"Daj mi nešto zanimljivo, bona, da dijete maknem s onog čuda! Nek' nema mnogo slova, neka je više slika!" – vidno zadihana i uznemirena, očito majka, povikala je s pola stepenica koje vode do biblioteke. Tako je i počeo moj radni dan. Bilo je 08:04 minute. "Koji je razred dijete?" – upitala sam pomalo razočarana zahtjevom "da ima više slika". S obzirom da se radilo o jedanaestogodišnjaku, predložila sam Guliverova putovanja, srčano objašnjavajući da se radi o fantastičnoj pustolovini, sjajnom putopisu sa mnogo šaljivih (ne)zgoda, ali kada je majka vidjela da nema slika, a da ima preko dvije stotine stranica, odustala je. Shvatila sam da moram ići postepeno u tu borbu protiv "čuda" zvanog mobitel, te sam dječaku poslala enciklopediju "Tajna o dinosaurima", sasvim malo teksta, ali zanimljivih podataka o čudesnim životinjama mezozoika – kada već ima malo teksta, onda neka bude kvalitetan, pomislih. Odlazi majka gledajući i listajući enciklopediju sa smiješkom na licu koje govori – ovo će ga sigurno zanimati. Vratila sam se radnim obavezama. Šta god sam uzela da radim, mislima se provlačila scena s početka dana. Taman ću o ovome malo pričati danas na sjednici Vijeća roditelja, sama sebi govorim. Predsjednica sam Vijeća roditelja u Osnovnoj školi "Olovo". Znam, zvuči smiješno, Osnovna škola "Olovo" iz Olova, ali to je baška priča. Uskoro će 16 sati i sastanak roditelja. Uvijek imam tremu jer od 28 roditelja prisutnih zna biti 5 do 8, a rijetko svih 28 roditelja, pa se desi da i ne održimo sastanak. Nadala sam se da danas neće biti tako. Direktor me čeka ispred kabineta u kojem održavamo sastanke. „Ja se pribojao da nećeš doći“ – reče mi. „Ma kakvi, nego stanje, kakvo je, ima li nam roditelja?“ – pitam i ja pribojavajući se odgovora. „Imamo pola, kvorum“. „Haj' dobro“ – rekoh ulazeći u kabinet i mrmljajući: „Što mi je ovo trebalo?“. Izabrana sam ispred trećeg razreda u koji ide moja kćerka, praktično nazor na učiteljicino pitanje ima li neko želju da bude član Vijeća roditelja. Niko se nije javljao, neće niko, pa su onda uprli očima i rukama u mene jer ja sam tobože komunikativna i imam živaca slušati „nešto tamo bezveze“, gubljenje vremena. Ne umjedoh se oduprijeti i upisaše me za članicu Vijeća. Još gori slijed je bio odabir mene za predsjednicu Vijeća. Rekoše: „Ona ima ideja!“. Imala ili ne imala, ja sad moram predstaviti neku ideju jer treba zadovoljiti razne poglede i očekivanja s druge strane kabineta. Nakon šablona tj. pozdrava, uvodnih riječi i predstavljanja dnevnog reda ide usvajanje zapisnika s prethodne sjednice. Dižu ruke i oni koji su danas ovdje, a nisu bili na prethodnoj sjednici, ali zadovoljili smo šablon, mi smo sve odradili po protokolu, jer protokol je važna stvar; ako nije po protokolu, zna biti zafrkano. Ubit će nas protokol, mislim se, ali ko sam ja da mijenjam sistem. Kukavica. Možda i jesam. Makar ću probati nekom svojom idejom učiniti protokol ljepšim, ako ništa. Tačka dnevnog reda o uspjehu učenika došla je na red. Trebala sam pročitati loše ocjene i loša vladanja imenom i prezimenom. Ispred mene je bio papir sa svim tim podacima. Nekoliko sekundi gledala sam u papir i izgovorila nešto na što sam kasnije bila ponosna pokušavajući time prekriti pomisao da sam kukavica. Naime, odbila sam čitati imena i prezimena djece koja imaju lošu ocjenu iz određenih predmeta i predložila da ubuduće dobijemo na papiru ukupan postotak loših i dobrih ocjena kao i vladanja po razredima, ali nikako imena djece (nisu važne ocjene, pitam se da li nam djeca čitaju, da li se druže, da li se vole, imaju li ideja, o čemu razmišljaju, ali eto, džaba, ocjene su izgleda iznimno važne, makar da ne čitamo imena, mislila sam dok sam predlagala). Vidjevši pozitivne reakcije, lahnulo mi je. I jest, vala. „Moja je sve znala, a dala joj trojku“ – reče majka iz zadnje klupe. Direktor se javlja za riječ: „Ima nastavnica sigurno razlog, niste vi bili na času prisutni, ne treba djeci uvijek vjerovati, ali ja ću svakako upozoriti nastavnicu“. „Ja ne znam, pojedini ne zaslužuju da predaju!“, povišenim će tonom još jedan roditelj. Kako će jedan nastavnik reći djetetu da je glupo i da on nema vremena objašnjavati nešto što je već pet puta objasnio. Vidim da će ovo biti gusto. U ćorsokaku sam, malo se slažem i s roditeljima, a malo i s nastavnicima. Šta da kaže predstavnica roditelja? Uh, tek sad vidim koja mi je uloga! Čini mi se da je teže iskomunicirati s roditeljima nego s djecom. S djecom radim svaki dan i prelijepo mi je, a ovdje sam pretrpjela tremu, stres. Nastavlja se rasprava oko ocjena. “Dalo mu tricu iz likovnog, pa to je predmet koji popravlja prosjek, hajde, bogati, eto tricu mu dalo!“ – ljutito će otac jednog od učenika. „Nemojte tako, svako svoj predmet i nauk, umjetnost i vrijednost cijeni, šta ima veze ne mora biti Pikaso, a ne mora ni imati sve petice, de, sve su ocjene za đake“ – reče jedan, čini mi se, razuman roditelj. „Imaju sad na onim čudesima sve potezi kako da crta, neka ti vidi to i naučit će crtati“, rekoše neki roditelji kroz smijeh. „Kad smo kod mobitela“, javlja se direktor, „ja sam predložio razrednicima da s djecom razgovaraju i da se mobitelima ne služe i ne nose ih u školu, osim djece koja putuju, ali neka koriste samo da se jave roditeljima“. S tim su se jednoglasno složili roditelji. „Treba, treba, oduzeti im i tablete i mobitele i sva čudesa tehnologije! Neće da uče, prate mreže, to im je najpreče“ – složiše se svi uz smijeh i graju, pomalo neozbiljno jer znaju da će doći kući i dopustiti djetetu da gleda objave popularnih influensera, da traže nove izazove tik-toka i instaliraju najpopularniju igricu. „Guliver će ostati na putovanju, pročitati se neće“ – rekoh naglas, nesvjesno. „Joj, Sanela, kako da ih udaljimo od ovoga, agresivni, ljuti kad im se oduzme“. „Pošaljite ih u biblioteku, ja stalno radim s djecom, imamo omladinski klub knjige, česte su edukativne, ali zabavne radionice, neka dođu, uvijek ima nešto“ – kažem im. „Nema nama napretka, u učionici za informatiku računari kao i ja stari, djeci smiješno. Dok neki, u većim gradovima, uče programirati naši računare ne mogu da upale, ne rade, bolje nauče sami kod kuće a neki oko ovih čuda znaju i bolje od nastavnika“ – reče otac dvoje djece, učenika ove škole. Nastavila se rasprava o čudesima i nepravedno ocijenjenim učenicima. Rasulo, to je ono što ja vidim. U velikom smo rasulu. Roditelji su opsjednuti uspjehom svoje djece koja znaju dobiti po turu zbog četvorke ili, ne daj Bože, još manje ocjene. Miješaju se u posao nastavnika i sve bi oni znali kako bi koga ocijenili. U kućnoj atmosferi preovladava negativna priča o nastavnicima koja djeci daje krila da se prema nastavnicima ponašaju arogantno i bez poštovanja. Nastavnicima je puna kapa i djece i roditelja i sami posežu za čudesima usred časa. Pokušavaju mnogi ostati dostojni i vjerni svom pozivu, ali neće uspjeti ako i roditelji ne priznaju svoju grešku, pa istu ne isprave. S obzirom da se sastanak poprilično oduljio, predlažem, smjelo, da na sljedeći, koji bi trebalo što prije zakazati, pozovemo i nastavnike, pa se okupimo u auli i razgovaramo o svim temama koje smo danas započeli. Naglašavam da fokus trebaju biti učenici i način na koji će steći znanje, a znanje će im dati nastavnici koristeći se metodama koje će ih potaći i na čitanje knjiga koje nemaju slika, koje će ih potaći na kritičko promišljanje, ali i razmjenu mišljenja i iskustava. „Ne želim da budem kukavica“, kažem. Gledaju me roditelji zbunjeno. „Tako je, nećemo biti kukavice, evo, suočit ćemo se s nastavnicima i civilizirano razgovarati. Moramo napraviti konstruktivan dogovor, rješenje. Naše je učešće vrlo važno. Radi se o našoj djeci, našoj budućnosti! Predlažem da vratimo nastavnicima ljubav prema poslu, a djeci prema školi. Ukažimo jedni drugima na greške i radimo na promjenama zarad naše djece!“ Zvučala sam kao političarka koja se bori pridobiti svaki glas. Izrazi lica prisutnih roditelja dali su mi snage da i dalje govorim. Može se, velim, samo ako se mi potrudimo biti roditelji, a pustimo nastavnike da budu nastavnici. Problem je sistemski, teško je protiv sistema, ali idemo malim koracima do velikih promjena. I sama sebi sam zvučala možda previše optimistično i nadrealno, ali iskreno. Za kraj, umjesto šablonskog označavanja završetka sjednice ustajem s ruksakom na leđima i hrpom papira u rukama govoreći: “Neka nam sljedeća sjednica Vijeća roditelja bude Gulliverov brodolom koji će nam donijeti pustolovinu na besmrtnom otoku jer škola je besmrtna i ima besmrtnu vrijednost!“. „Ko je Gulliver, šta priča ova“ – čuju se glasovi. „Moramo prvo upoznati Gullivera“ – kroz smijeh će roditelji. „Odlična ideja, djecu kraj sebe i upoznajte Gullivera, prijatno i šaljem poziv na sjednicu vrlo brzo!“, rekoh sa zadovoljstvom.