U jednoj školskoj učionici u klupama sjede starija lica. Godišta su im različita. Neki su uglađeno obučeni u odijela sa kravatama. Žene u haljinama do koljena sa natapiranim šiškama držale su ruke preko velikih tašni. Sjede kao u Parlamentarnoj skupštini. Zasjeda sjednica sa samo jednom tačkom dnevnog reda Kako njihova djeca da imaju loše ocjene?, to jeste kako se učitelji mogu usuditi dati njihovoj djeci manju ocjenu od pet. Ko gleda sa strane prije bi rekao da je to kokošinjac glasnih kokoški i pijetlova. Ali ipak je to javna ustanova, odgojno-obrazovna, mora se malo kulturnije razgovarati kao i političari i ministri na njihovim sjednicama, pa se ipak osjeti odnos razredni straješina-roditelji na jednom roditeljskom sastanku. U posljednim redovima ima i onih koji su došli ležerno obučeni. Na njima je trenerka, dukserica i tene ili je prva kombinacija izvučena iz ormara jer su se sjetili da moraju na roditeljski. Ima par njih koji se i ne bune i ne oglašavaju. Njihova djeca uče i prate, pa nemaju tih problema a i nisu od onih kojima se daje držati monolog satima. Na kraju zaključak roditeljskog opet bude da je do učitelja, opet su oni previše strogi. Roditeljstvo je jedna velika škola. Razgovarajte sa vašom djecom, probajte im objasniti kako stvari stoje.
Stvari stoje tako da u kućnoj učionici imamo priliku vidjeti roditelje kako rade zadaće, čitaju lektire, pišu pismene i ponavljaju davno (ne)naučeno znanje iz geografije i historije iz svojih školskih dana. Prije bismo rekli da se roditelji ponovo školuju ili da su došli na popravni da malo utvrde gradivo. Nema veze što oni pomažu djeci, nije to grijeh, nego što su potpuno zauzeli njihovo mjesto u školskom sistemu. Upiše ga na sve, nema veze što se termini matematika i engleski poklapaju četvrtkom, stići će nekako. Ipak je to dijete odlikaš vidi mu se na faci. Mora sutra biti matematičar, i sportista, poliglota, ma sve. Sve suha petica u dnevniku mora biti jer tako roditelj želi i nalaže. Pa se stvara pritisak djetetu da uvijek mora biti najbolji, da nikada ne treba dozvoliti drugome da mu parira, a ne daj Bože radovati se tuđem uspjehu. I onda se žalimo na današnje generacije kako ne znaju sastaviti rečenice ili pomnožiti par brojeva u pekari dok kupuju kifle i hljeb. Dobro je da ih i vidimo u pekari ikako jer kako da tatina princeza ili mamin sin ide po osnovne namirnice za život. Ali neka zna da će dobiti sve što želi krenuvši od najboljih tena, telefona, satova, majica i naravno dopuštenja da čitavu noć provede u diskoteci. Sutra mamuran, spava, ustane i jede, pa opet na spavanje jer valja ponoviti isti scenario i večeras. I onda tako završi srednju, fakultet, zaposli se i uvijek računa da će roditelj srediti situaciju kad krene na loše. Pa kad sutra u alkoholiziranom stanju ubije nekoga i tad će otac zvati sa svih strana, pripremiti debelu kovertu i moliti Boga da njegovo dijete prođe sa ublaženom kaznom, u najgorem slučaju jednomjesečni pritvor, pa opet takav među ljude. Problem je što ih odmalena uče pogrešno. Svako smatra svoj odgoj najboljim, ali znanje je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Nedisciplinovana djeca izrastu u nedisciplinovane ljude. Nedisciplinovani ljudi završe iza rešetaka, u bolnici ili ispod zemlje. Ne treba djecu tući i time im postavljati autoritet, ali treba odrediti granice. I nema tih suza i moljenja da se to prekrši. Ima roditelja kojima uloga uopšte ne pristaje ili se prave da je ni ne posjeduju. Nekima je roditeljstvo samo na rodnom listu i potpisu na opravdanje za izostanak.
Naprimjer, pretjeruje se za Osmi mart. Tu se kupuju najljepše ruže, buketi, bombonjere, pa zatim prelazimo na skupocjene poklone poput marama, nakita, satova jer ko donese najljepše cvijeće taj će biti učiteljicin miljenik narednu godinu do sljedećeg Dana žena. To je takmičenje roditelja čije će biti ljepše, kome će se učiteljica osmjehnuti i čije li će dijete još više zavoljeti, pa ga malo pripaziti na sljedećem kontrolnom. I tako prolaze martovi, godine jedna za drugom, dođe eksterna matura, pa ostane samo sjećanje na uvehle ruže i omot bombonjere. Kreneš se upisati u srednju i onda si na listi samo broj. Ako nisi primljen, čekaj sljedeći rok. Tako i kasnije u životu, čekaj na konkursu za posao i na kraju prođe onaj što se nije ni pojavio na razgovoru. Sredio mu amidžić od dajdžića mjesto. Prije su se nosili papiri, pa bi lakše. Upisat će tebe babo u koju god ti hoćeš školu. Zvat ćemo rođu iz boračkog, ima on rodicu u ministarstvu što joj je pomagao kad je kuću zidala. Vidjet ćemo može li šta srediti? Kesa sa kafom i bombonjerom je dovoljna za ono da te pripazi. U Bosni je sve da te pripazi. Loši svi sistemi, od zdravstvenog do školskog, pa nadalje.
Sve nam je zakržljalo. Mislimo da pomažemo djeci, a samo im odmažemo. Da li je možda bolje vratiti onaj stari režim šipke i strašnih profesora kojeg ni ispod oka ne možeš pogledati. Ne zna se šta je gore. Djeca nam (se)ubijaju, prijete. A od koga su naučili? Sigurno je kriv onaj tamo u zadruzi ili na tiktoku što promoviše to kao dobru stranu. A ko mu je dozvolio da to gleda, ko ne prati njegovo švrljanje i skrolanje po društvenim mrežama? Pa znaš, ne mogu mu zabraniti svi to rade. E pa u tome i jeste problem što to svi rade i svi čekaju na druge da reaguju. Otac prijeti učiteljici za četvorku, učenik ubija nastavnicu i drugare, učenica donosi pištolj..., i dokle da čitamo vijesti koje nam portali serviraju. Vrijeme je da svako krene od sebe i od svog djeteta. Roditelju je mjesto uz dijete, kao podrška, oslonac i primjer kako da proba i pokuša uspjeti u ovom ludom svijetu, a ne da zauzme njegovu školsku stolicu.
Još jedna školska predstava je iza nas, zato roditelje, inspicijente molimo na sav glas da budu djeci dovoljno blizu kako bi im šapnuli repliku ako zaborave njihov dio teksta, ali ne zaboravite da je to predstava vaše djece i da svako prati svoju ulogu. Uloge ne smijemo zamijeniti niti improvizovati više od onog dozvoljenog.