"Sigurni su ali nisu u svojim
domovima. Oni su bez grada.
Mislim da je to katastrofa za sve."
Teri Hatcher (za svjetski Dan izbjeglica)
Izbjeglica. U Bosni nas bijaše mnogo pod tim nazivom, imenom a ja bih rekla da je to bio naš epitet.
Ostavismo svoje najdraže da krvlju avlije natapaju. Ni sahraniti ih nismo mogli. Ni jednu torbu, ni jedan fišek ne uzesmo iz svojih kuća... samo ruke pune brige, oči pune straha i bez ijedne riječi na usnama. Izgubismo domove, sokake, gradove. Izgubismo imena. Postadosmo izbjeglice.
Moja djeca,dvije djevojčice od dvanaest i šesnaest godina teško su se mirile tim stanjem. S prva uplašene,nisu se lahko prilagodile novoj sredini, novoj školi,novom stanu (koji nam ustupiše prijatelji koji nisu tu živjeli), novom gradu. Posebno je teško išlo sa djecom iz razreda starije curice, Zehre. U početku joj nije mnogo smetalo što je nazivaju izbjeglicom. Kako je vrijeme prolazilo većina drugara ju je zvala imenom. Ali postojala je jedna grupica boljih učenika sa kojima nije mogla da ostvari komunikaciju. I dalje su je zvali " ona izbjeglica". Vjerovatno su i druga djeca u to vrijeme imala isti problem, ali se nisu bunila. Njoj je to stanje mnogo smetalo.
Pokušala sam da razgovaram sa profesoricom Najlom, koja je pored bosanskog jezika bila i razredni starješina. Ona je hvalila Zehrino učenje, jer je bila najbolja u razredu. Nije vidjela veliki problem u tom nazivu za moje dijete.
"Sačekaćemo još neko vrijeme. Djecaće se složiti međusobno. Pa to su već skoro djevojke i momci", govorila je.
Kako je vrijeme prolazilo Zehra je bila sve nezadovoljnija, ljutila se, često je plakala.
Opet sam tražila razgovor sa profesoricom. Ona je mislila da Zehra ne bi trebala pokazivati ljutnju, jer djeca se onda inate... Ali i sama je primijetila da joj je razred podijeljen. Jedna djevojka, odlikašica je posebno prkosila Zehri. Kada bi naškolskom odmoru, učenici iz susjednog odjeljenja pitali za rezultate testa ona bi rekla: "Ma samo je ona izbjeglica dobila peticu."
Profesorica je pozvala roditelje na sastanak. Većina roditelja je bila za suživot sa novom djecom, mada je bilo i komentara da su mnogi iz ovoga grada otišli u inostranstvo, uplašeni ratom i najezdom izbjeglica... pa su djeca izgubila prijatelje... pa im treba vremena u ovom teškom vremenu...
Rekla sam da su naša djeca vidjela i doživjela pakao. Malo pažnje im treba.
Razrednica je u svemu tome vidjela Zehrinu želju da bude prihvaćena,da bude jedna od djevojaka iz razreda a ne "ona". Molila je roditelje da pričaju sa djecom.
Ali nije bilo bolje. Kod kuće sam pričala sa djecom o našem gradu, o povratku kući o završetku rata. Htjela sam im pokazati da negdje pripadaju. Ali tužan Zehrin glas, njena razmišljanja su me navela na uzbunu, na uzbunu da moram spasiti moje dijete. Rekla je: "Nemamo mi mama više svoj dom. Ja samo vidim spuštene roletne, tamu i strah.Čujem lavež pasa lutalica koji od straha zavijaju.Vidim babu krvavog na avliji da leži,dok nas u čarapama iz kuće tjeraju. Ne vidim, mama, sunce. Ne mogu dozvati u sjećanje talase Drine niti osjetiti miris lišća njenih topola... Nemamo mi ništa. Nema osmjeha, nema babe, nema nas. Ko smo mi? Možda su moji drugari u pravu. Ko smo mi?", plačući je završila.
Suze sam gutala dok sam je tješila. Morala sam nešto učiniti. Ališta? Postajem orao, postajem lavica. Snaga u meni prijeti da prsne.
Ponovo sam u školi.Pitam profesore: "Zar je mnogo to što tražim? Moje dijete hoće da ima svoje ime. Ona je Zehra!"
Dugo sam razgovarala sa razrednicom. Ona je došla na ideju da promijeni temu pismene vježbe. Tražiće da joj se odobri tema – moj zavičaj. To nije uobičajeni zadatak za srednjoškolce ali ona je imala plan koji je razložila u zbornici. Bio je odobren.
Nisam ništa govorila mojoj djevojčici jer je trebalo pisati spontano, dušom.
Pismeni je trebao trajati dva časa. Ali odlučeno je da jedan čas pišu a drugi da pročitaju zadatak. Mislili su daće profesorica čitati, za sebe.
Zuhri rad je trebala pročitati Alma, djevojka koja je predvodila suparničku grupu.
Sa zebnjom sam čekala rezultat. Zazvonio je telefon. Zvonkim, veselim glasom profesorica Najla je rekla: "Uspjeli smo!".
Ispričala mi je da je Alma drhtavim glasom pročitala kraj Zuhrinog rada.
"Svaka bajka počinje rečenicom – bio jednom jedan... pa i ja počeh tako. Pitam se da li je ovošto se dogodilo u poslednje vrijeme glavni dio bajke, jer je izuzetno težak. Trebam li očekivati sretan završetak? Hoće li ružne žabe postati vitezovi i osloboditi me iz ove tame? A, onda se sjetih da postoji i krvava bajka. Bajka bez sretnog kraja. Moja je takva jer ja ne znam odakle sam. Iz Zvornika? Iz Tuzle? Moja mlađa sestra kaže da smo mi sa planete Zemlje."
U razredu je vladala tišina. Onda su cure i momci aplauzom nagradili rad. Alma je vratila svesku Zehri i rekla: "Dobro došla u naš grad".
Tako je moja djevojčica opet postala Zehra!
Kada se vratim ovim prošlim danima i uporedim ih sa sadašnjim problemima djece odmah pomislim na narodnu izreku – svako vrijeme nosi svoje breme.
Sarađujmo. Pomozimo našoj djeci. Ne zanemarujmo probleme, nazivajući ih malim. Bez obzira kako bezazleno izgledali prijete nam da izgubimo zdravo i sretno dijete. Reagujmo na vrijeme, oslušnimo dah našeg djeteta.
"Nazivati se izbjeglicom suprotno je
uvredi, to je značka snage,
hrabrosti i pobjede".
Tannesse
Ured za izbjeglice