Ignorisanje nasilja u školi kao faktor nepovjerenja u društvo

20.05.2024
Dijana Šipovac

Ignorisanje nasilja u školi kao faktor nepovjerenja u društvo

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

Nasilje... Tako mala, a tako velika riječ. Velika jer ostavlja mnoge loše, zastrašujuće posljedice na žrtvu, a mala jer je neznatna, jer smo valjda već dovoljno navikli na nju, jer smo nekad u životu svi bili žrtve nekog oblika nasilja, pa smo postali imuni na to. Imuni na loše, imuni na uvrede, na ponižavanje, na uznemiravanje.

Nekada su škole bile mjesto gdje smo se osjećali sigurno, gdje je loša ocjena bilo jedino što nas je tištilo i plašilo, ali i to je prolazilo kad smo došli u razred, okruženi drugarima, osmjehom prvih simpatija i drugom-učiteljem. Nekada smo se isticali od drugih, nekada možda i stidjeli svog neznanja, stojeći pred tablom, a da ne znamo riješiti onaj teški zadatak iz matematike, ali i to je bilo nekada. Sada je nešto mnogo gore ušlo u školske klupe, ušlo u školu, a samim tim ušlo i u roditelje. Strah... Strah od nasilja, strah od nemogućnosti da se, bilo nastavnici bilo učenici, odupru tome, jer je druga strana jača, kako brojčano tako i na drugi način, pozicijom na kojoj se nalazi, finansijskim sredstvima i ostalim.

Svaki čovjek ima strah od nepoznatog. Ali je li moguće da je škola danas postala ono nepoznato? Teško pitanje... Na prvi pogled čini se besmislenim, ali ipak ako se malo bolje osvrnemo na sve događaje koji su se u skorije vrijeme dešavali u susjednim zemljama, ali i našoj, dobija smisao.

Danas se nasilje u školi pojavljuje gotovo svakodnevno. Nasilje provode svi, nekad učenici bivaju nasilnici, a žrtve njihovi dojučerašnji drugari, nekad nažalost učenici koji provode nasilje nad profesorima, a nekad i profesori između sebe, posebno oni koji se nalaze u nivou hijerarhije nadređen-podređen. Zašto je to tako? Jesmo li kao društvo postali toliko okrutni, spremni nekog da osudimo, da uznemirimo, pa i fizički s njim da se obračunamo, samo zato što je drugačiji od nas, bez da ga razumijemo.

Posebno je zabrinjavajuće to što su nastavnici danas izloženi nasilju od strane kako djece tako nerijetko i svojih pretpostavljenih. Djeca vrlo često, nezadovoljni odnosom prema njima samim od strane nastavnika, lošom ocjenom ili jednostavno netrpeljivošću prema nastavniku, kreću korak dalje i provode nasilje nad njima. Prvo počinju sa uvredama, a često i  fizičkim obračunom.

Zašto se vrijeme promjenilo? Nekad to nije bilo tako. Nekad je nastavnik bio drugi roditelj. Osoba koja je tu da nas nauči, da bude uz nas, osoba koja kad roditelj nije uz nas jedina je zadužena da brine o nama. Postavlja se pitanje zašto su danas djeca postala drugačija. Je li u pitanju odgoj, odnosno nedostatak istog od strane roditelja ili društvene mreže kojim su djeca izložena? Da li je ipak moguće da su roditelji izgubili autoritet koji su imali? Kako su ga izgubili? Zašto? Da li su oni krivi? Ovo su obično pitanja koja se nameću svakome od nas kada čujemo za neki oblik nasilja učenika nad nastavnikom. Međutim glavno pitanje je izostavljeno: iz kakvih porodica, u kakvom okruženju, rastu djeca koja su nasilnici. Bilo prema učenicima, bilo prema nastavnicima.

Mnoga istraživanja su pokazala da su nasilnici nekad bili žrtve. I da upravu tu bol koju su doživljavali, bivajući ponižavani i omalovažavani od strane sebi bliskih osoba, nedostatak ljubavi i slično, kompenzuju na način ispoljavanja nasilja prema drugima. Mislim da je to prvenstveno ono na šta se treba obratiti pažnja prilikom bilo kog nasilja ili nasilničkog ponašanja usmjerenog ka bilo kome. Tada nažalost dolazi do jednog neprihvatljivog odgovora na nasilje, odnosno produženog nasilja ka prijateljima, ka kolegama, ka nastavnicima. Kao način odgovora na sopstvenu bol.

S druge strane i odrasli često bivaju žrtve nasilja. Nastavnici bivaju izloženi nasilju kako djece, tako i svojih kolega na radnom mjestu, odnosno takozvanom mobingu. Nekada su nasilju izloženi muškarci, mada dokazano je da žene mnogo više trpe nasilje od strane svojih nadređenih. Strah od osude, predrasuda na brdovitom Balkanu, strah od gubitka posla i ugleda. Sve je to odgovor na vječito pitanje-zašto ne prijavljuju nasilje. Zašto ćute? Zašto se ne bore za svoja prava? Postoje li uopšte prava? Da li mogu dokazati to nasilje kom sam izložen/a? Sve su to gomile pitanja koja se javljaju u glavi licu koje trpi mobing. Vrijedi li prijaviti nasilje danas, kad živim u društvu gdje se zapošljavaju podobni, a ne sposobni, gdje vrijedim onoliko koliko novca imam u džepu? Koliko imam u duši onog ljudskog, pa to danas i nije toliko bitno.

S druge strane, zakoni na adekvatan način ne odgovaraju problematici nasilja kako u školi onog koji provode učenici jedni prema drugima (makar to završilo i tragičnim ishodom kao što je bio slučaj u susjednoj nam Srbiji), ali i onog koje provode nadređeni nad podređenim. U većini slučajeva ostaje mrtvo slovo na papiru, nekad i prijetnja od strane nadređenog da će ukoliko išta poduzme ostati bez posla ali i da će izgubiti ugled koji sad, kao profesor koji je doduše iako izložen nasilju, ima. Obično sve ostaje u četiri zida. Zida hladne učionice, zbornice ili direktorskog kabineta. Ćuti, jer ne možeš ništa dokazati. Ćuti jer nisi sposoban da nađeš posao za koji si se pošteno borio, provodeći noći učeći da bi nekad drugima mogao usađivati temeljne norme pravednog društva, da bi stvorio od djece ljude koji će postati prije svega dobri ljudi, a kasnije i sposobni da rade i žive od svog rada.

Bilo kako bilo, a osvrćući se na problematiku nasilja u školama, može se zaključiti da je nasilje prije svega pojava o kojoj se dosta zna, ali malo priča. Pojava koja obično ostaje (ukoliko se prijavi) samo trag da je negdje nekad, nekog datuma, u nekoj školi, između nekih osoba bilo nasilje, na listovima požutjelih papira, bez mogućnosti da se otrgnu vremenu čekanja, vremenu nade i vjere u bolje sutra.