vam pokušati objasniti zašto sam navela baš ove primjere.
Kriva majka. Kada sam vidjela poniznost u očima majke koja je htjela opravdati časove svome sinu, jer se ONA nije probudila, nisam mogla a da se ne upitam, da li ta majka razmišlja kako će se njeno dijete ikada naučiti odgovornosti i biti spremno za život, ako mu ona bude oslonac u ovakvim tako trivijalnim, a tako važnim promašajima? Bila sam sigurna da ga uči poštenju, jer je bila iskrena prema meni, mogla je izmisliti šta god. Izabrala je istinu, i nemam nikakvih sumnji da i njega uči istom. Ali odgovornost će mu jednako trebati kao i poštenje. Njegovom šefu na poslu, ona sigurno neće moći pravdati zakašnjele sate.
Upis i komisija. Od te godine je prošlo pet godina. Moji učenici još uvijek ne znaju popuniti zahtjev za upis i uplatnicu. To za njih rade roditelji. Na upisu u drugi razred, moj učenik ne zna gdje je rođen. Jesmo li im stvarno pomogli kada im popunimo, ovjerimo ili „izvadimo“ dokument? Kada planiramo da počnu sami „ganjati“ papire? Do kad ćemo uzimati slobodne dane da ih odvedemo doktoru? Šta kažu roditeljski pravilnici? Ne kažu ništa, jer ne postoje. A nama se svake godine pomijera njihova dobna granica za još jednu godinu, kad bi trebalo da počnu voditi računa sami o sebi.
Otac i Sin sa šest nedovoljnih. Zanimljiva je teza koju je čovjek napravio. Mene nije direktno optužio za neuspjeh svoga sina, ali mi je indirektno nametnuo osjećaj kao da sam njegove ocjene upisivala zato što sam kivna na njegovog sina, a ne zato što on nije učio, dolazio na nastavu i što je sve vrijeme lagao i oca i mene. Bez obzira na to, oduševilo me kako se suočio sa istinom, ali i razočaralo kako je kapitulirao pred vlastitim sinom i otišao kući kao da je on negdje pogriješio. Srce tog oca je veliko, nadam se da će biti i njegovog sina kad shvati kako je biti otac koji svom djetetu želi sve najbolje, a zauzvrat dobije laž i razočarenje. A s druge strane se nadam, da to nikada neće morati osjetiti.
Učenici/e korone. Da li je ovdje potrebno objašnjenje? Djeca su se naigrala, u drugom razredu su i naučila čitati. I to ona djeca koja bi savladala čitanje i slova i bez učiteljice. Svega njih petoro. Ostali imaju velike rupe u znanju, ali ne treba dramatizirati...barem su se igrala. Naučit će, ima vremena.
Inat učenik. Uvijek me zabrinjavalo odsustvo „obraza“ kod naše djece. Jedan moj bivši učenik kaže: „Pa šta, dobijem poneku jedinicu, pa bude upitno i da li ću proći, ali uzet ću učiti kad mi bude kritično.“ Njegov otac mi je na jednom teminu informacija prenio šta sam mu djetetu tada odgovorila: „Zamisli da tvoji roditelji ne žele da rade. A porodicu treba hraniti. I oni kažu: Pa dobro tražit ćemo posao kad ogladnite!“ Kaže da je shvatio poentu, i da se trudi da bude dobar. Tada, kao i sada, bilo je učenika koji bez trunke stida uzmu novac od roditelja da slave neki praznik, najčešće Novu godinu, a kraj tog polugodišta dočekali su sa hrpom nedovoljnih ocjena. Kupuju preskupe telefone, jer to je njihov novac. Oni imaju prava, za (ne)odgovornost ih se ne može pitati. Pokušala sam pričama iz svog iskustva objasniti svojim učenicima i učenicama šta znači „obraz“. Kada sam u sedmom razredu kao poklon iznenađenje od roditelja dobila dugo željene, i u mojoj glavi nikad ostvarene, trend patike, danima sam se pitala jesam li ih zaslužila, jesu li imali dovoljno novca da ih plate, a da negdje drugo ne zafali, i hoću li napraviti nešto pogrešno da se osjećam krivom što sam ih dobila? A bila sam super odlikašica. Moji učenici su se nasmijali, i za njihov pojam „obraza“ to je pretjerano i oni se ne sekiraju puno oko takvih stvari. Jednostavno kao djeca svojih roditelja oni imaju prava na sve. Obaveza i odgovornost su samo misaone imenice u nerijetkim situacijama. Majka ovog Inat učenika je redovno surađivala samnom, pokušala uvoditi mjere, otac uveo kazne, ali sam postala svjesna da negdje moraju popustiti, da ne bi na sve strane puklo. Kad bezuslovno voliš biće koje je plod vaše ljubavi, i čitav mu život podrediš, onda tvoje srce i um želi da mu vjeruju sve što obeća. Tako je i on obećao da će se popraviti. A nije. Tugu i očaj u očima te majke ne mogu zaboraviti. Mogu samo zaželjeti da se ne dovedem u takvo beznađe, i da dam sve od sebe da od svog djeteta ne doživim ništa slično. A dala je i ona sve od sebe.
Ruksaci. Nosim sada i ja svom djetetu ruksak. Ne uvijek, ali nosim. Kupila sam ruksak sa anatomskim leđnim dijelom da očuvam kičmu djetetu, jer imam mogućnost, jer su preporuke takve. A onda je naš obrazovni sistem natovario u taj ruksak svakavih radnih, školskih i domaćih svesaka. Maturant kojeg sam nedavno ispratila iz školskih klupa u život, znatno niži od kolege s kojim sjedi, mi kaže: „Profesorice ja bi' bio 10 cm viši da nije bilo onog ru'saka u prvom osnovne!“ I znate šta? I ja tako mislim, bez pretjerivanja. Svaki dan se borim između pravilnog odgoja i brige oko djetetovog zdravlja. I svaki dan vagam. I ruksak, i razloge za i protiv mog nošenja djetetovog ruksaka. I nije mi lako. Isto kao ni onim roditeljima, koje sam zbog istih postupaka koje sada ja praktikujem, osuđivala. Nisam znala. Sada evo znam.
Smatram da su roditelji nedovoljno uključeni u obrazovni proces onako kako bi trebalo da budu. Nažalost svjedočimo sistemu koji je jako konfuzan i onima najobrazovanijim, i onima sa dugim radnim stažom u prosvjeti. Ali zato ne treba postojati bojazan da se aktivno uključe svi, i roditelji i nastavnici, s ciljem da olakšamo odgoj i obrazovanje generacija koje su žrtva vrlo nezgodne odgojno-obrazovne tranzicije. A mehanizmi su brojni. Prelazimo iz doba gdje je ono što je bilo primat, a to su poštovanje, znanje i odgovornost, u vrijeme gdje su poremećene društvene vrijednosti uveliko uzele maha. I nije sramota dati svoj pozitivan doprinos u haosu koji živimo. Ne tako davno, par decenija ranije,roditelji su bili stoprocentno sigurni u obrazovanje, i nisu imali nikakve sumnje kada njihovo dijete uspješno završi osnovno, srednje i visoko obrazovanje, da će biti cijenjeno i primjer društvu. Danas je, nažalost, stanje potpuno drugačije. U vrtlogu u kojem se loša politika uplela u sve sfere naše svakodnevnice, pa i u školovanje, roditelji su postali skeptični po pitanju obrazovanja. Zadnju sedmicu pred kraj polugodišta roditelj mog učenika mi, na moju konstataciju da mu dijete ima jednu nedovoljnu ocjenu na polugodištu, kaže: „Ja ne znam kako se to tako dijete obori. Ja znam kapacitet svog djeteta, zato ga nisam ni upisao u gimnaziju, nego baš ovdje.“ Vidno iznenađena tim komentarom ,odgovorila sam mu: „Ali gospodine, Vaš sin mora i ovdje učiti, bez obzira što je ovo škola usmjerenog obrazovanja!“ Šta da očekujete od djeteta, ako ga šaljete u školu podcjenjujući i njegov kapacitet i obrazovni kapacitet škole?
Kažem roditelji se moraju uključiti u obrazovni proces. Ali na pravi način. Demokratija nam je donijela povjetarac slobode, koji smo, čini mi se naopako shvatili. Danas se svakodnevno kritikuje. Kritika nam je, kao balkanskom mentalitetu uvijek bila bliska i draga. Ali kritikom više, dokazano, ne postižemo ništa.
Kako rekoh, postoje mehanizmi za sudjelovanje u odgojno-obrazovnom sistemu. Samo se i tim mehanizmima treba posvetiti, ulagati u njih, učiti, informisati se, istraživati, predlagati. Ne recimo da za našu djecu nemamo vrmena, molim vas. Onda bolje recite da nemamo vremena za našu budućnost. Danas, nije dovoljno kupiti, spremiti, poslati i dočekati. Danas se morate u obrazovni proces svog djeteta uključiti. Recimo da baš vi i ne morate. Ili ja. Možemo li to reći i za roditelja sa djetetom sa poteškoćama u razvoju? Mora li se on ili ona uključiti? Mora, a reći ću vam i zašto! Nema svako dijete privilegiju da dobije asistenta u nastavi, ili adekvatne uslove da boravi u školi. Nije svaki kanton, grad i opština uzela u obzir da školu moraju i trebaju završiti i djeca, koja imaju neku dokumentovanu psihofizičku anomaliju. A Zakon kaže da moraju. I to je dobro. Za osnovne škole. Za srednje škole? Pa srednje škole, kaže Zakon, nisu obavezne. Tako vam, ni kantoni ni opštine, nisu obavezni od vašeg novca od poreza djetetu obezbijediti asistenta. Jedan takav odgovor Ministarstva obrazovanja sam pročitala. Majka koja je odgovor dobila, bila je očajna. I sad ponovo postavljam pitanje: Moraju li se roditelji uključiti u obrazovni sistem? Naravno da moraju. I zbog onog ruksaka od petnaest kila, i zbog djeteta u kolicima, i zbog djeteta koje po rođenju ima oštećen sluh, i zbog djeteta koje nema normalne uslove za školovanje u školi. Svi se moraju uključiti, i tražiti rješenja. A jednom, kad usvojimo model školovanja kakav naša djeca zaslužuju, kada škole ponovo postanu odgojno-obrazovne ustanove, možda budete imali malo vremena i za sebe, dragi roditelji.
Odgojno-obrazovna tranzicija, kroz koju godinama prolazimo, i vrlo se slabo snalazimo, je i šansa i izazov. Šansu moramo ugrabiti, a izazov savladati najbolje što možemo. Ne smijemo odugovlačiti, jer smo već kasnimo sa odgovorima na važna pitanja. Psiholozi u školama, rana identifikacija profesionalnog usmjerenja, zajedničke aktivnosti roditelja, djece i nastavnika, konstantne povratne informacija i prijedlozi u dvosmjernoj komunikaciji, su nešto što moderna Evropa na koju se toliko pozivamo, praktikuje već decenijama. I imaju vrhunski sistem obrazovanja. A mi? Iz škole i kuće smo ispratili generacije i generacije funkcionalno nepismene djece, koja nisu usvojila osnovne norme ponašanja i bontona. Ispratili smo učenike koji će postati roditelji u ovakvom haotičnom sistemu kakav ih nedvojbeno čeka. Učešće roditelja u obrazovanju danas se svelo na kritiku, umjesto na konstruktivan prijedlog rješenja problema. Mi danas, svim raspoloživim resursima, i kao nastavnici i kao roditelji, moramo surađivati i ponuditi, ne optimalna, nego najbolja rješenja za našu djecu. Nastavnička i Vijeća roditelja moraju surađivati,a ne samo postojati da bi zadovoljili formu. Vijeća učenika i Vijeća roditelja škola na opštini i kantonu se moraju udruživati, komunicirati, iznalaziti načine da predlože relevantnim institucijama urneke po kojima će se kreirati Zakoni, Pravilnici i Pedagoški standardi. Ta komunikacija mora biti dvosmjerna ulica, a frekvencija inputa i povratnih informacija mora biti ogromna. Kako rekoh, u pitanju je naša budućnost.
Toj budućnosti se moramo radovati. Tu budućnost ne smijemo učiti da je odavdje jedino rješenje otići. Učiti ih da idu linijom manjeg otpora. Zato se roditelji moraju uključiti u odgojno-obrazovni proces i biti primjer generacijama koje dolaze.
Imperativ nam je pomoći da se djeca ne izgube u onome što ćemo im podvaliti kao odgoj i obrazovanje. A i mi zajedno s njima. Jer će nam opet pokucati na vrata... znate ono, sve od gore napisanog!