Saradnja roditelja i škole, uvijek je samo saradnja između dva bića..kao i sve u Bosni..

16.06.2023
Arma Tanović Branković

Saradnja roditelja i škole, uvijek je samo saradnja između dva bića..kao i sve u Bosni..

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2023.

Jednom sam negdje pročitala, sada parafraziram, da je Bosna zemlja velikih apsurda i velikih individualnih akcija. Dakle, u potpunom haosu, odsustvu reda i sistema, pojave se ljudi! Veliki-mali ljudi! Oni koji pomiču planine i gorja. U Bosni je sve na “leđima“ tih ljudi a njih nije malo!

Pa tako i saradnja roditelja i škole je potpuno individualna akcija koja lebdi na krilima entuzijazma. Imam iskustva s obje strane, i kao nastavnica vanškolske aktivnosti i kao majka. No krenimo nekim redom…

Naime, moja roditeljska saradnja sa školom počela je prije samog “pravog“ roditeljstva. Te 2016. godine u posjeti Domu Bjelave, kroz psovku, jedan dječak je postao dijelom mog života. Povremeni odlasci na jahanje, zajednički vikendi i pokoji naivni poklon kojim mislimo da kupujemo milosrđe, dobili su patinu stvarnosti kada su me pozvali iz njegove tadašnje osnovne škole na sastanak. Nastavnica matematike, nježna kao breza iz filma „Breza“, žena koja je pored matematike razumjela prirodu nastavničkog posla a u namjeri da pomogne “dječaku bez roditeljskog staranja“ u svom razredu, predložila je da me se pozove na sastanak jer..kako mi je rekla pedagogica „on jedino na vas reaguje“.. „u kojem smislu? Svakom!“ „Mogućnost da vas izgubi je jedino što ga može uplašiti. Znate sad ste majka..“ Ponedeljak je, novembar, moje biološko dijete ima temperaturu a ja sjedim u razredu škole koju sam nekada pohađala pod nekim surovim neonskom svjetlom koje mi otkriva svaku boru  i postajem majkom. Tinejdžeru koji je već izbačen iz razreda koji je pohađao osam godina i kojem prijeti izbacivanje iz škole. Baš kao i dječaku koji je pucao u profesora u Lukavcu. Pitam: ..“Ok.. jasno.. ali šta je uradio..“ „Nema teku iz“.. „Ok“.. „Znate “preskakiva“ ogradu.. – Kaže mi jedna od njih, pedagog, psiholog, direktorica..ne sjećam se više..  Okrenem se prema njemu i pitam ga: “Što bolan  preskakivaš ogradu“.. i oboje se počinjemo smijati. „Znate vi ste neozbiljni“ kaže mi jedna od njih. „Ok šta  i šta još“.. „On je znate svezao silik i probušio marku te tako opljačkao aparat za slatkiše.“. Gledam ga i kažem : „Ti si genijalan“. Obje njih me gledaju kao da nisam normalna. Poželim da im kažem… „Znate li da ga je mama probala baciti kroz prozor kad je imao jedva tri godine?” No nema smisla.. ja sam neozbiljna.. tolerišem psovku i probušenu novčanicu. I vjerujem u ljudsko biće. 

Bilo je i drugačijih! Zbog njih smo preživjeli. Njegova razrednica u osnovnoj školi, razrednik, nastavnik historije u Drvnoj školi iz koje se ispisao da bi se prebacio u Srednju školu primijenjenih umjetnosti gdje su svi, ali svi od razrednika do pedagoginje  i direktorice zdušno bili tu za njega. Kao i ja! No nije uspjelo! Ali to je tako! To je život. Nekada prosto uradiš sve i svi urade sve.. no ne ide.  Sve do Ugostiteljske škole koja je bila prva škola njegovog izbora za koju nije imao dovoljno bodova. Bod određuje našu djecu. Broj! Ne talenti, ne osobnost..bod! Numerološka validacija koja vodi monetarnoj. Da su ga na nekom prijemnom pitali da napravi palačinke.. možda bi bio najbolji. No ne ..matematika je egzaktna nauka. Kao i novac. Nakon što je izbačen iz dvije škole, platila sam vanredno školovanje za kuhara. Ovo pišem zbog svih onih koji večeras ne spavaju jer ih more iste brige. Neka djeca prosto nisu dio  “Njegovog veličanstva Sistema“ i to je sasvim u redu. Važno je naći kreativno rješenje. Danas je, on, dječak, izbačen iz dvije srednje škole, glavni kuhar u jednom restoranu u Istri a ja sam duboko uvjerena da je jedan telefonski poziv prema meni, mlade nastavnice matematike Fatime koju je istinski zanimalo ljudsko biće spasio njegov život. To bi trebalo da bude prvo pitanje na prijemnom za pedagoga. Šta biste učinili da spasite ljudsko biće?

Epizoda broj dva.. Moja starija kći! E sada.. znate, majke se dijele na kiparke i vrtlarke a ja sam kiparka! Moram držati u svojim rukama čudesnu masu od koje nastaje remek djelo mog života.  Od vrtićkog uzrasta bila sam član svih mogućih roditeljskog tijela. Kako je pohađala Francuski vrtić i školu upisala sam francuski jezik da bih lakše komunicirala s kolegama iz tih tijela ali i s nastavnicima. Potom je prešla u drugu školu. Ja, nikakva kuharica pravila sam kolače za praznike, nikada ali nikada nisam propuštala roditeljske sastanke, volonterski sam se uključila u rad na školskim predstavama, organizirala radionice umjetnosti.. Tokom pandemije kupila sam Time4Learnig i Calvert, dva najpoznatija programa za “školovanje od kuće” i nakon završenih časova domaće škole radila sa svojim kćerkama i gradivo tih programa tješeći i njih i sebe da je to isto radila i majka Baraka Obame. Tih godina upisala sam i doktorat iz oblasti Kreativne pedagogije pa je naš dom postao eksperimentalni lab za kritičko mišljenje. U sklopu programa Škole za 21 vijek obišla sam većinu škola u BIH i radila s nastavnicima programe kreativnog i kritičkog mišljenja. No na roditeljskim sastancima sam se ponašala kao poslušna učenica. Ponekad bih pitala zašto se mora znati ‘rukom na papiru” izračunati korijen iz tog i tog broja ali ok..možda, mentalna gimnastika..

U osmom razredu, moja kćerka, besprijekorna odlikašica, “moje remek djelo“, je “pala“ na trice i četvorke. Budila se noću u pola četiri i učila do osam. Bila je neispavana i umorna. No nije željela odustati od svojih vannastavnih aktivnosti kao što nije željela odustati od ideje da upiše školu za koju ti treba 100 plus bodova. Dakle „pet nula“ uspjeh u školi. Bez ijedne četvorke. Vjerujem da me mnogi roditelji razumiju u ovom trenutku upisa u srednje škole.  Uzalud sam provodila noći i noći uvjeravajući je kako je pogrešno vjerovati da te ocjena definira te da je srednja škola fatalni faktor budućnosti… Sistem ih je naučio da je ocjena sve, da je upis u jednu ili dvije popularne  škole elitistički formativni  dio ličnosti i sudbine. Uzalud sam preklinjala da razmisli o Umjetničkoj školi kad već ima talenat odrasla je u trpezariji/ateljeu, u pozorištu..u gardarobama, na sceni.. Mi ne odgajamo našu djecu sami. Odgaja ih i prošlost, i naši strahovi, i nadanja, i sve ono što smo pokušali sakriti. Potom sam počela držati motivirajuće govore na roditeljskim sastancima umornim roditeljima kojima su neonke  u razredu otkrivale podočnjake i bore. Poput Robespijera. O tome kako je pogrešno.. sve je pogrešno.. S druge strane gledala me je razrednica, žena čiji je život podnio mnogo veće nedaće i izazove od mog a s kojima se suočavala snažnije od svih revolucionara svijeta. I obje, s dvije strane katedre bile smo nemoćne. A onda je jedan dan moja kćerka odlučila prekršiti pravilo i prepisati na testu. Učila sam je da se pravila propituju, da sve ima drugu perspektivu, da ..i evo nas sada.. ona sivog lica, zabrinuta, istinski nesretna razrednica, njena vilica drhti.. mlada nastavnica koju zamalo pa mogu roditi svađalački nastrojena prema meni, jedinica u dnevnik i sniženo vladanje. Opet je neki otužni novembar, ja mislim o Milerovom tekstu “Vještice iz Salema“ i o tome kako smo administrativno spaljenje na lomači, ja koja sam je učila slobodi i ona, moje remek djelo i kako s tom jedinicom po matematičkom zbrajanju ocjena neće imati sve petice i kako neće upisati željenu školu jer sam je ja učila tome da se pravila krše.  Držim je za ruku, suze mi se slijevaju niz nos i ponavljam … ne nećeš! Ne dam te Sistemu. U naredna dva dana prepakovala sam kredit i upisala je u privatnu školu koja njeguje Montessori pedagogiju. Otkazala sam pet instruktora koji su nam bili ispomoć te zaboravila sva stara gorja Azije koja smo nalupali napamet. “Važno je da u životu obezbjediš sebi uvjete da imaš izbor. Zbog toga učiš. Ne zbog boda ili ocjene.“ To je lekcija koju sam joj dala. Od tada u našem domu škola se nikako ne spominje. Ono što se treba uraditi ostaje u okviru radnog vremena ali i lične organizacije vremena.

Moja mlađa kći, mnogo manje talentirana za slikarstvo i mnogo više za matematiku i fiziku, želi upisati Umjetničku školu, jer kako kaže..ne želi da ustaje rano ujutro već želi da spava kao mama. O njenoj učiteljici napisala sam kolumnu i nikada neću zaboraviti kako je tokom pandemije odlazila u školu i snimala  kako ispisuje slova kombinirajući boju krede s bojom maske i džempera. Njena razrednica je organizovala put vozom do Mostara u najsnježnijem danu da bi im, iako je nastavnica matematike, pojasnila lektiru Vlak u snijegu. Niko neće nikada pričati o Elvedini i Nadini, tim sjajnim ženama koje su pedagogiju pretvorile o lično životno putovanje u kojem žele ostaviti trag u dječjim sjećanjima.

I sama sam nastavnica..doduše glume, u vannastavnom kontekstu ali ponekad noću ne spavam jer se mislim da li sam dovoljno vremena, snage i entuzijazma pružila tom i tom djetetu. Svaki dan me nazovu roditelji s različitim pitanjima, zamjerkama, sugestijama, nedoumicama, ljutnjama.. i pričam vrlo strpljivo i ljubazno jer znam. Dali su mi najvrijednije parče života u ruke. Svoje dijete. I zaista u prostoru mnogo veće slobode nego što je imaju nastavnici i nastavnice u školama pokušavam i ja dati najbolje od sebe. No nije lako, vjerujte mi.