Dijete,“čist pair“, tako bar kažu,stiže u roditeljsko krilo, sa genetskim predispozicijama,sa sjedinjavanjem nečijih sudbina, prošlosti predaka. Stiže u roditeljsko okruženje, da, ali i sa jasnom tendencijom uklapanja u sredinu, tj. socijalizacije.
Sve ovo djeluje tako obično, ali prilično obimno i široko za većinu roditelja. Tu ne treba praviti razliku da li je roditelj školovan,ili nije, da li je bogat ili siromašan. Vaspitanje i roditeljstvo, ne poznaje te termine. Kako? Dokazalo se u ko zna koliko slučajeva.
Gdje su roditelji, pravo pitanje za danšnje vrijeme? Da, priznaćete da se demokratija „odvažila“, pa nema ono više „Vi“ nastavnice ili učiteljice ili stariji komšija. Toga danas ima malo. Tu nema roditelja. Zašto?
Eto, važno ja da ima svijetleće majice, da u detinjstvu ima najnoviji mobitel, da redovno posjećuje igraonice. Da, kad se krene u školu,objavi na svim društvenim mrežama. To su znate viši krugovi. A opet neko se bori za osnovnu platu, te dete nije prioritet. Nema se vremena. A djeca??? Oni su u školi, pod „nadzorom“ nastavnika, učitelja koji će naravno biti najviše kriv ako dijete nešto ne savlada.“Neka proba samo da mom djetetu da manju ocijenu“, parola koja se vijori stalno.
Često sam u svojoj praksi imala roditelja, koji dođe da me ubijeđuje da dijete zna za ocjenu 5. Nikad to nisam mogla da shvatim. Čemu laganje, lažne ocjene? Zašto taj roditelj ne sjedne sa djetetom i ne provjeri koliko zna. Ali, nema se vremena. Ima dosta važnijih stvari.
Ocjena je bitna ,a kako se dijete osijeća? Da li ja prihvaćeno, ima li motivacije i da li se radi na motivaciji to je manje bitno.
Sve ovo su samo mali parametri koji roditelji zapostavljajući, čine da se pojavi jedan „Kosta“ (to je najstrašniji oblik). Onda, djeca koja zapostavljaju učenje, rad, vježbu, a očekuju rezultate. Sve su to mjesta gdje djecu „gubimo“, umjesto da slogom i saradnjom postižemo.
Kompleksna je tema i samo sam dotakla neke pojmove vaspitanja,koji su zapostavljeni. Djeca su naša odgovornost i to mnogi ne shvataju, ili shvataju, ali slabo djeluju. Najlakše naći krivca. A krivac je nastavnik, te mu se izmiče stolica ,prijeti, bahato ponaša. I sve je to u redu. Važno je da dijete ne dobije ukor, ne mora shvatiti gdje je pogriješio ,a gdje i kako su ta djeca došla do tih tačaka (kritičnih) to uopšte nije bitno.
Strašne i opasne „tačke“ su dostigli. Vjerujte to nikad nije bilo i trebamo se svi zapitati „Ggje su nam djeca?“