Iz tame prema svjetlu

01.07.2024
Iman Duratbegović

Iz tame prema svjetlu

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

Ovaj sastav pišem kao osoba koja je prošla kroz dugotrajno vršnjačko zlostavljanje u osnovnoj školi. Trebalo mi je dosta vremena da bez straha mogu otvoreno govoriti o tom periodu mog života koji je imao znatan uticaj na mene.

Iz iskustva znam da se nasilje u školi može vršiti na razne načine, verbalno ili fizički u učionici, na hodnicima i tokom vanškolskih aktivnosti. Isto tako, zlostavljanje je izraženo kroz razne društvene mreže, razredne grupe ili poruke. Vršnjačko nasilje prema meni počelo je u 6. razredu, prvenstveno u školskim prostorijama, gdje sam bila optuživana da se „hvalim“ samo zbog odjeće koju sam nosila, iako se radilo o odjevnim predmetima pristupačne cijene. Glavni razlog zašto sam postala žrtva vršnjačkog nasilja je taj što sam bila svoja. Imala sam svoj unikatni stil oblačenja, posebne hobije kojim sam se bavila, te odličan uspjeh i primjerno vladanje u školi. Postala sam trn u oku određenima jer sam bila osoba koja se nije pridržavala aktuelnih trendova nego je bila sam svoj trend, a to je nešto što mnogoj djeci predstavlja poteškoću.

Jednoga dana, ljubomora u mojim školskim drugarima je toliko eskalirala da su odlučili napraviti posebnu razrednu grupu bez mene, u kojoj su slali sve što je bilo na nastavi i sve obavijesti o školi. Kada sam izostajala iz škole zbog bolesti, nisam uopće znala šta je bilo na nastavi ili ima li neka nova relevantna obavijest. Znala sam da moram nešto poduzeti, da moram nekome prijaviti situaciju u kojoj se nalazim. Razlog zašto mnoga zlostavljana djeca ne prijavljuju vršnjačko nasilje je zato što ne znaju kakav će odgovor dobiti na svoj problem, hoće li biti podržana ili ne. Međutim, ja sam skupila hrabrost i prijavila nasilje roditeljima koji su nakon toga iznijeli moj problem na roditeljskom sastanku. Nisam znala da će se nakon te prijave desiti ono najgore, da se problem neće riješiti i da ću biti još više i više izazivana i ismijavana. Nakon tog roditeljskog sastanka, škola je bila svjesna da je jedna učenica izazivana, ali nije učinila ništa značajno povodom toga. Prepustila je roditeljima i razrednom starješini da riješe stvar, a to nije imalo nikakvog značajnog efekta.

Nakon prijave nasilja, roditelji zlostavljača se najčešće zalažu za svoje dijete sa argumentom: „Moje dijete nije takvo, ono to nikada ne bi uradilo“. Ovo se dešava jer mnogi roditelji ne mogu prihvatiti da im dijete može biti zlostavljač i zbog toga ga sa zamagljenim očima brane i predstavljaju kao nevino. Ovakvi roditelji samo doprinose bullingu i nesvjesno ohrabruju svoje dijete da nastavi sa nasiljem. Međutim, u rijetkim slučajevima roditelji zlostavljača popričaju sa djetetom i kažu mu da ne smije zlostavljati svoje drugare. Ovakav primjer roditelja pomaže u zaustavljanju nasilja i čini prvi i najbitniji korak ka okončavanju bullinga. Nažalost, u mojoj situaciji su roditelji branili svoju djecu i zbog toga još više povećali nasilje.

Nakon što sam došla u školu sljedeći dan, počela sam dobivati podrugljive poglede i komentare, niko nije htio da se druži sa mnom jer sam „ja bila ta koja pravi nesklad u razredu“. Neuspjeh škole i roditelja da riješe nasilje samo pokazuje da ako se nasilje ne zaustavi nakon prijave, onda više nisu zlostavljači samo djeca, nego i svi koji nisu odgovorili na njega. Nakon što nisam dobila solidarnost od jedine javne ustanove koja mi je mogla pomoći, nadala sam se da će se neko od mojih školskih drugara pobuniti protiv apsurdnog ponašanja zlostavljača. Međutim, niko se od njih nije suprotstavio nasilju i pomogao mi. Ovo se desilo zato što je moje drugare, kao i ostalu djecu u sličnim situacijama, bilo strah da će zlostavljači početi da zlostavljaju i njih ako se suprotstave nasilju. Zbog ovakvog načina razmišljanja, djeca zapravo nesvjesno pomažu zlostavljačima da nastave sa bullingom, jer se oni hrane strahom drugih. Ako je svakog strah da prijavi nasilje, onda ono nikada neće biti zaustavljeno i postajat će veće i veće.

Teško mi je i pomisliti na djecu koja prolaze kroz isti tretman. U školama sada imamo i psihologe i pedagoge koji su tu da se bore protiv nasilja i okončaju ga, ali ipak velika većina radi malo ili ništa povodom toga. Dokaz za to je da se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više i više slučajeva vršnjačkog nasilja, od kojih neki dovode i do upotrebe hladnog oružja. Porast ovakvih slučajeva pokazuje da bulling i mobing nisu dovoljno dobro regulisani zakonima i da bi trebali da se uvedu novi ili isti reformiraju. Zakoni se trebaju što prije promijeniti jer uticaj koji bulling ima na zlostavljanu djecu je uvijek destruktivnog karaktera. Zlostavljanje može rezultirati manjkom samopouzdanja, povećanjem usamljenosti, anksioznosti, depresijom, a u najgorim slučajevima i samoubistvom. Rezultat koji je nasilje imalo na mene je taj da sam imala manjak samopouzdanja i pokušala sam promijeniti sebe za druge. Kroz osnovnu školu sam stalno mijenjala sve zbog čega bi me vršnjaci izazivali, poput odjeće, muzike koju sam slušala i hobija, u nadi da će me konačno početi drugačije tretirati. Mijenjala sam se za druge u nadi da se uklopim i izgladim situaciju. Tek sam u srednjoj školi shvatila da sam pogriješila i da trebam da opet budem svoja, a da ljudi  trebaju prihvatiti pravu, a ne neku lažnu verziju mene.

Ovim esejom želim da pošaljem jasnu i glasnu poruku da se vršnjačkom nasilju mora stati u kraj. Želim da svako dijete koje čita ovo i pronađe se u sličnoj situaciji, bez straha pokaže zube zlostavljačima. Zlostavljanje možda izgleda kao nerješiv problem, i jeste ako se samo par nas bori protiv njega, ali što nas se više udruži, to će se ono prije zaustaviti.