Bez izgovora za sigurnost u školskom okruženju

24.06.2024
Amra Imširagić

Bez izgovora za sigurnost u školskom okruženju

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

O nasilju u školama mnogo se govori u posljednje vrijeme. Društvo u kojem živimo pokazuje nasilje u porastu. Nasilje u školama nije nova pojava, samo se posljednjih godina sve više pažnje pridaje tom fenomenu. Povećana tolerancija i smanjena osjetljivost na nasilje dodatno doprinose stvaranju dječijeg okruženja ispunjenog nasiljem. Vršnjačko  nasilje postojalo je oduvijek i oduvijek je bilo  rašireno u društvu. Vraćajući se u djetinstvo, svako od nas doživio je neku rruđnu riječ, ogovaranje od strane vršnjaka,ismijavanje... O, vršnjačkom nasilju pisali su pisci u literarnim djelima. U djelu „Mirjanina kosaa“, Isak Samokovlija pisao je o vršnjaćkom nasilju.„Djeca su je mrzila i rijetko da se vraćala kući neuplakana. Tukli su je, teglili za kose i bacali se prašinom ili blatom na nju. I Mirjama je bivala sve tiša i sve strašljivija. Sjedila je kod kuće, preturala svoje igračke i neveselo namještala lutke po minderu. Provirivala je sa prozora na sokak, slušala dječju viku i čeznula da istrči napolje, da se i ona poigra sa njima. Neće je tući, neće sigurno, nadala se, ali su djeca uvijek iznalazila što bilo da joj iskažu mržnju. Zvali su je podrugljivo: bebica, žuta koza i sličnim imenima. A crni Avram, dječak, krupan i od nje stariji za dvije-tri godine, predvodio je ostale dječake i djevojčice i napadao malu Mirjamu.Udrite je – vikao je i trčao za njom, podmetao joj nogu, pa bi stao nedaleko s rukama u džepovima, raskoračen i cerio se gledajući kako se Mirjama plačući podiže i kako je djeca, pa i ona mlađa od nje, gurkaju rukama i prljavim nogama. Neke su djevojčice pljuvale na nju“...

Škola je oduvijek bila mjesto susreta učenika različitog temperamenta, psihofizičkih sposobnosti, karakternih crta, učenika koji potiču iz različitih porodica, različitog socioekonomskog statusa, učenika različitih shvatanja i uvjerenja. Sve ove razlike su i mogući razlozi zbog kojih dolazi do netrpeljivosti među učenicima i emitovanja određenih oblika nasilnog ponašanja. Takvi oblici ponašanja su teški i negativno djeluju na djecu koja trpe nasilje, ali i na njihovu okolinu.

Dali smo 12-14 predmeta, učiti će o svemu, važnim činjenicama iz historije, geografije, razmnožavanju ameba, teorama, fizičkim zakonima sile, organskim spojevima, a na kraju neće znati kako da komuniciraju, kako da imaju razviienu empatiju, da razumiju jedni druge, da pomažu jednim drugima, da prepoznaju nasilje i da adekvatno odgovore, da se uče da postavljaju pitanja, da saslušaju jedni druge. Da li ih ko uči da broj lajkova ne znači ništa, a prijateljstva iz školskih klupa dragocjjeni su kao kapi vode u pustinji.

Nekadašni svijet djece, igra u dvorištu, dečiji žamor krasio je mahale i sokake, kao pjev ptice u sunčevom danu.. Igre između dvije vatre, igre žmurke... ne postoje, izbrisao ih trag vremena. Odnio ih vjetar suvremenog vremena koji kroji nove igre na mobitlima, laptopima i proizvodima suvremenog vijeka. Kazaljke novog vremena skojile su nove igre na medijima. Videoigrice s nasilnim sadržajima, svakodnevnica su djece (nasilni sadržaj, horor prizori, akcijska tematika). U igrama neadekvatnih sadržaja za djecu predškolskog uzrasta, ali i školskog, djeca se nagrađuju zagovaranje ili uništavanje lika iz videoigrice, prelaskom na sljedeći nivo igrice. Ubijanje protivnika, podsticanjem nasilnih radnji, dolazi se do pobjede i sakupljaju se bodovi. Izloženost i aktivnim učestvovanjem u igricama nasilnog sadržaja, dijete dolazi u opasnost da u svakodnevnom životu, postane nasilnik. Neophodan je jedan klik mišom i počinje plovidba morem koje nudi razne sadržaje za djecu. Da li današnja djeca znaju da postoje i drugačiji način provođenja slobodnog vremena, koje je ujedno zdravije za cjelokupan psiho-fizički razvoj djeteta? Umjesto klikera i lastiša današnja djeca i mladi od roditelja traže tablet, android, IPhone, kompjutere. Djeca i mladi vrlo rano gube sposobnost da prepoznaju izvorno dobro? Zašto?

Odgovor je vrlo jasan, prepušteni su medijima od kolijevke, hranjenja, spavanja- dječijoj dobi pa do perioda adolescencije. U konzumiranju medijskih sadržaja ne izostaju nasilni sadržaji, loši uzori, devijantni modeli ponašanja. Sve to ima za posljedicu formiranje stavova mladih (moralnih normi), što za posljedicu ima iskrivljen stil života mladih, prezasićen brigom o izgledu, materijalnim stvarima, prestižu, ugledu, u kome nedostaje pravih životnih vrijednosti i realnih životnih očekivanja, radnih navika.

Broj rijaliti programa kojima su izloženi djeca i mladi rastu enormnom brzinom. Prateći rijaliti programe: “Zadruga“, „Parovi“, „Elita“... djeca i mladi susreću se s vulgarnim rječnikom, agresijom, alkoholom, seksom, drogama...Rijaliti programi imaju veliki uticaj na djecu i mlade.

Apsurdno je da oni poznaju Miljanu Kulić, Lunu, Kiju, Tijanu Ajfon..., dok elementarna znanja ne poznaju, koje djelo je napisao Meša Selimović, Ivo Andrić, Dostojevski, Rumi,Šukrija Pandžo, Šimo Ešić, ne poznaju tablicu množenja, dijeljena i sve se to javno eksponira. Rijaliti programi kreirani su iz materijalnih razloga, a zaboravljen je najvažniji elementarni faktor koji mora biti zastupljen, a to je edukativni i odgojni.

Rijaliti programi, mnogi muzički show-ovi za promovisanje talenata predstavljaju temelj za stvaranje celebrity osoba. Žalosno je da ljudi iz rijaliti programa predstavljaju uzore mladima. U medijima se prikazuje njihov raskošan život, materijalna bogatstva koja su stekli vulgarnim rječnikom, bludom, nemoralnim radnjama... Mladi žele biti kao oni, postaju im ličnosti za uzor. Moramo imati na umu činjenicu da i mediji odgajaju.

Rijetki su mladi koji žele biti prosvjetni radnici, ljekari, novinari, policajci, frizeri.... Razlog dobro poznat, psovkama, bludnim radnjama bez imalo stida, pred milionima gledalaca srozali su moral na najniži nivo.

Tehnologija 21. vijeka: televizija, internet, omogućili su rijaliti program promovišu ne samo anonimne ličnosti koje su „gladne“, popularnosti, javnog života s ciljem zadovoljenja egoističnih potreba, želja za publicitetom, ali i brzom zaradom. Vrijeme u kojem živimo s ovakvim medijskim uticajem može biti poguban. Mediji postali su dio svakodnevnice djece i mladih, a oni pod uticajem njih agresivnim prema vršnjacima, nastavnicima, roditeljima. Djeca uče i imitiraju sve što vide od medija, vršnjaka, roditelja. Duško Radović je kazao divan citat:“  Lakše bismo odgajali djecu kad bi ona imala samo uši, a ne i oči. Slušaju da trebaju biti dobra, ne konzumirati alkohol, cigarete, ne biti nasilan. Međutim, kada vide da sve to rade na medijima, ili još gore  da to rade njihovi roditelji. Priča poprima kompleksnije obilježje.

 Vršnjačko nasilje u hramu znanja

Suvremeno doba  donijelo je mnogobrojne promjene. Mladi slobodno vrijeme provode igrajući igrice nasilnih sadržaja, gledajući rijaliti programe koji prezentijaru blud, agresiju, raznorazne psovke. Sve neukus i kičeraj na pladnju života djece i mladih. Pa, otuda na ulicama, gradskom prevozu psovke, školskim dorištima, prijetnje vršnjacima, ali i agresivvni postupci prema drugarima, ali i nastavnicima i roditeljima.. Elem, sve je krenulo po zlu ili odavno su kola krenula niz brdo. Da li ih možemo zaustaviti raznim radionicama koje se dešavaju jednom ili dva puta godišnje ili to treba da bude kontinura edukacija koja obuhvata mnogo tema. Problem je isuviše kompleksan da bi se riješio jednom edukaijom ili jednom radionicom. Postoji primarna, sekundarna i  tercijarna prevencija. Pitanje koje se nameće samo po sebi:“Ko je krivac za porast vršnjačkog nasilja, ali i nasilja učenika prema prosvjetnim radnicima. Čvrsto vjerujem u misao:“Imaj svoj stav, pa makar stajao sam“. Kazati ću da za porast vršnjačkog nasilja, ne možemo kriviti bilo koju školu u kojoj se vršnjačko nasilje dogodilo. Stava sam da je ova kompleksna pojava problem društva. Za svaki problem postoji rješenje. 

Mišljena sam da kontinuirane edukacije i radionice na različite teme mogu pomoći prevenciji vršnjačkog nasilja. Npr.edukacije i radionice na različite teme inkluzije, tolerancije i poštovanja koje organizuju   pedagog, nastavnici doprinose stvaranju klime u kojoj se nasilničko ponašanje oštro osuđuje, a sa druge strane, kod učenika grade razumijevanje za potrebe svakog pojedinca i poštovanje različitosti. Ljepota je u različitostima. Cvijeće u bašti ljepše je kada ga krasi mnoštvo boja i mirisa. Na taj način je materijal koji se tiče prevencije vršnjačkog nasilja treba da je obuhvaćen  planom i program školskih aktivnosti. Nastavnici i strućni suradnici u školi, ali i roditelji zajedno rade na razvoju emocionalne inteligencije i stabilnosti učenika. Dijete koje je na vrijeme usmjeravano da poštuje različitosti kod druge djece znaće na pravi način da postupi kada je riječ o prevenciji vršnjačkog nasilja.

Čuveni Harvardov profesor i lider u edukaciji Hauard Gardner osnivač je program višestruke inteligencije (Howard Gardner’s Theory of Multiple Intelligences), koji se godinama sa velikim uspjehom primenjuje u vodećim školama širom svijeta. Ove škole imaju posebne uslove za njegovo sprovođenje i njihovi predavači su posebno obučeni za njegovu primjenu.

 Harvardov model razvoja višestruke inteligencije kod učenika, među kojima su za prevenciju vršnjačkog nasilja posebno značajne interpersonalna i inteligencija za samoposmatranje. Zahvaljujući tome, učenici se osposobljavaju da uspostave dobru komunikaciju sa drugima, da razvijaju empatiju i na adekvatan način tumače sopstvene postupke. Sve što je značajno za prevenciju vršnjačkog nasilja. Na kraju ću istaći da prosvjetni radnici  trebali bi se educirati za nivoe prevencije vršnjačkog nasilja, a ne samo nastavnicima dati Protokol o postupanju u slučaju pojave vršnjačkog nasilja. Vruća loptica prebačena je na nastavnike. Slučajevi nasilja bilježe se u protokol, cjelokupan posao preačen na njih, ali i pedagoge.. Opet, administracija ili je najvažnije da trag mastila o vršnjačkm nasilju bude zabilježen, a da bi bio preveniran priča mora da ima drugi ozbiljni tok.

Rita F. Pirson, edukatorka koja je cijeli svoj život provela u učionici, takođe je i strastveni TED govornik. Ona ističe: „Svako dijete zaslužuje šampiona. Odraslu osobu koja nikada neće dići ruke od njih, razumije značaj povezanosti i insistira na tome da dijete postane najbolja verzija sebe.“ Najbolji i najznačajniji sportisti u historiji isticali su značaj pravilnog odgoja djece i o tome kako treba biti pažljiv, brižan, pravedan, ali i strog roditelj koji na primjerima poštovanja uči dijete autoritetu. Ukoliko pravilno odgaja dijete dobrim primjerima, a ne potkupljivanjima, uči ih da poštuje odrasle osobe, takvo dijete neće imati problema u školi, probleme vezane za vršnjačko nasilje, jer je na pravilnim odgojnim modelima odgojio dobro dijete koje izvršava zadatke i obaveze, ali i poštuje autoritete koje ga okružuju.

 Sila je oružje slabih; nenasilje je oružje jakih.“ Mahatma Gandi