Iznad gore… sve je gore! (O nasilju, rode, da ti pojem)

Škola je mjesto koje vjerno prikazuje sve hronične i akutne boljke društva. Bosanskohercegovačke škole možda i najvjerodostojnije oponašaju sve ono što društvo – konkretno, društvo kojem je bosanskohercegovački čovjek mjerna jedinica – spušta na samo dno razvojne i moralne ljestvice, dno koje iz godine u godinu odlučno i posvećeno produbljujemo pa nam se tako čini da kad god na kraju pameti pomislimo da nema gore, iskrsne situacija koja se nekako “isprsi” i po zlu nadmaši sve dosad viđeno. Živimo u vremenu u kojem se dešava jedna sistemska zloupotreba kako inteligencije, tako i njenog privida, pa se tako svaka mudra i plemenita misao pretvorila u floskulu obeznačenu do te mjere da ona čak ni denotativno nikome ne govori i ne znači apsolutno ništa. Ako ste empirik pa vam treba konkretno iskustvo da biste se uvjerili da je čovjek čovjeku (smijem li reći nastavnik nastavniku?) uvijek i samo vuk – prođite Bosnom kroz škole!

Dok pišem ovaj tekst koji je prevashodno bio zamišljen kao ogled i pokušaj sistematizacije jedne zaista široko postavljene teme (a sad mi je već jasno da od toga nema ništa), navršava se punih osamnaest godina otkad sam u srednjoj školi koju sam i sama pohađala zasnovala radni odnos. Ranijih godina sam taj datum dočekivala svečano, kao praznik, kao svoju pobjedu. Danas mislim i kažem (a pišem biranim riječima): žalim što sam svoje naljepše godine dala školi, nerijetko nauštrb vlastite sreće i svog duševnog mira. Do ovoga me dovela spoznaja da su odskora (ili možda odavno?) svi unutarškolski odnosi, uključujući i opći odnos društva prema školi, polazište našli u jednom nasilničkom i nasilnom diskursu koji se u tom specifičnom habitusu (a specifičan je po tome što školske kolektive čine mahom visokoobrazovani ljudi kojima je takav diskurs sve samo ne doličan) toliko udomaćio da ga malo ko doživljava kao ono što on zaista i jeste – nasilje u svom najsuptilnijem, najversatilnijem i najsofisticiranijem obliku.

Počinjem, evo, intimnim priznanjem i spoznajom da je moj karijerni put – iako sam ga ja vidjela kao “brzu cestu” kojoj sam redovno iscrtavala trake, gradila nadvožnjake za pješake, postavljala semafore i sve drugo što nagovještava njegovu potencijalnu evoluciju u autoput – u očima svijeta zapravo tek kozja staza po kojoj ni koze više nemaju šta tražiti. U nastavku ću, nadam se, u odmjerenijem maniru, svoju spoznaju pokušati opravdati činjenicama i zapažanjima iz perspektive izgledno promašenog, ali ipak iskusnog prosvjetnog radnika. Odmah na početku ću reći da sam opredijeljena da iz principijelnih i svih drugih razloga ne navodim konkretne primjere iz prakse (osim onih koji se tiču mene lično), neću spominjati aktere sa lica i naličja medalje jer smatram da bih tako “zatrla” i ovu trunčicu dostojanstva kojom još raspolažem i pozicionirala se sa iste, pogrešne strane morala na kojoj je i samo nasilje. A daleko od toga da ne bih imala materijala za knjigu, a kamoli za jedan ogled.

A u gori… sve smo gori! ili Zašto nam se nasilje podrazumijeva? (Pogled s ruba svemira)

U zemlji u kojoj nastojimo živjeti, čovjek zrele dobi svoj život dijeli na dva dijela – na život prije i poslije rata. Kao ultimativna forma nasilja, taj rat je za sobom ostavio traume izravnih i neizravnih nasilnih iskustava sa kojima se kasnije malo ko suočio na pravi način. Jedan od naših kolektivnih ratnih amaneta je razumijevanje i vješto baratanje ratnom terminologijom. Generacija kojoj i sama pripadam, a čije je djetinjstvo obilježio rat, znala bi, istina, od mlijeka u prahu napraviti eurokrem, od graha paštetu i savjetovati vam da sadržaj Ikar konzerve prvo “malo properete”, ali bi, prije svega, znala po zvuku eksplozije raspoznati različite projektile, nabrojati nekoliko vrsta mina (ja bih vam, recimo, sad iz ovih stopa znala ideklamovati sve o PMA-3 protupješadijskoj mini koju popularno zovu „klackalica“) i drugih ubojitih sredstava i u dahu vam nabrojati i definisati bar pet riječi koje završavaju na -cid. Dok su u ostatku svijeta mladi ljudi brinuli šta će biti od Brende i Dylana, brige naših mladih svodile su se na pitanje da li će oni i članovi njihove porodice dočekati naredni dan… Ukratko, ficta naspram facta!

Krenuvši od svih pobrojanih premisa, nije teško zaključiti zašto nam porodično, vršnjačko, seksualno, verbalno, ekonomsko i svako drugo nasilje ne pokreće damare u mjeri u kojoj bi trebalo. Pokreće nas tek toliko da ga osudimo, ali nedovoljno da bismo na njega reagovali adekvatnim mjerama. Što je još i gore, svoju generacijsku traumu smo uspjeli prenijeti na mladost ove zemlje koja, lišena svake empatije, zatrovana jednoumljem, razuvjerena u vrijednost znanja i umijeća naspram partijske članske karte i marame oko vrata u boji podobnosti i nenaviknuta na sagledavanje ičega osim vlastitog dobra i interesa, u najboljem slučaju bježi odavde glavom bez obzira. U najgorem dođe na vlast.

Promišljajući o ovome, padaju mi na pamet zapažanja Viktora Frankla o ponašanju ljudi koji su preživjeli koncentracione logore, o kojima piše u prvom dijelu svog najpoznatijeg djela Zašto se niste ubili? I naš bosanski everyman kad je suočen sa nekom traumatičnom situacijom (čitaj: nasiljem) kao da prolazi sve one faze o kojima Frankl govori – stanje inicijalnog šoka, stanje apatije i emocionalnog mrtvila, a po odmaku (oslobođenju) od tog traumatičnog iskustva nastupaju pokušaji vraćanja normalnom životu, ali mu to baš i ne uspijeva. Između tog iskustva traume i ponovnog postizanja duševnog mira obitava jedna stanovita potraga za smislom života. U našem slučaju, nasilan diskurs koji u svim sferama života brižno njegujemo skoro tri decenije nakon naše kolektivne traume, upravo je posljedica nenalaženja pravog smisla i svrhe u našim životima. Kao da nas nepravda koja je nama učinjena amnestira od svake odgovornosti kako za činjenje nasilja tako i za njegovo ignorisanje. Svijet u kojem pozorujemo najmonstruoznijem nasilju nad nedužnom djecom i civilima na različitim dijelovima svijeta ne samo da relativizira i obesmišljava biološku superiornost čovjeka nad drugim živim bićima i demonstrira činjenicu da već dugo kormilarimo bez moralne busole, već i relativizira nasilje koje se događa na nekoj mikroravni, kada počinilac i žrtva imaju ime i prezime i kad su nam, takoreći, pred nosom. Ovo djeluje kao teza oprečna Staljinovoj mantri da je smrt pojedinca zločin, a smrt miliona statistički podatak. Nažalost, historija nas uči da su obje ove teze već isprobane i da su podjednako zadovoljile ciljeve i ispunile nakane bjelosvjetskih satrapa.

Dok u gori sve gori… Kako se nasilje preslikava u školama? (Pogled izbliza)

O školama kao rasadnicima vršnjačkog i drugih oblika nasilja napisano je na desetine članaka i osvrta na slučajeve koji su dobili stanovitu pažnju šire javnosti. Bosanskohercegovački čovjek (čitaj: selektor, epidemiolog, ekonomski i politički analitičar pa i psiholog i psihijatar kad to potrebe nalažu) napisao je hiljade statusa o genezi nasilja među djecom svih uzrasta. Većina je saglasna da se uzroci nasilnog ponašanja među ovom populacijom mogu nazrijeti u roditeljskom zanemarivanju, vršnjačkom pritisku i želji za dokazivanjem te izlaganju nasilnim sadržajima na društvenim mrežama i televiziji.

Moja škola je, uz ostale aktere – policiju, dom zdravlja, centar za socijalni rad – potpisnica Protokola o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja. U periodu u kojem postoji svijest o njegovom postojanju, mislim da je aktiviran samo jednom. Na pitanje da li je neophodan, svi će vam reći da jeste, da nam rasvjetljava put kojim treba ići kad se nasilje desi, da nam je koristan utoliko što svim instancama propisuje odgovornost i nalaže adekvatno djelovanje. Pa ipak… nemojmo ga „potezati“ ako baš ne moramo i ako još uvijek nismo iskoristili sve druge mogućnosti. Nek‘ se prvo djeca narade „dječijih poslova“ pa ako nam roditelji i dalje budu za vratom, onda ćemo „tamburat‘ protokol“, da se džaba ne zamjeramo (probi)svijetu. Teško se oteti dojmu da je u toj priči jedino nasilje konkretno i stvarno, sve drugo su formalnosti i u institucionalne protokole zavedene ublehe. Jer postupak nema konkretan ishod, jer niko ne nauči lekciju, jer nema (auto)refleksije i sagledavanja štete, ali zato imaju na papiru mrtva slova, da nam se nađe ako ko bude pitao, da se zadovolji forma i odgovornost prebaci na druge instance. Možda.

Međutim, vršnjačko nasilje nije jedini vid nasilja sa kojim se škole suočavaju. Iako je možda „najzvučnije“ i najbolje popraćeno i iako implicira i mnoge druge oblike nasilja poput fizičkog, verbalnog, rodnozasnovanog, ekonomskog, itd., i iako bi sad bilo moguće navesti nebrojeno mnogo medijski eksponiranih primjera i na njima poentirati, ja bih se ovdje osvrnula na jedan vid nasilja o kojem nemamo priliku mnogo čitati pa samim tim se ni uvjeriti postoji, a to je institucionalizirano, pomno isplanirano i zakonski regulisano nasilje nad prosvjetnim radnicima. Pritom ne mislim na mobing na koji ću se isto kratko osvrnuti.

Donosioci odluka pod čijom ingerencijom škole životare i grcaju nisu nikakvim posebnim aktima regulisali mobing (engleski termin koji smo prisvojili kako bi jednom rječju opisali zlostavljanje na radnom mjestu). Zanimljiva je etimologija ove engleske riječi. U engleskom jeziku postoji glagol „to mob“ (ugrubo, grupno nasrnuti na nekoga ili nešto) i imenica “mob” (svjetina, masa, rulja), a ni glagol ni imenica nemaju baš pozitivnu konotativnu auru. Kao bihevijoralni fenomen, svoje korijene ima – a gdje bi drugo – u životinjskom svijetu, gdje je primijećeno da se kod nekih životinjskih vrsta jedinke udružuju protiv jednog svog člana, izopćuju ga iz krda/stada i to nerijetko može ishodovati i smrću te životinje. Primjenu tog obrasca ponašanja doveli smo do savršenstva, do te mjere da i kada se čovjek okuraži i prijavi, vjerovatnoća da ćete dokazati da ste „mobingovani“ jednaka je vjerovatnoći da će vam niknuti treći zubi. Neka je Sila uz onoga ko se u to upusti!

Pored pobrojanih, vjerovatno i jedinih oblika nasilja na koje bismo pomislili kad je nasilje u školama u pitanju – vršnjačkog nasilja i mobinga – u školama egzistira i jedan ne baš tako nov, ali još uvijek nepriznat oblik nasilja nad nastavnicima. Nasilje o kojem govorim u kantonu u kojem živim i radim propisano je i aminovano donošenjem dva pravilnika koji nastavnika smišljeno i legitimno stavljaju u vazalski odnos naspram učenika i njihovih roditelja. Ti pravilnici su Pravilnik o ocjenjivanju i vrednovanju učenika u srednjoj školi (Službene novine SBK br. 4/13) i Pravilnik o ocjenjivanju, napredovanju i stjecanju statusa učitelja, nastavnika, profesora i stručnog saradnika u osnovnim i srednjim školama SBK (Službene novine SBK br.?). Čitaocima neću uzimati dragocjeno vrijeme i neću ovdje obrazlagati sadržaje ovih pravilnika, samo ću sumirati dojmove iz perspektive osobe koja im se dužna povinovati. Možete reći da je ovo dalekosežno, da propise i obavezu njihovog poštivanja teatralno svrstavam pod nasilje, ali ono što je neopozivo istinito je da su oba ova pravilnika uzrok brojnih frustracija među kolegama i gotovo da mogu garantirati da nećete naći nastavnika koji će vam reći suprotno.

Prvi je učenicima skrajnuo obaveze, a dao nesuvisla prava (iako bi se to moglo čitati i drugačije, ali „šta je babi milo…“) te recipročno tome, nastavnicima nametnuo obaveze, a prava stavio u drugi plan. Po odredbama ovog pravilnika, imali vi to ili nemali u rješenju o 40-časovnoj radnoj sedmici, učeniku sa dvije uzastopne jedinice morate omogućiti dopunsku nastavu. I ne bi tu bilo ništa sporno da se tu najčešće ne radi o učenicima koji ni na redovnu nastavu ne dolaze. Nekako se stiče dojam da je nama veća obaveza to upriličiti nego što je učenicima prisustvovati. Ne mislim da su ocjene stvarni pokazatelj znanja učenika, ali su do donošenja ovog pravilnika bile možda i jedini način da nekoga primoramo da nešto nauči. Otkad je ovaj nesretni pravilnik omogućio da se svaka ocjena može osporiti, ma koliko ona opravdana bila, ta ocjena postala je oružje u rukama učenika i njihovih roditelja i često nas imaju na nišanu.

Drugi je sa svojim odredbama o bodovanju vannastavnih aktivnosti u procesu napredovanja bio kost koja je bačena među kolege nastavnike. Tako smo došli do tačke u kojoj ne preispitujemo sebe i svoj rad, već sagledavamo druge i njihov (ne)rad. Pravilnik je bio okidač za brojne nesuglasice, rasprave i nepotrebne ekscese i tu se vraćamo na ono da je nastavnik nastavniku nerijetko, a možda i prečesto vuk. Dopustite da vam dočaram… Ovaj pravilnik predviđa formiranje kojekakvih komisija za bodovanje postignuća nastavnika. Ja sam prestala pratiti onog trenutka kada je resorno ministarstvo formiralo nekakvu trećestepenu komisiju koju Pravilnik ne spominje i koja je trebala sanirati i/ili frizirati sve ono što su uradile prethodne dvije. Tako je za profesoricu engleskog jezika Nedžlu Krnjić prvostepena komisija utvrdila i potvrdila 39 bodova za vannastavne aktivnosti. Drugostepena mi je od tih 39 ostavila TRI boda – ako se ne varam, jedan bod za rad u komisiji za upis učenika i dva za – koje li ironije – publikaciju o preveniranju i suzbijanju vršnjačkog nasilja u školama. Da skratim, jedan ciklus ocjenjivanja nastavnika nije nikad završen, nijedan nastavnik koliko znam nije dobio nikakvo rješenje, a otpočeo je novi, po istim nesuvislim odredbama i kriterijima.

O tome koliko oba ova pravilnika urušavaju dignitet nastavnika mogli bismo napisati poseban ogled te je svaka dalja rasprava o tome ovdje suvišna. Ko ne vjeruje, topla preporuka da se bacite na čitanje i analizu. Predviđam da će prvi utisak biti da ih je pisao neko ko u učionici nije proveo ni sat, a kamoli dan. Iako bi neko lako pomislio da ovo ne potpada pod nasilje, ako i ne potpada, za „žrtve“ ima isti okus – poniženje, sram, strah, propitivanje vlastite odgovornosti i krivice, a nađe se tu i prstohvat štokholmskog sindroma. Jer se malo ko usudi išta reći, jer nama valja penziju zaraditi, jer uvijek može gore…

Iznad gore… može li gore?

Priznajem da sve ovo izlazi iz pera nastavnice koja je preko noći izgubila vjeru u ono što je godinama propovijedala. Da je obrazovanje božanstvo, ja bih se iz istih stopa proglasila bezbožnicom. Da su škole bogomolje, ja u njih nogom ne bih kročila. Prije godinu dana bih vam možda još uvijek idealizirala posao koji sam radila s toliko ljubavi, pričala bih vam o tome kako to nije tek posao, to je životna misija i opredjeljenje (opet floskula), ali danas na to gledam realno, bez suvišnih i kroz facebook statuse isplakanih hiperbola “sa sve emotikonom jabuke”. Društvena zbilja koja u svim svojim sferama obiluje nasiljem – od muzike koju mladi ljudi s kojima radim slušaju (da me nije stid, navela bih par naslova koje su preda mnom pjevali), ljudi iz kriminalnog miljea na koje se ti mladi ugledaju i čije radne biografije recituju kao što smo mi nekad “Maše osa Siniši sa nosa”, do nasilnih video igara kojima su djeca i mladi religiozno posvećeni – ne može a da se ne odrazi i na škole i da baš u školama ne poprimi čudovišne razmjere.

Prije rata, pokojni čika Duško je po bivšoj državi obilazio škole i snimao emisiju Šta djeca znaju o zavičaju? Učenici bi stajali u dva-tri reda, kao za školsku fotografiju, i odgovarali na njegova pitanja. Među tim dječijim glavama bilo je i šereta koji su lako odavali bezazlene dječije tajne i stidljivih lica uokvirenih bijelim, uštirkanim kragnicama i pametnica koje su samouvjereno odgovarale na sva njegova pitanja, ali tu niste mogli naći vulgarnost, privlačenje pažnje po svaku cijenu ni bilo kakvo neumjesno pretjerivanje. Pokušavam zamisliti kako bi sad jedna takva emisija izgledala i ne smijem ići dalje od toga da smo ih samo uspjeli poredati onako u dva-tri reda, poslikati i objaviti na društvenim mrežama – hešteg najdraži, hešteg najbolji, hešteg moj ponos – da opravdamo projekat i dobijemo koji bod prema onom pravilniku o kojem sam vam pričala.