Momci i djevojke se upoznaju, zbliže, zavole, a onda stupaju u brak i rađaju potomke. Oni koji su nestabilnog karaktera ili skloni uzimanju alkohola i drugim porocima, varaju jedno drugo. Dolazi do prepirke i svađe, a često i do rastave braka. Tako djeca ostaju bez jednog, a često bez oba roditelja, jer ih roditelji zapostavljaju, a često i zaboravljaju. Sretna su ona djeca koja imaju nenu i dedu da ih odgajaju i o njima brinu. Ako ih nemaju, socijalne ustanove ih smjeste u ustanove za nezbrinutu djecu. Teške susudbine te djece koja odrastaju bez roditeljske ljubavi. Eto kakvih sve više roditelja ima. Gore su sudbine djece čiji se roditelji u alkoholiziranom stanju svađaju, a djecu tjeraju da prose.
Mnogi mladi momci i djevojke se zavole, stupaju u intimne odnose, a nemaju usove za brak. Zbog stida i straha od roditelja , često prikrivaju trudnoću, sve dok porastao stomak to ne otkrije. Tada je nemoguće izvršenje abortusa. Tako se rađa ne planirana beba, koja se često nađe u kontejneru ili ispred vrata nekog stana, ili ustanove jer majka nema uslova da je odgaja. Pronađenu bebu socijalne ustanove smjeste u domove za nezbrinutu djecu, a majke nastavljaju školovanje . Prave majke često obilaze svoju bebu u domu, miluju je i poklanjaju joj svoju dušu, a kada završe školovanje i zaposle se iz doma uzimaju svoju bebu, njeguju je, ljube i odgajaju. Nažalost takvih je malo.
Tokom rata brojne žene i djevojke su silovane i tom prilikom zatrudnile. Zbog dugog boravka u sabirnim centrima i logorima, nisu imale priliku da izvrše aborstus. Tako su bile prisiljene da sa silovateljem rađaju neželjenu djecu. Mnoge majke nisu mogle prihvatiti tu djecu, jer su ih podsjećala na surove trenutke straha i patnje. Prilikom poroda odricale su se te neželjene djece. Tako mala, potpuno nevina djeca smještena su u jaslice i dječija prihvatilišta širom Evrope i svijeta, gdje odrastaju. Majku su vidjeli samo kada su rođeni, a oca nikada. Rastu bez roditeljske nježnosti i topline, širom svijeta, a ne znaju zbog čega.
Neke majke su smogle snage i rođeno dijete sa silovateljem su njegovale i odgajale, jer je sastavni dio njihove utrobe i života, potpuno nevino i nije krivo što je tako rođeno. Te majke su psihički i moralno toliko jake da zaslužuju posebnu pohvalu, pomoć i nagradu.
Sva djeca, željena i neželjena sa različitim genetskim predispozicijama u različitim porodicama i sredinama odgojena kreću u školu, ko će ih i kako učiti i vaspitavati zavisi od učitelja koji im tokom boravka u školi zamjenjuje roditelje. To veoma jasno, slikovito i poučno prikazuje književnik Šukrija Pandžo u svojoj pripovjeci "Ruka na kosi“.
Da svi učitelji, prosvjetni radnici nisu kao učiteljica Šukrije Pandža u pripovijeci „Ruka na kosi“ dokazuju česti izvještaji o incidentima prosvjetnih radnika prema djevojčicama, a u toku rata ubijanja svojih nekadašnjih učenika uz riječi: Polako ću ja, neće boljeti!“...
ZATO PROSVJETNI RADNIK SVAKO NE MOŽE BITI
Ko nam djecu uči
važno je to jako,
jer učitelj ne može
biti lice svako.
Kakav je vaspitač
treba dobro znati,
kome ćemo u ruke
svoje dijete dati.
Krasi ih dobrota,
imaju i znanje,
da kod djece stvore
plemenito stanje.
Znanju i dobroti
stalno djecu uče,
za što bolji uspjeh
bore se i muče.
Te osobe imaju
nježne osjećaje,
plemenitost njihova
neprekidno traje.
Snažne su to ličnosti
plemenite duše,
pred zlim ne pokleknu,
kad im život ruše.
Ličnosti se takve
ne predaju lahko,
pa vaspitač ne može
biti lice svako.
Te osobe imaju
nježna osjećanja,
osjetljivost za pravdu
i širinu znanja.
Neosjetno ulaze
u dušu djeteta
i utiču vaspitno
da dobrota cvjeta.
Vaspitači sebe
nesebično daju,
u sjećanju djece
doživotno traju.
Zbog toga ih djeca
poštuju i vole
i čekaju rado
susret ispred škole.
Dok se žamor djece
širi na sve strane,
vaspitači provode
programe zadane.
Zato dobar nastavnik
nije lahko biti,
tu istinu ne treba
ni od koga kriti.
Jer ideju vodilju
dobrog vaspitača,
srdžba, niti zloba,
nikad ne nadjača.
Zato se vaspitač
treba da nagradi,
najvažniji posao
svakodnevno radi.
Jer odgoj je djece
izuzetno važan,
on ne smije biti
prividan i lažan.
Od odgoja zavisi
skladnost u životu,
da svi ljudi koriste
jednako dobrotu.
Učitelj je sposoban
razno znanje dati,
da ga svako dijete
usvoji i shvati.
Zbog toga vaspitač
bit' ne može svako,
složen je to posao
i nije im lahko.
Da postanu djeca
plemenita, znana,
da porastu ljudi
sa što manje mana.
Nastavnici razni
nikad nisu isti,
škola se od loših
mora da očisti.
Kad prosvjetni radnici
mržnjom djecu pale,
za skladan su život
tada šanse male.
Zbog toga vaspitač
svak' ne može biti,
iz prosvjete takve
treba ukloniti.
Kod prosvjetnih radnika,
kao vaspitača,
plemenitost mora
pakost da nadjača.
Znanje prosvjetaru
i dobrota služe,
da ih dijele djeci
kad se s njima druže.
Prosvjetni su radnici
izuzetni ljudi,
koji znanje djeci
sa ljubavlju nudi.
Kad dijete poruku
vaspitača shvati,
dobrotom će svojom
cio trud da plati.
Tad iz duše djece
plemenitost viri,
koja se k'o miris
po svijetu širi.
Zato treba birat'
za prosvjetu ljude,
da potomke uče
dobrotu da nude.
Tad će život teći
mnogo ljepše svima
i ako nas mnogo
različitih ima.
Od znanja je važnije
djece vaspitanje,
kad se slože oboje
vlada blagostanje.
Dok nastavnik govori
djeca u njeg' glede,
riječi mu od zlata
mnogo više vrijede.
Odgovoran nastavnik
svim se bićem trudi,
da u djeci dobrotu
što jače probudi.
Vaspitači uče
da se ljudi vole,
zbog toga se grade
mnogobrojne škole.
U njima se uči
da svi ljudi žive,
da se skladnom životu
svi zajedno dive.
Ekcesima prosvjetari
ugled škole ruše,
u svom radu nemaju
pedagoške duše.
Sumnjičavo roditelji
na prosvjetu glede,
zasluge i i ugled
svakog dana blijede.
Djeca su nešto najdragocjenije i najvažnije što svaki roditelj u životu ima.
Otuda ogromna briga kod većine roditelja za svoju djecu, jer se u životu djece svašta neželjeno i neočekivano dešava. Zbog prevelike brige za svoje dijete neki roditelji prelaze granicu normalnog i miješaju se u rad prosvjetnih radnika pri ocjenjivanju i govore: “Kako nije dobio peticu, kad je meni kod kuće sve znao?“ Većina tih roditelja nisu prosvjetni radnici i ne vjeruju da je svim prosvjetnim radnicima stalo da sva djeca što bolje usvoje gradivo predviđeno nastavnim planom i programom.
NAPOMENA;
Pjesma je izmoje knjige „Pjesnikinja Umihana Čuvidina i Osnovna škola „Umihana Čuvidina“, kao uspomena na rad u toj školi, njene đake, nastavnike, upravu i cjelokupnu službu u znak zahvalnosti za veličanstven ispraćaj u mirovinu 2007. godine.