Abstrakt:
Kroz lično iskustvo govorim o temi nasilja u školi, kako ga prepoznati, kako se nositi sa tim, gdje je društvena odgovornost u svemu tome i šta možemo očekivati onda kada ga prepoznamo, prijavimo i na koji način možemo djelovati da se ono nikome nikada ne desi.
Sparina u autobusu, ljudi oko mene su se hladili mahanjem onim što su u tom trenutku imali u ruci, bila to lepeza, sveska, šešir ili kačket, dok sam ja bio fokusiran na lice koje me promatralo sa prezirom. U tim trenutcima, mada to i danas primjenjujem kao metodu efikasne borbe iako nisam siguran koliko je prihvatljiva, obično pustim ignoranciji da učini svoje, te u većini slučajeva bi oni koji imaju namjeru nekoga da povrijede odustali od svoga cilja. Međutim, u tom prepunom autobusu koji je vozio do moje škole, taj jedan za metar viši od mene i stariji nekoliko godina nije popustio, već je izignorisao moje ignorisanje i nastavio sa uvredama koje su se itekako čule. To je bio moj prvi susret sa pojmovima - predrasude i stereotip - još uvijek tragam za objašnjenjem usljed čega se javljaju i ko nas, kada i u kojim okolnostima uči nasilju, jer iz tih pojmova koji su okvir ksenofobije proizlazi nanošenje boli.
Veliki odmor, ne znam zašto ali sjećam se da sam baš taj dan bio izopšten od grupe s kojom sam obično provodio vrijeme u školskom dvorištu. Njih pet, sa dječakom koji me targetirao od ranije svojim pogledima i direktnim verbalnim i mimičnim prijetnjama, mi prilazi i ja spuštam pogled. Počinje da me štipa, udara, ja se sklanjam u stranu, fino i odgojeno dijete, onaj koji nije znao da vrati, jer… jer sam takav bio u tom trenutku… bilo bi mi žao da od mene osjeti bol ili udarac, pa i onaj koji je prvi počeo i tako nastupio prema meni. Ne mogu reći da sam se prepao, da sam osjetio strah, i kroz indirektno nasilje koje sam osjetio na svojoj koži kasnije, ja se nikada toga nisam plašio, jer se opetovalo poprimajući različite forme do te mjere, da mi je u jednom trenutku postalo normalno biti priveden do ćoška dva zida okružen krvoločnicima.
Nažalost, ne mogu se sjetiti više nijednog konkretnog slučaja nasilja koji se desio, moj mozak to nije htio da pamti, jer sam izgradnju sebe kao individue posvetio vrijednostima praštanja, zahvalnosti i dobročinstva. Sve ono što mi se desilo, što je blokada u mome sjećanju, što sam otpustio sa svojih ramena da zauvijek ostane tamo gdje sam bio i gdje se niko od nas više ne vraća - prošlost - učinilo me osobom nad kojom se danas nasilje ne može vršiti. Nikad, više nikad.
Možda sam zato i upisao pravo, odlučio posvetiti svoj život odbrani principa, instituta i vrijednosti usmjerenih na spriječavanje destrukcije ljudskosti i racionalnog obitavanja kroz diskurs razumijevanja i prihvatanja, konstantne samokritike i fokusa ka dobrom, gdje koraci koje činimo moraju imati jednako plemenitu vrijednost kao i dobro kojem težimo.
Nisam se izgradio u asertivnog i agresivnog govornika koji će druge da brani od nasilnika kroz isti modus operandi koji nasilnici koriste, ja sam iznad toga, oni su površni, nesigurni i skloni šarlatanstvu, ali zbog svog pristupa koji budi u nama osjećaj brige za ličnu sigurnost, popuštamo im i dopuštamo tim slabićima da poraze jačeg od sebe. Sa nasilnicima se obračunava samopouzdanjem i vjerovanjem u ispravnost i jačinu argumenata koje ćemo koristiti protiv njih, poduzimanjem konkretnijih mjera koje imaju jaču snagu djelovanja (sistemsku) u potpunoj suprotnosti od njihovog shvatanja snage i moći. Naše šake su isuviše vrijedne od njihovih, počevši od toga da su vjerovatno više knjiga držale nego njihove, do doprinosa zajednici kroz principe solidarnosti i čovjekoljublja.
U slučaju nasilja koji se meni desio, gdje sam ja bio žrtva, institucija je reagovala. Da li je ta reakcija bila dovoljna, iz današnjeg ugla po meni ne, jer meni njegovo “izvini” ništa nije značilo. Istina jeste da sam prošlost ostavio u prošlosti i da se više na nju ne osvrćem niti je želim u svojoj budućnosti, ali smatram da je nasilnik trebao proći kroz određene mjere, ne da bih ja smirio dušu osvetom, već da ga odgojno- obrazovna institucija nauči zašto kao takav sutra neće biti prihvatljiv u društvenoj zajednici.
Hoće li biti prihvatljiv u društvenoj zajednici? Da li nam je mobing na poslu prekršaj ili krivično djelo? Kada će verbalno ili/ i neverbalno, direktno i/ili indirektno nasilje nad radnim kolegom biti dovoljno neprihvatljivo da oni koji to čine budu krivično gonjeni? Hoćemo li onda biti sigurniji na radnom mjestu, hoćemo li smjeti prijaviti, kako ćemo se boriti sa zloupotrebama i malignim manipulacijama onih koji su na pozicijama moći? Znam da će neko reći, da postoji kazna i za druga neprihvatljiva, bezumna i sablasna djela, pa se i dalje susrećemo sa počinjenjima istim, što je istina, a da li bismo onda trebali ukinuti Krivični zakonik, u kakvom bismo svijetu živjeli, da li biste se onda osjećali sigurnije, ko će suditi, po čemu, kakva će biti kazna, hoćemo li stremiti ka pravičnosti ili ćemo potonuti u mulj nepravde kojeg i danas nanose valovi morem naših zakona koji moraju biti izmjenjeni.
I opet postavljam pitanje- da li je nasilje društveno prihvatljiv model ponašanja danas u našoj zajednici? Da li je u zajednici koja je bitan postotak gledanosti rijaliti programa u kojem se nasilje sprovodi svaki dan (naročito nad ženama), u zajednici gdje ljudi na političkim pozicijama moći više ne kriju maksimalno korištenje iste kako bi targetirali one koje smatraju “neprijateljima”, u zajednici koja nasilje na internetu nikako i ne tretira gdje se počinioci istog osjećaju slobodni pa čak motivisani da prijete i vrijeđaju znajući da im niko ne može ništa, u zajednici gdje se ratohuškačke retorike potiču u javnom diskursu svaki dan, gdje je farsična mržnja prema drugom i drugačijem poželjnija nego ikad kako biste bili prihvaćeni od većine u toj zajednici i kako ne bi bili izopšteni, u zajednici radikalizma stavova bez konkretnog, osnovanog i adekvatnog argumentovanog pokrića, u zajednici nulte socijalne solidarnosti koja bi se rješavala kroz institucionalizirano djelovanje, osvještavanje da bi ljudi na poziciji moći trebali biti oni hrabri i kompetentni, a ne kadrovi- glavoklimači, pitam ja vas, da li je u ovakvoj zajednici biti nasilnik društveno prihvatljivo, negdje i normalizovano?
Ne. Nasilje nije, nije bilo i nikada neće biti društveno prihvatljiv model, ne zato što sam ja to rekao, iako najiskrenije to i smatram, već zato što nasilje nije utemeljno ni pravnim, ni društvenim normama, iako nam realnost nekada pokazuje drugačije. To što se možda nastoji normalizovati pojava nasilja, što ga smtramo nečim što se dešava i što se dešava, ne briše njegovu kvalifikaciju kao problema protiv kojeg se moramo boriti na efikasan i efektivan način, tako da ne dozvolimo repeticiju i prisustvo istog, i to ne na način da ako ga neko čini mora biti kažnjen (što se podrazumijeva), već kroz pristup da do istog i ne dođe. Prvi korak ka tome jeste njegova prijava. Iz perspektive vlastitog iskustva, protiv nasilnika se nisam borio uzvraćanjem istom mjerom, već prijavljivanjem osobama koje su nadležne i obavezne da reaguju. Iako znam za slučajeve kada ta reakcija nije bila adekvatna ili do reakcije nikad nije ni došlo, to ne znači da oni koji prolaze kroz nasilje nemaju podršku da nastave sa svojom borbom, gdje akcenat stavljam na nevladine organizacije kojima se možete obratiti i koje mogu i moraju u civilnom društvu izvršiti utjecaj kako bi se sanirala nepravda koja vam je nanijeta. Moramo biti spremni vjerovati procesu kojeg započinjemo, vjerovati u borbu, moramo biti sigurni u cilj kojem težimo, a to je da se naš slučaj više nikada i nikome ne ponovi.
Osvještavanje različitosti u zajednici i razgovor o njima kroz pristup analiziranja, debatiranja i konstruktivnog dijaloga samo je jedan od načina na koji se možemo boriti. Formalizovane i dosadne panele, okrugle stolove i traljave događaje posvećene ovoj bitnoj temi koja se godinama provlači kroz medije i o kojoj govore stručnjaci iz različitih sfera djelovanja, zamijenit ćemo konkretnijim planovima, vršenjem utjecaja na ljude koji imaju ovlaštenja shodno poziciji na kojoj se nalaze da djeluju, angažovati vladine i nevladine organizacije, od početka stavljajući po strani međusobne i individualne sujete, posvećujući se krajinjem ishodu, a to je da nasilje u obrazovnim institucijama različitog nivoa koje se čini od profesora, nastavnika i učitelja prema studentima i učenicima i obratno, od radnih kolega prema radnim kolegama, kao i među vršnjacima, prvo znamo prepoznati, nemamo bojazni obratiti se ogranu koji je dužan ispitati i shodno tome reagovati, i na kraju da istim tim nasilnicima pokažemo kako čitav proces nije neprijateljski prema njima, već upozorenje da promjene svoje devijantne navike, gdje prijavljivanje nema za cilj vršenje nasilja nad nasilnikom njegovim targetiranjem, upotpunosti suprotno, da bude prilika za njegovu metamorfozu u cilju boljitka njega kao individue ali i boljitka zajednice. Nismo ništa postigli ako se nasilnik u trenutku pokretanja postupka protiv njega osjeti žrtvom, ne prepoznavajući pogreške u svom djelovanju, dok isto tako s druge strane, ne osiguramo da ukoliko se dokaže da neko ko je optužen, ipak nije počinilac djela loše namjere, neće čitav život nositi etiketu zbog optužbe koja je dokazana kao neutemeljena i netačna.
Pored prijave nadležnim ogranima, ako u trenutku ne postoji takva mogućnost, a svjedoci smo nanošenja boli, masa obično nije svjesna svoje moći dok ne se pojavi jedinka koja će masu pokrenuti, shodno tome - bili teži, lakši, visočiji ili niži od nasilnika, samopouzdanje i govor tijela pred suštinski nesigurnim i nesretnim bićima poput nasilnika, zadaje jači udarac nego bilo kakav fizički kontakt. Ignorancija nikome nije dopuštena, osim ako nije sigurno da ćemo istom postići samospoznaju nasilnika u smislu ostavljanja mu dovoljno prostora da u tišini i očima uperenim prema njemu shvati svoju grešku. Tog dana u autobusu, svi su slušali uvredu ali se na to niko nije obazirao, ignorisali su baš kao što sam i ja ignorisao, međutim ignorisao je i nasilnik sve nas, te nastavljao. Kako se moja vožnja autobusom ne bi ponovila više nikome od vas ili vama bliskih ljudi, ne smijemo tražiti opravdanja za nereagovanje, već smo primorani, moralno i društveno odgovorni da reagujemo, ako već tvrdimo da živimo u skladu sa određenim progresivnim životnim vrijednostima.
Ponavljam, nema opravdanja da budete nijemi posmatrači nečije patnje, počevši od kulture u kojoj živimo, pokušaja normalizovanja prikrivenih nasilnih oblika ponašanja kroz stvaralačku papazjaniju shodno odsustvu kriterija koji se grade kroz poznavanje šarenolike palete umjetničkog stvaralaštva, usljed čega lako postajemo isključivi prema ukusima, do kulture ponašanja na javnim mjestima - nemojte misliti da niste nasilnik ako ste u poziciji moći i nema razumijevanja i empatije prema nekom ko od vas traži pomoć, ne samo da ste nasilnik, nego ste i loš čovjek. Shodno svemu što sam naveo u ovom kratkom eseju, konkretnim mjerama koje sam predložio kao početni stepen adekvatnog i konkretnog djelovanja u cilju stvarnog spriječavanja nasilja i želje da konačno nešto, što bi se u narodu reklo, “urodi plodom”, želim da zajedno uđemo u autobus dovoljno velik da u njega stanu sve naše različitosti koje će uzajamno biti prihvaćene čineći od jednog prezovnog sredstva primjer zdrave kohezije, što će nas odvesti u sistem društvene sigurnosti u kojem ćemo znati da će se problem nasilja riješiti, ali isto tako da će sistem pomoći nasilniku da shvati šta je njegova greška, isto kao što će pomoći i pružiti pomoć onome ko je žrtva nasilja.
Za kraj, možda će nekima od vas ovaj esej biti neka moja lucidna utopija, ali velike korake nisu činili ljudi koji su razmišljali unutar okvira onoga što im je u tom momentu bilo ponuđeno ili nametnuto, i koji su polazili od negacije u mogućnosti da se nešto promijeni ili desi voljom jednog čovjeka za opće dobro. To se zove revolucija- a nama je revolucija u problemu riješavanja nasilja itekako potrebna u svakom segmentu koji čini sistem u kojem živimo.