Pucnji – jedan, drugi, ne znam koliko, niti više – koji.
Hodnici – neprekidni lavirinti.
Pocrnjela, uplakana i uplašena lica.
Gdje je čedo moje, možda negdje, ipak, samo spava?
O, samo nemoj danas, samo nemoj – ti
Samo nikad – ti, uvek prvo – ja.
Još juče, osmijeh sijaše na licu tvom,
Oči nestašno govoriše više nego riječi,
Nedjela sitna stalna ne ukloniše brojna krasna dela,
Gdje je čedo moje, možda negdje, ipak, samo spava?
O, samo nemoj danas, samo nemoj – ti
Samo nikad – ti, uvijek prvo – ja.
Jedan – dolje, druga – dolje, još nekolicina njih, nepomični, svi – dolje,
Jurim a ne stižem nigdje,
Krv je jedino svjetlo među prozorima i vratima,
Gdje je čedo moje, možda negdje, ipak, samo spava?
O, samo nemoj danas, samo nemoj – ti
Samo nikad – ti, uvijek prvo – ja.
Ne, ne ljutim se, što i one noći izostao je dolazak kući,
Ne, ne ljutim se, što i onog dana izostao je odlazak u školu,
Ne, ne ljutim se, što i onog jutra izostala je istina sa usana tvojih,
Gdje je čedo moje, možda negdje, ipak, samo spava?
Dvije noge udova mojih, neka opet jure negde sada,
Dvije ruke ruku mojih, neka opet šire se nekome sada,
Dvije zenice očiju mojih, neka opet gledaju sada, srce srca moga, neka opet glasno kuca sada,
Gdje je čedo moje, možda negdje, ipak, samo spava?
Nađoh te, poželjeh da ne znam da si ti, nestade – sunca, mjeseca i zvijezda plam,
Nastade – tama, neprestana rana i vječita jama.
Ova pjesma napisana je u znak iskrenog saučešća porodicama nastradalih u Beogradu (Ribnikar, maj 2023. g.) za koje vrijeme je stalo, uz iskrenu želju da nikad, nigdje, niko, ni juče, ni danas, niti sutra ne doživi takvu bezmjernu bol!
Iz pera prosvjetnog radnika
dr Ljiljana Dragić