Moj otac, Bojičić Mešan je rođen u Selima kod Uloga, gdje i ef. Pandžo Ramadan, otac književnika Šukrije Pandža. Kada je moj otac pošao u školu u Uloguvjerona uku mu je predavao vjeroučitelj ef. Ramadan Pandžo u mejtefu i obavljao vjersku dužnost u džamiji „Šestokrilovića“ u Ulogu. Put od sela do škole i mejtefa u Ulogu u dužini oko 4 km ispresjecali su brojni potoci među kojima su bili najopasniji plahoviti Šumet i Jezernica. U vrijeme jesenjih kiša i topljenja snijega, a pogotovo tokom elementarnih nepogoda, poplava, velika količina vode je nosila drvene mostove i vodenice u plahovitu Neretvu.
U školi se boravilo pri podne, a u mejtefu poslije podne, cijeli dan. Zbog strogih kriterija prilikom ocjenjivanja mnogi učenici su odustajali od školovanja, kao i opasnog puta do škole, naročito zimi zbog kratkoće dana i dubokog snijega. Moj otac je bio uporan i sam iz Bojičića mahale išao u školu i prvi je iz porodice Bojičića uspio završiti 1915. godine.
Kada je počeo Drugi Svjetski rat , moj otac Mešan sa suprugom Fatom i kćerkom Merkom , braćom Ahmetom, Džafom i njihovim porodicama bježe iz zavičaja u Nevesinje. U selu Bijenji babi umire najstariji brat Ahmet i kćerka Merka, gdje su u haremu ukopani. Iz Nevesinja preko Mostara bježe u Sarajevo, a odatle u Banja Luku, Gradačac i stigli u Tarevce kod Modriče.
U Tarevcima u zbjegu osnovne škole sa oko 400 izbjeglica – muhadžera majka je rodila mene 4. 04. 1943. godine. Otac mi je dao bratovo ime, Ahmet, koji mu je umro u Nevesinju. Iz Tarevaca moji roditelji sa strinom Đulom i njenom djecom bježe u Županju, gdje su dočekali kraj rata i oslobođenje. Na osnovu direktive tadašnje vlasti, sve izbjeglice se moraju vratiti u svoj zavičaj i prijaviti mjesnim vlastima. Tako sam ja 1946. godine stigao i prvi put ugledao Ulog, zavičaj mojih roditelja. Smješteni smo u „sabirni centar“ u zgradi osnovne škole u kojoj se školovao moj otac, Šukrija Pandžo, a potom i ja, od 1953. – 1961. godine. Volio sam školu i bio dobar đak.
Zbog izgradnje 1000 škola u Bosni i Hercegovini, mogućnosti dobivanja stipendije tokom školovanja i dužine školskog raspusta, godišnjeg odmor, da mogu pomagati roditeljima na imanju, prilikom ubiranja ljetine, upisao sam se u Učiteljsku školu „Nurija Pozderac“ u Sarajevu, septembra 1961. godine. Zbog obimnog gradiva predviđenog nastavnim planom i programom od 10 odjeljenja upisanih u prvi razred Učiteljsku školu je 1965. godine završilo samo pet odjeljenja.
Prema ugovoru o stipendiji sa Srezom Sarajevo, dat sam na raspored Općini Kalinovik, jer je Općina Ulog rasformirana i mjesto moga stalnog boravka pripojeno je Kalinoviku. Općina me dodjeljuje Osnovnoj školi „Ulog“ na čijem čelu je kao direktor bio moj učitelj iz prvog razreda, Radosav Govedarica kasnije nastavnik Historije – geografije u VII i VIII razredu. On me rasporedio na rad u područnu školu „Sela“ sakolegom Vučinić Petrom, jer učitelj Dragović Velimir odlazi na odsluženje vojnog roka. U toj školi je kao domar radio moj otac Mešan, a stanovao stotinjak metara ispod škole. Bilo je ugodno stanovati kod roditelja i raditi tako blizu. Međutim, zbog odlaska u JNA nastavnika matematike iz centralne škole Bogdanović Milovana i na raspisane konkurse na upražnjeno radno mjesto, nastavnika matematike kako se nije prijavio povukli su Vučinić Petra iz Sela u centralnu školu u Ulogu, da to obavlja. Ostao sam samsa dva kombinovana odjeljenja i 96 učenika, kao početnik. Sreća je bila jedino što sam stanovao tako blizu i kod svojih roditelja. Prva zgrada područne škole „Sela“ je bila sagrađena u zaseoku Rizovići u blizini potoka Lastavica čija je voda u vrijeme bujice podrovala temelje škole pa se srušila. Zato je sagrađena nova zgrada škole u Bojičića mahali u kojoj sam započeo rad kao učitelj.
Zbog neredovnog i opasnog rada u ruševnoj zgradi škole, tolerancije učitelja na neredovan dolazak đaka u školu, nemar roditelja i ne odazivanje na roditeljske sastanke učinili su da mnogo djece nisu savladala osnovna, planom predviđena znanja, preče je bilo čuvati janjad, ovce i goveda ili ići čistiti njivu ili na oranje kao i druge za porodicu neophodne poslove. Takav nemar i neredovan dolazak djece u školu memnogo zabrinuo zbog slabog predznanja učenika, a nisam dobivao ni pomoć iz centralne škole „Ulog“. Pošto se odlaskom direktora na nove poslove u sarajevu, kolege bore ko će biti njegov nasljednik. U takvom stanju, premoren, sebi sam postavljao pitanja, jesam li osposobljen za ovaj posao, koji sam kao početnik obavljao, a od djetinjstva zavolio.
U to vrijeme lice jednog učenika su napala neke ranice i počele se širiti po cijelom licu. Bojao sam se da se ranice ne prenesu i na drugu djecu. Zato sam u svesku učenika napisao da sa njim sutra dođe jedno od roditelja, da se dogovorimo šta da preduzmemo ili da ga odvedu na pregled kod ljekara. Sutradan učenik je došao u školu, vidim u svesci potpis, ali ni jednog roditelja nema. Ranice su napale skoro cijelo diječije lice. Bilo mi je žao dječaka da mu ranice nenagrde buduće momačko lice i strah da ranice ne pređu i na drugu djecu. Tada sam u svesku učenika napisao da dijete vraćam iz škole sa dva učenika u pratnji kući, da ga odvedu ljekaru na pregled i da ne dolazi na nastavu sve dok nestane rana, odsustvo će biti opravdano.
Umjesto da dijete odvede u Ulog ljekaru, majka učenika je došla meni u školu sa riječima:
„Šta se ti praviš? Znam ja ponjavu pod kojom si se rodio!“ time je htjela da umanji moje plemenite želje i namjere. Zar je to bilo preče od izgleda lica svoga djeteta. Takvih i sličnih roditelja ima i sada u raznim sredinama. Prije odlska u vojsku naslijedila me je u školi učiteljica sa kojom sam se zbližio, zavolio i dogovorio da se tajno zabavljamo. Pisali smo si tajna pisma jedno drugom i željno čekali kada ću doći iz vojske. A kada sam došao, po dogovoru sa „tajnom djevojkom“ sam prihvatio da radim u područnoj školi „Trešnjevica“. Bilo je zgodno iz susjednog sela doći kod roditelja i tajno se sastajati i viđati se sa „tajnom djevojkom“, Muneverom. Ne znajući za našu tajnu vezu pakosni roditelji djece svetili su se mojim roditeljima sa riječima: „Nema više uz Orahe, niz Orahe put od babine kuće do škole u Selima. Bili su zavidni i pakosni i ako su mi mnogi bili rod, ne znajući da se ja tajno zabavljam i dogovaram sa Vegara Muneverom i da ću se kroz dvije godine ponovo vratiti da radim u područnoj školi „Sela“, da ću postati funkcioner u Općini Kalinovik: predsjednik OK SSRN, direktor Narodnog Univerziteta, predsjednik Skupštine Oćine, predsjednik OK SR – a, a „tajna djevojka“, učiteljica Vegara Munevera će postati moja supruga 1975. godine, unuka Šukrine tetke Pandžo – Smailhodžić Fate.
Ljudska pakosti zavist se sama otkrila među kojima i naivnih i neukih roditelja ima.
NAPOMENA:
- PONJAVA – pokrivač od vune sličan ćebetu, obično šaren, bez valjanja u stupama i omekšavanja, prilično porozan, isprešivan po dužini.