Svaki dan po školskim hodnicima srećem djecu koja uvijek negdje žure. Kažu „Moji su me upisali na sportove i sekcije koje nemam pojma ni šta su. Samo znam da moram doći tu, a za ostalo će se oni pobrinuti“. Pa naravno, kada već obavljaju sve umjesto djece šta predstavlja i još par vanškolskih aktivnosti. Ipak mame moraju kada odu na kafu hvaliti svoje dijete kao da je bez ijedne mane. Ja sam išla na literalnu sekciju sa društvom iz razreda. Prvi put kada smo došli profesorica nam je dala slobodnu temu. Rekla je: „Pustite mašti na volju, neka vaša ruka sama piše“. Dala nam je doznanja da se ne služimo internetom ili našim roditeljima i da će neki od radova biti objavljeni na stranici škole da svi mogu vidjeti „naših ruku“ djela. Nakon što smo izašli iz učionice pitala sam neke prijatelje da li imaju ideju o čemu će pisati. Zasmijali su se i rekli kako će to njihovi roditelji napisati umjesto njih, jer su ih ipak oni i natjerali na ovu sekciju. Najgore je to što sada većina roditelja tako radi. Kao da se međusobno takmiče čije će dijete imati bolje ocjene, čije će ići na više aktivnosti i biti bolji matematičar ili fizičar. A kada tu istu djecu pitate najprostiju definiciju ćelije ili im date da pomnože par brojeva pogube se. Roditelji su zamijenili djecu u školskim klupama. I baš ova situacija dobro mi je došla kao tema mog sastava. Napisala sam ga i poslije par dana ponovo smo došli na sekciju. Profesorica je rekla da će sve radove pročitati za sebe, a samo one napisane našom rukom objaviti. To veče dobila sam poruku od nje i prijatelja kako je moj rad objavljen. Profesorica je dodala kako su svi radovi bili sve bljeđe kopije jedni drugih. Rekla je kako nisu radovi ti koji su loši, već je loše to što su vaši roditelji pomislili da jedan profesor neće shvatiti razliku između sastava djeteta od šesnaest i odrasle osobe od četrdeset godina. Rekla im je da međusobno razmjene radove i da ih roditelji pročitaju u nadi da će shvatiti da su oni ti koji se previše miješaju u obrazovanje vlastitog djeteta. Moj sastav je glasio nekako ovako: „Ne znam za vas, ali ja imam osjećaj da su učenici i roditelji zamijenili uloge u školama. Da više u klupi ne sjede djeca od šesnaest i sedamnaest godina već odrasli, ozbiljni ljudi u odjelima i žene u haljinama. Reklo bi se da su poželjeli klupe, testove i pismene iz bosanskog jezika. Postavili su previsoke standarde za djecu, koji su neostvarivi i koji kvare obrazovanje kakvo je bilo. Lagala bih kad bi rekla da je „malo“ ružno ući u učionicu, sjesti u klupu s nekim koga boli briga da li će se uspjet snaći na testu ili da li će mu mozak zablokirat kad vidi teme za pismenu. Dobijemo teme i vrijeme da smislimo i napišemo naše mišljenje o nečemu, ali nažalost tada se upale telefoni i nastupi nepravda. Dok pišem nekad podignem glavu i vidim kako polovici mog odjeljenja sastav pišu roditelji, braća ili Internet i vještačka inteligencija. I dok se neko trudi napisati što bolje svoj rad veću ocjenu će dobit oni koji su taj rad dobili ispisan od svojih. I zašto se onda truditi? Zašto se boriti za jednakost kada više nemaš osjećaj da si okružen svojim vršnjacima tvog nivoa, već starijim ljudima koji će učiniti sve samo kako bi njihovo dijete dobilo privilegije „najboljeg“ i „najpametnijeg“. Došla sam do toga da se stvarno zapitam koja je uloga roditelja u školama? Zašto sada roditelji toliko odmažu djeci? Stavljaju prevelik teret za jedno dijete kojem je ionako dovoljno teško. Pored silnih predmeta iz kojih roditelji očekuju samo suhe petice djecu šalju i na dodatne sekcije. Ne smije se desiti da se nečije dijete više pohvali od mog ili da profesor da mom djetetu manju ocjenu od pet. Ali svi oni isto nama govore. Puno puta mi se desilo dođem kući i pitaju md „Šta si danas dobila?“. Kad kažem da sam dobila ocjenu nižu od osobe koja sjedi do mene nastane neki mali problem. „Kako je ona mogla dobit četri/pet a ti nisi?“ Ili kada ja dobijem veću ocjenu obično slijedi ona rečenica „Šta mene briga šta su drugi dobili“. Roditelji stalno izvrću stvari u svoju korist i zbunjuju dijete. Od svog vlastitog djeteta napravit će ljude koji neće ništa znati sami uraditi i postići u životu. Zar nije bolje da sutra dobije dva, ali zbog vlastitog znanja i da se kasnije zna snaći kada završi školu ili da dobija petice, a da sutra sebi ne zna kupiti sendvič ili napraviti neko jednostavno jelo. Razumijem da se sada roditelji trude nama ostvariti sve ono što oni nisu imali. Ali moji roditelji nisu takvi. Ako mi stvarno treba pomoć, pomoći će i dati mi savjet, ali većinu ću ja sama obaviti. Dok naprimjer za mog mlađeg brata nije tako. Svaku njegovu lektiru, zadaću i sastav ja sam radila. Jer ipak on je „previše mali pa ne zna to“. I tako dok ja radim njegove školske zadatke on gleda televiziju ili bulji u svoj mobitel bez ijedne brige. E to je nepravda koju može razumjeti onaj tko je doživio, a većina jest bar jednom. Netko će reći „Zašto se ne pobuniš“? Pobunom nikad ništa nisam dobila kako u vlastitoj kući tako i u školi, a sigurno nisam jedina. Na svaku riječ koju bi uputila roditelji bi bili spremni i na tuču zbog svog djeteta. Da li stvarno želite da ovako izgleda naše obrazovanje? Da se vodimo nasiljem i da roditelje puštamo da se previše miješaju u školu? Roditelji su tu da savjetuju i da se uključe u poboljšanje obrazovanja za sve nas, a ne samo za njegovo dijete. Nadam se da će to što prije shvatiti.“
