Ko su te, naizgled brutalno sjajne zvjezdice, a koje su prekrivene nekakvim muljem koji istovara i otpuhuje u njih nekakva roditeljska branša čudaka? Ma, to su ona savršena djeca s Balkana!
Djeca u današnjem školskom sistemu, po dolasku u prvi razred i kročenjem prvi put u školski kabinet, leže kao neke prazne zvjezdice. Zamislimo oblik zvijezde, ali bez one iskričave žumanjkaste boje. Zatim, zamislimo nekakve vanzemaljske tube i cijevi koje u njih dolaze sa različitih strana: jedni u zagrljaju nose svjetlost, a drugi, pak, nekakvu isjeckanu žabu koju je udario helikopter. Vjerovatno ste mogli zaključiti na šta tačno insinuiram – iza jednih tuba stoje roditelji, a iza drugih stoje prosvjetni radnici (čitaj drugi roditelji).
U današnjem vremenu, vrlo je važno postići kolaboraciju roditelj-učitelj kako bi svaki učenik uspješno zaokružio svoje znanje. Apropo ovoga, sjećam se kako su moji išli kod učiteljice samo kada je to bilo nužno, a oko zadaće su mi pomagali samo onda kada, recimo, nisam bio prisutan na nastavi. Smatram da je srž svega da shvatimo o čijem obrazovanju se radi. Roditelj će uvijek učiniti sve za svoje dijete, makar i skinuti zvijezde sa neba – a da li je to baš dobra podloga za pad? Jeste! Naime, radi se o obrazovanju djeteta, i svaka ocjena je njegova ocjena. Glavna mana i energetska iscrpljujuća stavka kod nas je to što roditelji određuju sudbinu svoje djece. Stoga, dijete ne može da otvori onaj svoj bločić sa željicama i da krene u misiju ostvarivanja istih; naprotiv, jedino što može je da ih šapne nebu dok plače u suzama. Teško je, to je ovdje irelevantno – jer to svi već znamo! Roditelj treba da napravi poguranac, da bude grana podupirač dok se dijete penje do zvijezda. Međutim, kod nas se dešava fenomen sijevanja zvjezdane prašine: grane idu do neba, a onda se zvijezde brane svojim munjama, gromom i bacaju kletvu nesretnog djetinjstva.
Jedna poznanica, a koja je nastavnica u jednoj školi, pričala mi je kako joj stalno dolaze roditelji na razgovor i kako je napadaju zbog toga što je dala negativnu ocjenu (koja je zaslužena k tome) njihovom djetetu. Došli smo u takvu eru gdje je ta ocjena toliko važna, a dok su ostale stvari poput odgoja (škola je odgojno-obrazovna, a ne obrazovno-odgojna ustanova), sreće, želja djeteta, irelevantne. Mnogo je teško pronaći kompromis u ovakvim situacijama, uglavnom dođe do konflikta koji ima stupidnu osnovu.
Zamislimo jedno dijete: napolju je mrak, zavjese prozora su razgrnute, vani se vidi mjesec – sav snužden od tuge i one zvijezde koje se, tada, ne miču. Dijete s podignutim koljenima-oslanjačima drži skupljene ruke na koje padaju suze. Tad se zemlja zatrese, kao da je neki rat. Upravo tako – djeca plaču radi rata! Kojeg rata, pitate se? Zvjezdanog! Rata na relaciji roditelj-učitelj, gdje se roditelji miješaju u posao nastavnika onda kada to nije potrebno. Zašto će nam onda dvije uloge i prepuna pozornica, ako sve može obavljati roditelj (odgoj plus obrazovanje)?
I dok roditelj kaže da ne postoji ocjena jedan, a učitelj kaže da ipak postoji – dijete plače dok zvijezde ratuju. Takva nam je stvarnost i mislim da se, nažalost, ne vidi kraj mračnoga tunela.
Po strani se stavljaju dječije želje, zaključavaju se u nekakve tamne komore i pune formalinom od milja. Na vrh bitnosti stavljaju se želje roditelja koje stavljaju djecu u njihove najtamnije budućnosti i vjerovatno u neki posao s dobrom platom, ali sa lošim životom. To su oni tipovi posla kada imate dobru platu, ali biste radije okopavali njivu nego ujutro ustali na posao; pa se u podsvijesti sjetite kako volite svoje roditelje, pa se ipak dignete iz kreveta.
S druge strane, onda kada roditelj treba biti uključen u obrazovanje jeste period saradnje s učiteljima. Ako učitelj kaže da je dijete na času izgubljeno ili zbunjeno, da ga ne interesuje gradivo (naprimjer), onda tu glavnu ulogu dobijaju roditelji – jer niko svoju djecu ne poznaje bolje od roditelja. Mi, ljudi, liječimo dodirom, glasom, lijepom riječju, pa se tu ogleda ljepota roditeljstva. Ako umjesto pukog pisanja 2+2 jeste 4 na stol donesete dvije jabuke plus dvije jabuke – onda ste sigurno predobar roditelj. Ne učite djecu nešto što ga učitelj nije naučio, jer će doći do brkanja zvijezda; pomozite da dijete shvati onaj dio zvjezdane prašine koji je načeo u školi.
Djeca su veliko blago, a obrazovanje u sebi sadrži riječ „obraz“. Samim tim, jasno nam je da obrazovanje nije iluzija, zato što svi trebamo imati obraz. Ne ključajmo dječije snove u komore, to nisu fotografije za razvoj! Dječiji snovi su torta koja treba višnju, a roditelji i učitelji su voćnjaci prepuni plodova: samo je pitanje kakav je biskvit i koje voće je dobro, a koje nije, a sigurno nam je jasno da toksično voće stvara toksične budućnosti. Reformom školstva trebaju se zahvatiti i roditelji, jer su uglavnom u nekoj oluji obaveza pa ni ne gledaju u dječije sveske onda kada je najpotrebnije. Uloga roditelja na Balkanu je takva da se ode posvađati ukoliko dijete dobije lošu ocjenu, eventualno da ode na obavezni roditeljski sastanak ako više nema spremnih izgovora u džaku. Stvarajmo reforme, neka zvijezde ne sijevaju, neka sijaju! Neka najljepši pogled na zvjezdano nebo bude iz voćnjaka.