Svako može postati roditelj, ali učitelj i vaspitač ne

29.06.2023
Ahmet Bojičić

Svako može postati roditelj, ali učitelj i vaspitač ne

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2023.

Momci i djevojke se upoznaju, zbliže, zavole, a onda stupaju u brak i rađaju potomke. Oni koji su nestabilnog karaktera ili skloni uzimanju alkohola i drugim porocima, varaju jedno drugo. Dolazi do prepirke i svađe, a često i do rastave braka. Tako djeca ostaju bez jednog, a često bez oba roditelja, jer ih roditelji zapostavljaju, a često i zaboravljaju. Sretna su ona djeca koja imaju nenu i dedu da ih odgajaju i o njima brinu. Ako ih nemaju, socijalne ustanove ih smjeste u ustanove za nezbrinutu djecu. Teške susudbine te djece koja odrastaju bez roditeljske ljubavi. Eto kakvih sve više roditelja ima. Gore su sudbine djece čiji se roditelji u alkoholiziranom stanju svađaju, a djecu tjeraju da prose.

Mnogi mladi momci i djevojke se zavole, stupaju u intimne odnose, a nemaju usove za brak. Zbog stida i straha od roditelja , često prikrivaju trudnoću, sve dok porastao stomak to ne otkrije. Tada je nemoguće izvršenje abortusa. Tako se rađa ne planirana beba, koja se često nađe u kontejneru ili ispred vrata nekog stana, ili ustanove jer majka nema uslova da je odgaja. Pronađenu bebu socijalne ustanove smjeste u domove za nezbrinutu djecu, a majke nastavljaju školovanje . Prave majke često obilaze svoju bebu u domu, miluju je i poklanjaju joj svoju dušu, a kada završe školovanje i zaposle se iz doma uzimaju svoju bebu, njeguju je, ljube i odgajaju. Nažalost takvih je malo.

Tokom rata brojne žene i djevojke su silovane i tom prilikom zatrudnile. Zbog dugog boravka u sabirnim centrima i logorima, nisu imale priliku da izvrše aborstus. Tako su bile prisiljene da sa silovateljem rađaju neželjenu djecu. Mnoge majke nisu mogle prihvatiti tu djecu, jer su ih podsjećala na surove trenutke straha i patnje. Prilikom poroda odricale su se te neželjene djece. Tako mala, potpuno nevina djeca smještena su u jaslice i dječija prihvatilišta širom Evrope i svijeta, gdje odrastaju. Majku su vidjeli samo kada su rođeni, a oca nikada. Rastu bez roditeljske nježnosti i topline, širom svijeta, a ne znaju zbog čega.

Neke majke su smogle snage i rođeno dijete sa silovateljem su njegovale i odgajale, jer je sastavni dio njihove utrobe i života, potpuno nevino i nije krivo što je tako rođeno. Te majke su psihički i moralno toliko jake da zaslužuju posebnu pohvalu, pomoć i nagradu.

 

Sva djeca, željena i neželjena sa različitim genetskim predispozicijama u različitim porodicama i sredinama odgojena kreću u školu, ko će ih i kako učiti i vaspitavati zavisi od učitelja koji im tokom boravka u školi zamjenjuje roditelje. To veoma jasno, slikovito i poučno prikazuje književnik Šukrija Pandžo u svojoj pripovjeci "Ruka na kosi“.

Da svi učitelji, prosvjetni radnici nisu kao učiteljica Šukrije Pandža u pripovijeci „Ruka na kosi“ dokazuju česti izvještaji o incidentima prosvjetnih radnika prema djevojčicama, a u toku rata ubijanja svojih nekadašnjih učenika uz riječi: Polako ću ja, neće boljeti!“...

 

ZATO PROSVJETNI RADNIK SVAKO NE MOŽE BITI

 

Ko nam djecu uči

važno je to jako,

jer učitelj ne može

biti lice svako.

 

Kakav je vaspitač

treba dobro znati,

kome ćemo u ruke

svoje dijete dati.

 

Krasi ih dobrota,

imaju i znanje,

da kod djece stvore

plemenito stanje.

 

Znanju i dobroti

stalno djecu uče,

za što bolji uspjeh

bore se i muče.

 

Te osobe imaju

nježne osjećaje,

plemenitost njihova

neprekidno traje.

 

Snažne su to ličnosti

plemenite duše,

pred zlim ne pokleknu,

kad im život ruše.

 

Ličnosti se takve

ne predaju lahko,

pa vaspitač ne može

biti lice svako.

 

Te osobe imaju

nježna osjećanja,

osjetljivost za pravdu

i širinu znanja.

 

Neosjetno ulaze

u dušu djeteta

i utiču vaspitno

da dobrota cvjeta.

 

Vaspitači sebe

nesebično daju,

u sjećanju djece

doživotno traju.

 

Zbog toga ih djeca

poštuju i vole

i čekaju rado

susret ispred škole.

 

Dok se žamor djece

širi na sve strane,

vaspitači provode

programe zadane.

 

Zato dobar nastavnik

nije lahko biti,

tu istinu ne treba

ni od koga kriti.

 

Jer ideju vodilju

dobrog vaspitača,

srdžba, niti zloba,

nikad ne nadjača.

 

Zato se vaspitač

treba da nagradi,

najvažniji posao

svakodnevno radi.

 

Jer odgoj je djece

izuzetno važan,

on ne smije biti

prividan i lažan.

 

Od odgoja zavisi

skladnost u životu,

da svi ljudi koriste

jednako dobrotu.

 

Učitelj je sposoban

razno znanje dati,

da ga svako dijete

usvoji i shvati.

 

Zbog toga vaspitač

bit' ne može svako,

složen je to posao

i nije im lahko.

 

Da postanu djeca

plemenita, znana,

da porastu ljudi

sa što manje mana.

 

Nastavnici razni

nikad nisu isti,

škola se od loših

mora da očisti.

Kad prosvjetni radnici

mržnjom djecu pale,

za skladan su život

tada šanse male.

 

Zbog toga vaspitač

svak' ne može biti,

iz prosvjete takve

treba ukloniti.

 

Kod prosvjetnih radnika,

kao vaspitača,

plemenitost mora

pakost da nadjača.

 

Znanje prosvjetaru

i dobrota služe,

da ih dijele djeci

kad se s njima druže.

 

Prosvjetni su radnici

izuzetni ljudi,

koji znanje djeci

sa ljubavlju nudi.

 

Kad dijete poruku

vaspitača shvati,

dobrotom će svojom

cio trud da plati.

 

Tad iz duše djece

plemenitost viri,

koja se k'o miris

po svijetu širi.

 

Zato treba birat'

za prosvjetu ljude,

da potomke uče

dobrotu da nude.

 

Tad će život teći

mnogo ljepše svima

i ako nas mnogo

različitih ima.

 

Od znanja je važnije

djece vaspitanje,

kad se slože oboje

vlada blagostanje.

 

Dok nastavnik govori

djeca u njeg' glede,

riječi mu od zlata

mnogo više vrijede.

 

Odgovoran nastavnik

svim se bićem trudi,

da u djeci dobrotu

što jače probudi.

 

Vaspitači uče

da se ljudi vole,

zbog toga se grade

mnogobrojne škole.

 

U njima se uči

da svi ljudi žive,

da se skladnom životu

svi zajedno dive.

 

Ekcesima prosvjetari

ugled škole ruše,

u svom radu nemaju

pedagoške duše.

 

Sumnjičavo roditelji

na prosvjetu glede,

zasluge i i ugled

svakog dana blijede.

 

Djeca su nešto najdragocjenije i najvažnije što svaki roditelj u životu ima.

Otuda ogromna briga kod većine roditelja za svoju djecu, jer se u životu djece svašta neželjeno i neočekivano dešava. Zbog prevelike brige za svoje dijete neki roditelji prelaze granicu normalnog i miješaju se u rad prosvjetnih radnika pri ocjenjivanju i govore: “Kako nije dobio peticu, kad je meni kod kuće sve znao?“ Većina tih roditelja nisu prosvjetni radnici i ne vjeruju da je svim prosvjetnim radnicima stalo da sva djeca što bolje usvoje gradivo predviđeno nastavnim planom i programom.

 

NAPOMENA;

Pjesma je izmoje knjige „Pjesnikinja Umihana Čuvidina i Osnovna škola „Umihana Čuvidina“, kao uspomena na rad u toj školi, njene đake, nastavnike, upravu i cjelokupnu službu u znak zahvalnosti za veličanstven ispraćaj u mirovinu 2007. godine.