Kao prosvjetni radnik, odnosno kao pripravnik u jednoj školi u Zenici, imao sam priliku da se susrećem sa različitim odjeljenjima, različitim licima, od onih nasmijanih, stidljivih, tužnih, pa do onih možda malo „ljućih“, strožijih i opasnijih. Slušao sam i držao časove djeci koja pohađaju osnovnu školu i koja se tek pripremaju za nove probleme. Ti problemi počinju već od srednje škole, sa novim odabirom znanja, kojeg ni oni sami nisu svjesni, jer niko o tome s njima razgovarao nije. Jednom sam ih pitao: „Šta bi željeli biti kada odrastete?“. Rekli su da uopšte ne bi voljeli da odrastu. Tačnije, rekli su: „Voljeli bismo biti youtuberi, snimati za titok, itd.“. Riječ je o jednom osmom razredu sa mnoštvom razigranih i nestašnih učenika koji još nisu stekli pravi sistem rada, jer njihov sveukupni prosjek ocjena je lošiji od ostalih razreda. Međutim, nije to ono što je najgore, jer njihovo ponašanje je na jako lošem nivou, pa skoro svi učenici imaju bar za jednu stepenicu sniženo vladanje.
Jedne prilike, dok sam držao čas, stalno su bili nemirni i bilo mi je jako teško. Mentorica ih je smirivala, a neke učenike je čak morala par minuta i da „istjera“ sa časa. Ipak, čas je lijepo održan i pored svih poteškoća, a ona mi je na kraju rekla: „Ovi učenici imaju roditelje koji skoro nikada ne dolaze u školu. Neki od njih nisu nikako ni došli da vide kako im djeca uče, kakve ocjene imaju“. Iznenadio sam se tom odgovoru i za trenutak su me te misli vratile na moje osnovno školovanje u kome je roditeljski sastanak bilo nešto što je obavezno. Ukoliko jedan roditelj ne dođe, dužan je da dođe sljedeći put i naravno, taj koji ne bi došao, smatralo se da se ne brine o svom djetetu.
I zaista, roditelji se sve manje brinu o njihovoj djeci, a njihova briga za djecu je od ključnog značaja. Ne možemo prepustiti sve nekom drugom. Mnoštvo je incidenata u školama, upravo zbog toga što roditelji sa svojom djecom čak i ne razgovaraju. Roditelji su zaokupirani nekim drugim problemima. Oni zarađuju, rade, kupuju, brinu za kuću, a i za djecu, ali ne i dovoljno, jer... Ko može zamisliti to da u 21. stoljeću u školu dođe dječak koji još uvijek pohađa osnovnu školu, izvadi pištolj, te ubije osam svojih vršnjaka? Ko može zamisliti i to da nakon tog događaja, u istom tom 21. stoljeću, mnogo djece počinje da „prijete“ kako će isto uraditi, kao i taj koji je ostavio mnogo roditelja uplakanih i u strahu. Govorimo naravno o dječaku iz Srbije o kojem su mediji stalno izvještavali. No, osim njega, bezbroj je slučajeva vršnjačkog nasilja, kako fizičkog, tako i onog psihičkog, a svi znamo bar po jedan takav slučaj i taj jedan i više je nego dovoljan. Jedan po jedan i nastat će sto i jedan slučaj, a u našem društvu nijedan takav ne bi trebao da bude. To je nešto što ne bi smjelo da „krasi“ današnjicu.
Dok sam razmišljao o riječima svoje mentorice o nemirnim učenicima, na um mi je pala i ona smiješna pripovijest ili vic, ovisno kako će ko to da uzme u obzir. Nju ću ukratko i da prepričam svojim riječima: „Došao otac u školu i pita nastavnicu: – Kakav je moj sin? Kako se ponaša? Je li sluša na časovima?. Nastavnica potom odgovara ocu: – Dobar je na času, sluša i pametan je, ali... Ima sve jedinice i bojim se da će pasti. Otac se zatim nasmije i kaže nastavnici: – Eto vidiš, tamo gdje ga ja učim, on je najbolji, a tamo gdje ga vi učite tu je on najgori (misleći na jedinice koje ima kod nje, te na vladanje koje je uzorno, a koje je tako zahvaljujući roditeljima)“.
Složimo se da je tako. Moguće je da profesori malo pridaju pažnje odgojnoj disciplini u održavanju svojih nastavnih jedinica, bez obzira na to što je škola odgojno-obrazovna institucija, ali ni profesori ne mogu u potpunosti da na jedan način odgoje djecu, jer se odgoj prije svega nosi od kuće. Stoga nije riješenje dijete samo poslati u školu i reći : „To je to. Od njega će biti jedan veliki čovjek, gospodin, doktor itd.“. Naravno da bi svaki roditelj želio da njegovo dijete bude najbolje, ali ne samo u znanju, već i u ponašanju, jer znanje bez odgoja ne vrijedi mnogo. Hitler je bio izuzetno pametan čovjek koji je napisao i neke od svojih knjiga, te bio predsjednik tadašnje moćne Njemački, ali koja korist od toga kada je u svijetu poznat kao najveći zločinac i fašista. Poruka roditeljima je da nikada njihovoj djeci uzor ne bude Hitler i njemu slični.
Hitler je umro i prošlo je mnogo od njegove smrti. Ipak, pojedina djeca sve više „veličaju“ one koji čine zlo. Ti likovi njima postaju uzori, bez obzira da li je to u pitanju stvari ili virtuelni život. Možda je ovo drugo ipak ono što je presudilo, jer djeca uopšte ne žive u stvarnosti. Dragi roditelji, nisu im profesori kupili skupocijene kompjutere, laptope, pa da na njima oni provode cijeli dan igrajući igrice poput: Call of Duty, Canter Strike, GTA, i druge, a sutradan dođu u školu uživljeni u ulogu ubojice koji zna da efikasno barata pištoljem. Nisu im profesori, također, omogućili ni to da po noći do kasne sate gledaju kriminalističke filmove, a da oni nakon toga ne mogu ni da zaspe, jer smišljaju kako će oni sutra da opljačkaju nešto, da pokradu svog prijatelja, da ga prebiju, da mu se osvete za neku ružnu riječ, ili na kraju krajeva, ako ne bi ništa od toga, da jednostavno odu u trgovinu i ukradu neku sitnicu i pri tome da glume kako su oni ti neki „gangsteri“ sa filma. Nisu im profesori na časovima puštali neke rijaliti programe, tipa „Zadruga“ i tome slično, da bi oni tamo gledali nemoral, blud, svađe, tuče, ružne riječi, te da bi ista ta djeca sutra došla u školu, psovala, svađala se i jednostavno iz čista mira udarila nekog mirnog dječaka iz ko zna kojeg razloga. Profesori za ove stvari nisu krivi, jer oni su im omogućili računare, ali da na njima učenici vježbaju kako se piše u wordu, da bi sutra ta djeca bila sposobna na sastave samostalno svoju neku molbu za stipendiju, posao ili nešto drugo. Gledanje filmova i nije baš u skladu sa nastavom, ali ako će ga već gledati, onda će otići svi zajedno u kino i tamo pogledati neki lijep, avanturistički, humoristički film sa lijepom tematikom. Naravno, već vidim kako je nekim učenicima u kinu dosadno. Ah da, oni su navikli na krimiće, horore i tome slično.
Polahko odskačemo od normalnog društva vidjevši tužne slike. Djecu sa igrališta, ljuljaški, klackalica, zamijenila su djeca sa telefonima. U sedmom razredu dječaci već imaju djevojke, a djevojčice momke. Ne smijem da zamislim šta se dešava već od osmog razreda,nakon te veze od godinu dana. Kriv je telefon? Ne, krivi su roditelji i to je možda gruba riječ, ali jednostavno je tako.
Dok sam bio još manji, trebao sam da se susretnem sa nekim od izazova. Želio sam da odem u drugi grad i tamo da pohađam srednju školu, ali na kraju sam ipak otišao u drugi grad da tamo završim fakultet. Kao jednu mudru misao, otac bi mi uvijek govorio: „Gledaj kako se ponašaš, jer ako te nisu odgojili roditelji, odgojit ćete društvo“. Možda, svjestan svojih propusta, ili ko zna čega... Možda mi je upravo zbog toga ponavljao ovu misao, ali onda se ja zapitam. Kakav su tek propust napravili roditelji koji uopšte ne vode računa da li njihovo dijete ide u školu ili ne ide, uči ili ne uči, a da ne govorimo o drugim stvarima.
U takvoj situaciji dijete je prepušteno sebi, a onda se, uz tu pomisao i mi stariji moramo sjetiti svog djetinjastva. Iako mi je tek dvadeset i tri godine, ipak osjećam se zrelo da kažem da se mnogo toga promijenilo. U osnovnoj školi na odmoru bi se često igrali fudbala. Donijeli bi jednostavno neku staru probijenu loptu i igrali bi se. Čak i na kraju, kada bi završili sa nastavom, a autobusa još ne bi bilo. Onda bi se uskoro pojavio vozač, mahnuo nam rukom i rekao: „Hajte, idemo za minutu“. I onda bismo potrčali i ušli u autobus, a u svojim kućama bismo svojim roditeljima pričali ono što nam se u školi desilo. Ne trebam ni da pretpostavim kakva situacija danas vlada. Razgovara pa gotovo da i nema. On jednostavno izgleda ovako: „Zdravo mama, Gdje si mama, šta ima?; Evo me sine, šta ima u školi?; Ništa“. Onda slijedi odlazak u sobu i naravno, odma paljenje računara, laptopa, ako ništa onda mobitela i listanje tiktoka.
A srednja škola, to je bila već druga priča. Tada sam već dobio i svoj prvi telefon na tač. Do tada sam koristio neku Nokiju na tipke i na njemu je jedino što sam znao bilo to: kako fotografisati, igrati neke bezvezne igrice, kako na google pronaći nešto vezano za školu (ali to je slabije bilo, jer dokup interneta je veoma skup), pisanje SMS poruka i tome slično.
Neću dalje, jer bilo bi previše, ako već nije. Neću ni da govorim o vremenima, jer ona se stalno mijenaju. Hoću jednostavno da govorim o greškama roditelja. Ustvari, ja sam sve to već rekao, a sada hoću još samo nešto da kažem... U budućnosti, kada budem, ako Bog da, profesor, nastavnik, želim da ujedinim sve roditelje svojih učenika. Možda čak i da svake sedmice napravim sastanak s njima u kojem ćemo razgovarati o njihovoj djeci kroz neke zanimljive načine. Mislim da bi i roditelje trebalo malo detaljnije uputiti o tome kako da vode računa o svojoj djeci, a tu smo mi, nastavnici, profesori, učitelji, da im pomognemo. U tom planu ću ustrajati ne želeći da se dogodi ono što sam vidio u školi u kojoj sam bio pripravnik, a za kraj ostavit ću jednu poruku roditeljima, a ona glasi: Dragi roditelji, svakodnevno budite uz vašu djecu, razgovarajte s njima o svemu, jer možda su baš sada, u ovom trenutku ona tužna i ne mogu zaspati zbog nekih nepoznatih, ali i školskih problema, jer imaju već mnogo loših ocjena i loše vladanje, a vi, roditelji, ne dolazite u školu i tako „uništavate“ svoje dijete. Roditelji, dođite u školu, jer škola traži i vaš angažman.