Teško je u godinama poslije korone imati bilo kakvu kritičku misao o bilo čemu, pogotovo o obrazovanju. Do prije samo nekoliko godina imali smo toliko teorija, reformi, ideja, kako bi sve moglo i moralo biti bolje, a od 2020. smo potpuno slomljeni kao društvo. Ne postoji oblast kojom smo se bavili, a da nismo u nju posumnjali. Da li je baš tako trebalo?! Šta smo time htjeli postići kad u svijetu koji nastaje ništa od toga ne važi?! Usljed takvih misli skloni smo i idealizaciji nekadašnjih vremena, a nijednog trenutka ne pomišljamo da je to bilo idealno obrazovanje za tu zemlju i za to vrijeme i sve je prošlost. Veliki Zijo kaže - Tamo gdje su se završavale očeve batine, počinjale su učiteljeve… Znamo šta to znači! Ne želimo ništa slično danas.
Posmatram majčinu fotografiju iz osnovne škole, to je najbolja slika obrazovnog sistema šezdesetih. Crno-bijela fotografija, neke djevojčice su stajale bose mršavih nožica u širokim suknjicama, ali debelim džemperima i lanenim košuljama, druge su imale opanke i debele vunene čarape, treće su imale i kapute. Po djeci se nikako nije moglo procijeniti koje je godišnje doba. A učiteljica, divna dama sa velikom punđom i haljinom jednostavnog kroja bila je mjerilo godišnjih doba. Dakle, prvi dani septembra. Majka je o njoj uvijek pričala sa nježnošću, a onda, kada bi dublje zašla u svoje pričanje, saznavali smo da je ostavljala teške poslove kod kuće i trčala u školu, tu bi tek ponešto napisala i nastavljala je svoje ,,obrazovanje” u učiteljičinoj bašti. Kaže - njima je ukazana čast da joj okopavaju luk. E, jest i čast! Poslije sličnih komentara bi uvrijeđeno prestajala pričati o svojoj školi. Roditelje ništa od toga nije zanimalo, država ih školuje, to je briga države. Sigurno da su bili potrebniji kod kuće, ali šta je, tu je. Većina tih djevojčica svojim smrznutim nožicama sigurno nije došetala do doktorata, ali su zato znale da je najbitnije da im djeca moraju biti toplo obučena i da moraju biti sita. Pripremani za konkretne poslove, napuštali su ognjišta, bašte, livade, zvijezde i odlazili u gradove da rade najčešće u fabrikama i žive u sivim kutijama.
Uzimam svoju školsku fotografiju iz istog uzrasta. Pionirska! Rumeni, veseli, ponosni,Titovi pioniri! Možda posljednji! Ne sjećam se da su se učiteljice ubijale od pisanja priprema, da su imale elektronski dnevnik, da su morale govoriti najmanje tri jezika, poznavati sva tehnološka čudesa primjenjiva u nastavi, da su morale pola života studirati pa onda još toliko raditi da bi im status i dalje bio nesiguran. To su baš bile gospođe. Jedva dočekaju zimu da se okite čitavom šumom. One su samo sa svoje bunde očiglednom nastavom mogle predstaviti sve šumske životinje. Lisica na glavi, lisica oko vrata i ostatak lija mudrica visi sa bunde. Iz današnje perspektive, čudno, smiješno, pa i tragično! Ali moram priznati da smo svi sanjali da bar jednom pritisnemo onaj mehanizam kada bi lija otvorila usta i uhvatila svoj rep. Ni tad roditelje nije bogzna zanimala škola! Sebi učiš! Ili uči, ili ćeš čuvati ovce! I tu bi se sav vaspitni dijalog o obrazovanju završavao! A učili smo kao da ništa od tog nema bitnije, tada i nije bilo. Loši đaci su bili skrajnuti, najveća sramota razreda, niko ne bi želio biti dio tog društva. Obrazovani smo za rad u onim fabrikama koje su ubrzo gašene i nestajale brzinom svjetlosti, učeni poštenju, časti i dostojanstvu, nikom nije ni padalo na pamet da nećemo živjeti u takvom društvu.
Danas sam ja sa druge strane katedre, nemam bunde od životinja, ne želim da mi đaci uređuju baštu. Pred sobom imam drugačiju djecu. Imaju više informacija o svijetu nego svi mi sa ovih školskih fotografija zajedno. Lijepi, uredni, kod njih je sve sa stilom! Roditelji su uglavnom zainteresovani. Svi odlično poznaju svoju djecu, pričaju s njima kod kuće, prate njihov rad i razvoj. Dakle, sve je poznato. Ali… Ali nisam sigurna da li baš svi žele da im djeca budu u ovom današnjem sistemu obrazovanja. U razgovoru s njima, vidim da je cilj da djeca imaju sve što imaju i drugi. Dobro je da uče, ali nije ,,normalno” da toliko vremena provode nad knjigom. Završiće fakultet gdje ne mora baš da se uči jer takvih je sad više nego onih drugih. Znaju da su telefoni štetni, ali šta ćeš, kako da im se to uskrati?! Znaju sve šta nije dobro za njihovu djecu, ali rijetko će išta uraditi da to mijenjaju. Nemoćni su pred njima. Ukras ,,štreber” nose oni najhrabriji, često poput najveće sramote kao što i mi na isti način ponekad nosimo ovu profesiju. Lakše se prikloniti lošim đacima, ovo su njihova vremena.
Sjećam se kad sam prvi put pomislila da želim da se bavim ovim poslom… Već tad sam znala da jedino obrazovanjem možemo stvoriti bolje društvo i da to nikako ne smije da nam postane posao kao bilo koji drugi, to je misija. Ali nije do nas! Svi problemi i nedostaci društva svjesno kreirani na globalnom nivou ulili su se i u naše obrazovanje i sada već postajemo društvo kakvog smo se pribojavali. Roditelji i nastavnici su poslije onlajn nastave postali toliko nepomirljive strane da jadna djeca više ne znaju kome da vjeruju pa najčešće odaberu one treće, najštetnije po njih. Sjećam se kad je u tom periodu teške obrazovne patnje, pustog prepisivanja, pa onda mučnog čitanja i provjeravanja raznih švrakopisa preko telefonskog ekrana jedan kolega nekoj majci objašnjavao kako dijete ne radi, neprimjereno se ponaša u komunikaciji, ne zna baš dobro ni pisati… Bila je to preduga poruka… Majka je kratko odgovorila - Štaš?! Danima smo se smijali što njenom odgovoru, što vlastitoj gluposti, kao da njih zanima šta mi mislimo?!
Izgubili smo se svi u ovome! Nastavnici se često boje roditelja, boje se prijava, boje se inspekcija, boje se, boje se… I ne volim taj strah u njihovim očima. Da imam djecu, ne bih željela da ih njihovi učitelji zaraze strahom. Izgradi autoritet, čitaj, od roditelja se ne bježi, s njima se razgovara, jasno, profesionalno, koliko god se privatno možda poznavali ili ne. Nažalost, danas su takva vremena da ni u prosvjeti nemamo one najbolje, ali to je već druga priča. Dakle, svaki roditelj zaslužuje da se sa njim ljudski priča i to ne usput, stojeći, na hodniku, nego u prijatnom razgovoru, na mjestu tačno predviđenom za to. Istina, često je taj roditeljski odbrambeni mehanizam previše izražen pa roditelj toliko brani dijete kao da je nastavnik tamničar, a ne neko ko iz najbolje namjere pokušava da popravi stvari dok se još mogu popraviti. Naša obaveza je da ih natjeramo da shvate da smo na istoj strani, da je neki problem rješiv samo u jednom periodu, u drugom već može biti kasno. Društvo je kreiralo takvu atmosferu da su škole najnepoželjnije okruženje za djecu. Stalno se priča o vršnjačkom nasilju, o nepravdama, o ovom, o onom. I treba da se priča, ali sve to se dešava bilo gdje i ti problemi su rješivi jedino ako postoji mrvica razumijevanja kod svih učesnika obrazovnog procesa. Zasad uglavnom nema tog razumijevanja, kao što uostalom nema ni znanja u školama. Treba da budemo iskreni pa da priznamo koliko nam potpuno nepismene djece završi osnovne škole, koliko ih dolazi u školu da nikad ništa pametno ne uradi i nauči. Dolaze da bi popunili vrijeme, dolaze zato što je obavezno, da bi provocirali vršnjake, nastavnike, poslužitelje… Ne da bi učili! Roditelji u nastavnicima vide mučenike sa niskim platama, koje ne moraš ni potkupiti da bi dobio ocjenu koju želiš. Dovoljno je da neko malo uticajniji naredi, zaprijeti, zavrne ruku i eto petice, dvojke, četvorke, šta već kome treba. I gdje je tu obrazovanje, gdje je obraz, kakvo društvo stvaramo, za koje poslove, za kakvu zemlju?! Mnogo je tu problema, ne vidim da bi ih iko u skorije vrijeme znao i mogao riješiti.
Ako želimo da održimo škole, valja nam opet osmisliti ono što je obesmišljeno, vratiti pristojnost, dobre uzore, ideju da se jedino radom i kvalitetom može živjeti kako treba. Svi drugi putevi su pogrešni!
*Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna.