Šta znači danas biti prosvjetni radnik u osnovnoj školi, srednjoj školi ili na fakultetu?! Šta znači biti roditelj djeci, osnovcima, srednjoškolcima, studentima?! Ne znam ni šta, ni kako odgovoriti na ova pitanje. Nekada davno kada sam počinjala raditi ovaj važni posao, znala bih odgovoriti. Sada imam dilemu. Želim kazati da su sva zanimanja važna, imaju svoje posebnosti i svako nam treba…ali ja ću poziv prosvjetnog radnika (učitelja, nastavnika, profesora) posebno istaći. Po meni je to najljepši, najuzvišeniji, najplemenitiji posao. Taj poziv podrazumijeva rad sa mladima, što život čini lijepim. U taj rad možemo utkati sve ono najljepše, najproduhovljenije, ono što čini nas radosnim i srećnim. Još kad u to upletemo plemenitost i širenje vidika koji će doprinijeti intelektualnom i emocionalnom sazrijevanju ličnosti, onda je radost još veća. Ovo kažem iz razloga što za cilj u životu trebamo imati to da radosno radimo ono što smo izabrali i da u tom radu pronalazimo izvore sreće. A ona svakim novim radnim danom treba da je veća i potpunija.
U sveukupnom tom radu važnu i značajnu ulogu imaju roditelji koji u svojoj djeci gledaju i vide, barem bi tako trebalo biti, ono što im je najdragocjenije u njihovim životima, najvrijednije. Dijete je kruna onoga što svi roditelji žele u svojim životima. Tu dijete u porodici osjeća i razvija prve emocije, tu doživi pripadnost, sigurnost, ljubav ga dotiče u svim porama i oblikuje svoj um, svoju fizičku pripadnost i postojanost.
Negdje sam pročitala da ne postoje problematična djeca, već samo problematični roditelji i problematično čovječanstvo. Oni zajedno čine to da nam se dogodi nesrećno dijete. A takvo dijete uradit će puno toga neprimjerenog i lošeg i za sebe i za druge. Na to ga tjeraju razni porivi, između ostalog i želja da skrene pažnju na sebe. U porodici svako dijete dobija i gradi temelje svoje zrele ličnosti i porodica je najodgovornija, za ono što je tada sraslo sa djetetom. Jer nijedno dijete se ne rodi, a da je zlo, nevino je i bezazleno i odrastanjem u njega utapamo ljubav, dobrotu, empatiju ili sve ono što je suprotno ovome. Dijete u porodici učimo i pravima i obavezama. Još kao bebe djeca usvajaju manire koji ih vode u životu. Puno poklonjene ljubavi izrodit će ljubav bez granica. Mržnja, ako je širimo dobiće dimenziju pogubnu za sve bliže i dalje oko nas. Zato sa djecom treba znati pričati, reagovati, pokazivati ovo ili ono na pravi način. Treba im pokloniti pažnju, poštovanje, naglašavati da su važni i dragocjeni.
Urade oni i ovo i ono i uslijede i pohvale i kazne. Samo, kada uslijedi kazna, na djetetu ne treba iskaljivati svoj bijes. Razgovorom treba doći do rješenja, a to će biti najlakše ako se nađe pravi put do djetinje duše i tako graditi povjerenje bez strahova, jer autoritet nastao kao posljedica straha i agresivnosti, samo će preoizvesti agresivnu, nestabilnu, nesigurnu osobu. Takva su djeca koja u svojim porodicama ne dobivaju ljubav i razumijevanje. Ponekad roditelji ljubav djeteta kupuju materijalnim darovima, što je apsolutna greška. Ne mogu materijalne vrijednosti biti iznad onih, emocionalnih, duhovnih, onih koje nosimo u sebi. Zato prema djeci uvijek trebamo biti iskreni, iskreni i prema životu koji živimo.
Koliko dobrote, ljubavi, sreće pružamo djetetu toliko će ono i uzvratiti. U svom odnosu spram djeteta, roditelji trebaju učiniti sve da dijete samo stekne predstavu o vrijednosti stvari. Zato ga treba učiti, a samo učenje je proces sticanja vrijednosti iz okruženja u kojem dijete najviše boravi.
Često sam se pitala kako nam se dogodi dijete puno prkosa?! Odgovor je da su to uvijek greške odraslih ljudi. Dijete na sve oko sebe gleda svojim djetinjim očima, usvaja i formira poglede, zato često i ne može shvatiti gledište zrelog čovjeka. Ponekad pred djecom kažemo ili uradimo nešto što ne bismo trebali. Onaj ko se bavi djecom, treba to raditi na način ravan umjetnosti i sve podrediti tome. Jer svi problemi dječijeg ponašanja u temelju su, proizvod nedostatka ljubavi.
U svom dugogodišnjem radu sa djecom imala sam dosta kontakata sa roditeljima raznih profila. Od onih nepismenih do najobrazovanijih. Spektar tih kontakata je šarolik, osebujan, bogat… Pitala sam se često kako se moglo dogoditi roditelju da mu je dijete izmaklo svakoj kontroli i dođe pa kaže: „Pomozite, nastavnice, ja mu ne mogu ništa.“ A događalo se to. Uzroka tome je mnogo i svaki roditelj treba učiniti sve da mu se ovo ne dogodi.
Sam život kreira neke stvari, pogrešno odredimo prioritete i onda sve krene stranputicom. Ne osjetimo to odmah, a kad nam to bude trenutak spoticanja, već bude kasno. Roditelji u odgajanju svog djeteta ima važno i istaknuto mjesto. To što treba sa svojim djetetom odraditi, bilo bi dobro da to permanentno bude u krugu porodice i doma i tu se svakako njime baviti. Navest ću jedan primjer iz lične prakse, kada majka dolazi u školu i pokušava okriviti nastavnika za slabiju ocjenu svoga djeteta. Želi se izboriti za veću ocjenu, neovisno o tome, zaslužuje li to dijete. I tu je ona kao majka prešla granicu i umiješala se u nastavnički posao, dajući sebi za pravo da određuje pravila po kojima treba ocijeniti njeno dijete. Majci je dato na znanje da učionica nije sudnica (majka je radila kao sudija) u kojoj ona, naravno opet prema zakonu, postavlja pravila. Uvijek je potrebna saradnja roditelja i nastavnika, ali se moraju jasno postaviti granice i za nastavnika i za roditelja. Konstruktivnom saradnjom između roditelja i svih uposlenika u školi, samo se može unaprijediti taj rad i može ići na dobrobit svakom djetetu.
Odavno govorim da prosvjetari rade težak, odgovoran, nadasve važan posao, planetarno važan i složen…, koji nikada nije bio vrednovan na pravi način, niti je sagledana vrijednost i značaj tog rada, danas pogotovo, kada je na margini svega i svačega. Događaju nam se danas ubistva kolega i napadi po školama. Ko je ili šta je zakazalo?! Samo, se ne trebamo međusobno optuživati i tražiti krivca tamo negdje. Svi smo krivci, svi…kao pojedinci, porodica, društvo, sistem…i ako svi pođemo od sebe, možda, dođemo do pravih odgovora i rješenja.
Kolege koje danas rade u školama imaju veliku odgovornost i teško breme nose na svojim leđima. Poljuljan je i urušen njihov ugled, a tome su doprinjeli oni koji odlučuju o vrijednosti njihovog rada, a učili su od njih, svojih učitelja, nastavnika, profesora. Vaspitavati i obrazovati je veoma kompleksan i sveobuhvatan zadatak, koji da bi bio potpun i uspješan, mora imati apsolutnu podršku sistema, društva, posebno ističem roditelja.
Dragi roditelji, okrenite se i posvetite svojoj djeci na pravi način, jer dijete temelje dobija u porodici, u svome domu…i ako vi svoj dio posla uradite na pravi način, u školi slijedi nadogradnja i oblikovanje ličnosti, naravno, uz još druge brojne faktore koji će uticati na to i pustite nastavnike da rade svoj posao, bez da trčite za ocjenama, zajedno sa djecom, neovisno o znanju. Jer ocjena nikad nije bila mjerilo znanja i djeca to trebaju znati, da uče lično za sebe i zbog sebe, a ne zbog ocjene, roditelja, ovog i onog…
Škola odavno nije ono što bi trebala biti. Prosvjetar sam i srcem i dušom… 40 godina rada u učionici je iza mene i pamtim puno srećnije i ljepše dane iz tog perioda. Nametanjem školama ovog i onog, podjela škola prema stranačkim željama, trka za certifikatima ovim i onim…i otkad je postalo važnije sve ono za čime prosvjetari trče van učionice, ne svojom voljom, sistem je to priredio i mogla bih nabrajati u nedogled, dobili smo ovo što danas imamo.
Svi moramo, namjerno ne kažem trebamo znati, da je u svemu tome najvažnije i najprimarnije ono što uradimo na času i da svojim đacima budemo uzor u svemu, da smo im podrška, da ličnim primjerom ukazujemo na prave vrijednosti i da im damo na znanje da su oni mali, veliki ljudi koji zaslužuju sve ono najbolje i najljepše. Pričajte djeci o ljubavi svaki dan i na svakom času. Može se to, jer ljubav je jača od svega ružnog i negativnog, ljubav znači voljeti život i voljeti ljude oko sebe. Učinite, drage kolege, da djeca rado dolaze vama na čas, dočekajte ih sa osmjehom na licu, uljepšajte im dan, radujte se i tugujte sa njima. Prolazite sa njima zajedno, njihove faze života, dok su sa vama u učionici. Izgradite uzajamno povjerenje i neka dijete osjeti, da u vama uvijek ima podršku i da ste mu prijatelj.
U našim školama bih iz temelja sve mijenjala i svako u tom procesu treba znati gdje mu je mjesto. Naš obrazovni sistem ne smije počivati na kaznama i ništa ne nametati nasilno. Sa učenicima treba puno razgovarati da bi do njihove svijeti nešto došlo i da oni sami prihvate kad spoznaju da je to dobro za njih. To isto trebaju učiniti i roditelji, a ne da prepuštaju djecu modernim tehnologijama i tako ih pogube i ne upoznaju na pravi način. Moramo stvarati bolji svijet u kojem će naša djeca znati svoje prave vrijednosti, svijet u kojem ćemo ih naučiti da razmišljaju, poticati da imaju ciljeve, snove… da ih sanjaju i odsanjavaju… Roditelji i nastavnici, jedni kao svojoj djeci, drugi kao svojim đacima, trebaju davati podršku u spoznavanju ličnih kvaliteta i slabosti.
Jako je bitno da nastavnik u odnosu sa svojim đacima gradi uzajamno povjerenje, poštovanje i da sam shvati da nije neprikosnoven, ljudsko je biće i sam griješi i mora biti spreman na ispriku i da prizna ako je pogriješio. Nastavnik ne smije sebi dozvoliti da povrijedi, da ponizi svog učenika, ne smije lijepiti tikete, kojih se oni kasnije teško oslobađaju, ali i ne zaboravljaju.
Jako je bitno da nastavnik u odjeljenju priredi takav ambijent i klimu, da učenici rado i sa osmijehom dolaze na njegov čas, ali i sa osmijehom da idu dalje. Cilj bi trebao biti svakom nastavniku, ali i roditelju, da pored toga što odgajaju dobre đake, trebaju to biti i dobri ljudi u budućnosti.
Ovdje želim istaći roditeljima, da ako im je nastavnik ukazao na nešto negativno ili neprimjereno što je dijete uradilo, to ne znači da ga ne voli ili da ga izlaže šikaniranju ili ruglu. Naprotiv, samo ukazuje na nešto što vi kao roditelji niste primjetili, ili je to dijete pred vama uspješno skrivalo, iz ovog ili onog razloga. Naravno, da roditelj treba da je uvijek uz svoje dijete, ali ga ne treba braniti ili pravdati ako mu je dobronamjerno ukazano na nešto što su oni propustili.
I roditeljima i nastavnicima savjetujem da sarađuju zarad dobrobiti djece, đaka. Hrabrite ih, podstičite, istaknite sve dobro što su uradili, saslušajte kad nešto žele reći, dijelite sa njima osjećanja, kad god možete izbjegnite kritiku, dajte im priliku da odlučuju, kad su uzbuđeni nebitno iz kog razloga, dajte im vremena da se smire i da sami spoznaju šta su uradili.
Često sam svojim đacima govorila da za svaki problem u životu postoji pravo rješenje, samo ga treba prepoznati i odabrati. Razgovarajte sa djecom, đacima i zajedno iznalazite rješenja.
I roditelji i nastavnici, izgrađujete takav odnos sa djecom da sami dolaze do vas i kažu da žele razgovarati, ma o čemu, neka ne bude tabu tema. Pitajte djecu, đake kako se osjećaju povodom ovoga ili onoga. Ponekad se postavite u njihovu ulogu, pitajte šta bi vam tada savjetovali. Približite svoj svijet njihovom, otvorite im dušu kako bi i oni učinili isto to. Upućujte ih jedne na druge, prihvatajte njihove prijedloge, sugestije, zarad podizanja njihovog samopouzdanja i svijesti o njihovoj važnosti.
Kad ukazujete na nešto negativno što je učenik, dijete uradilo, neka to ne bude sa grubom osudom nego isticanjem zašto bi to po njega bilo bolje, da se nije dogodilo, jer dijete – učenik treba da bude svjesno onoga što je uradilo, ali i kakve su posljedice po njega.
Znam da i roditelji i nastavnici često trebaju biti jako vješti da izbjegnu neke zamke, da ne upadaju u njih, iako imaju najbolje namjere. Zato treba znati i u odjeljenju ali i u svome domu stvoriti klimu u kojoj ne smije biti nasilničkog ponašanja, emocionalnih i fizičkih povreda, ne dopustiti ismijavanje ili omalovažavanje bilo koga. Sve to mogu postići, isključivo ličnim primjerom i ono što posebno ističem je ljubav koja treba dominirati i empatija.
Nastavnik i roditelj tokom saradnje trebaju u potpunosti da spoznaju o djetetu, učeniku sve ono što će doprinijeti razvoju i rastu djeteta u svakom pogledu. Na taj način proizilazi i međusobno upoznavanje i to će dovesti do lakšeg i opuštenijeg rada u stvaranju zdrave dječije ličnosti. To treba da bude cilj svima nama.
I roditelj i nastavnik treba svom djetetu, učeniku, pokazati da je i voljen i cijenjen kako bi došlo do uzvratne reakcije, a sve moramo pokazati ličnim primjerom.
I nastavnik i roditelj treba da zna da ne izgrađujemo poslušnu djecu, koja bi bila proizvod kazni i zabrana. Naprotiv, trebaju nam djeca formirana na samokontroli i da imaju lični stav o svemu što se događa oko njih.
Nekada je učešće roditelja u radu škola bilo stidljivo i skromno. Danas ga ima i više nego je potrebno. Zato nastavniku treba ostaviti prostor i vrijeme za njegov pedagoški, psihološki, metodički, didaktički dio rada u školi, a roditelj svoj dio posla treba sa djetetom odrađivati u svome domu i porodici, naravno uz jednu konstruktivnu saradnju, koja ne smije izostati. Za sve treba imati mjeru, krajnosti nisu dobre ni ove ni one.
I roditelji i nastavnici trebaju da imaju zajednički cilj, a to je podizanje djeteta koje će odrastanjem u porodici i učeći u školi izrasti u srećno i zadovoljno dijete. Dijete treba da osjeti slobodu u kojoj će rasti, sazrijevati i stasavati u zdravo ljudsko biće u svakom pogledu.
Saradnju mogu ostvarivati putem roditeljskih sastanaka i individualnih razgovora u kojima će svako od sebe dati svoj maksimum zarad dobra djeteta. Roditelje škola može uvesti i kao volontere, koji će pomagati u određenim situacijama, ali i tada su oni samo roditelji, a nastavnici odrađuju ono što je njihov posao. Mogu se organizovati i neformalna druženja roditelja koji će biti sudionici nekih događanja u školi, kada će i nastavnici i roditelji u jednoj opuštenoj atmosferi moći podijeliti neke priče, iskustva, prijedloge…, a dotle uz laganu muziku i neko posluženje djeca se mogu družiti. To je prilika da i jedni i drugi posmatraju svoju djecu, đake u ozračju kada to nije učionica i trajanje časa, kada usvajaju znanje ili odgovaraju za ocjenu.
Mislim da u vezi sa svim ovim treba educirati i roditelje i nastavnike. Komunikacija je nešto što treba da svi uče: djeca, roditelji, nastavnici, svi odrasli… Sam pristup nečemu je važan, biranje riječi kojim ćemo nešto reći, iznijeti, otrkiti, podijeliti… Neka niko ne misli da to zna i da je naučio. Puno toga ne znamo i krajnje je vrijeme da naučimo. I naučit ćemo ako shvatimo da je dijete najvrijednije, najdragocjenije blago sa kojim treba znati, treba htjeti i treba ga voljeti na najljepši način. I u svaki kontakt sa tim djetetom unijeti puno, puno ljubavi i osmijeha.
Kineska narodna poslovica kaže: „Učitelj samo otvara vrata i učenik dalje ide sam, uz pravilno usmjeravanje i upućivanje na prave puteve.“ To isto rade i roditelji u svom domenu i kažu da je i roditelj i nastavnik odradio svoj zadatak na pravi način, ako ih taj isti učenik, dijete prevaziđe. To želim svakom roditelju i svakom nastavniku.
Srećno vam na tom putu.