Imajući u vidu općeprihvaćeno mišljenje da su djeca najiskreniji članovi društva, i da je njihovo interpretiranje svijeta filozofičnije u odnosu na zvanično uvažene interpretacije pojedinaca na različnim funkcijama u našem bosanskohercegovačkom društvu, došla sam na ideju da pitam djecu šta oni misle o sveprisutnijim problemima u Obrazovnom sustavu, naposlijetku šta je to što se dešava u učionici. Moji ispitanici su dječak i djevojčica, koji su učenici Osnovne škole. Dječak ima 13 godina i završio je sedmi razred, dok djevojčica ima 9 godina i završila je četvrti razred.
Učenica ( 9 godina) mi je dala sljedeće odgovore:
- Voliš li školu ? “Pa, da.”
- Zbog čega voliš školu? “Školu volim zato što se družim sa drugarima i volim to kada nešto učimo, pa se uživimo u to što učimo. Kada se svi uključimo, svi pokušavaju da skontaju to što se uči.”
- Da li dolazi do svađa u tvom razredu? “Ponekad samo bude svađa.”
- Zbog čega bude svađa? “Neki se ne slažu s tim šta hoćemo da radimo, ili da se igramo, ili da svi budemo jednaki, ono kao da nije neko bolji.”
- Znaš li šta je nasilje? “Ja mislim da je to kada neko govori loše stvari i hoće da ispadne on bolji.”
- Misliš li da se to nasilje može spriječiti? “Pa to se može spriječiti razgovorom.”
- Kakvim razgovorom? “Kao na primjer zašto on to radi i šta mu se ne sviđa kod te osobe.”
Iz razgovora sa djevojčicom sam zaključila sljedeće:
- Djeca vole školu prvenstveno zbog druženja s drugom djecom.
- U školama je prisutan oblik pasivne agresije u vidu međusobnih prepirki, a razlog, koji mi je djevojčica navela jeste da djeca, koja su sklona prepirkama žele da budu bolja. U današnjem društvu djeca su već u Osnovnoj školi opterećena da budu bolja u odnosu na drugu djecu. S tim u vezi, kod djece se još u školskom uzrastu razvijaju različni kompleksi.
- Djeca znaju šta je nasilje i nasilje definišu onako kako ga oni vide. Jako dobro uočavaju da je i psihičko nasilje prisutno, dok odrasli taj vid nasilja uveliko zanemaruju.
- Djeca imaju rješenje problema u vidu razgovora, što bi i odrasli trebali prihvatiti, to jest raditi na komunikaciji sa svojom djecom, kao i na prekidu šutnje, kada se primjeti neprilično ponašanje kod druge djece.
Razgovor sa učenikom (13 godina):
- Voliš li školu? “Zavisi kojim danima, zato što se osjećam da kod nekih nastavnika smijemo više sudjelovati, da nije samo čitanje sa prezentacija.”
- Da li voliš školu još zbog nekog razloga? “ Da, zato što sa drugarima učim korisne stvari i mogu poboljšati svoj život korištenjem tih stvari. Samo osjećam da neke stvari baš i ne trebamo da učimo, jer su nebitne za život.”
- Da li dolazi do svađa u tvom razredu? “ Da.”
- Zbog čega bude svađa? “ Zbog nepravilnog načina razgovora, jer imaju drugačija mišljenja jedno od drugih ,ili o nekim drugim stvarima i ne znaju da prihvate da nisu isti.”
- Znaš li šta je nasilje? “ Pa psihički ili fizički sukob između dvije ili više osoba.”
- Misliš li da se to nasilje može spriječit? “Da.”
- Kako?”Pa tako što više razgovaraju, ili shvate da su svi različiti i nešto što se sviđa jednoj osobi ne mora se i drugoj sviđati.”
Iz razgovora sa dječakom, koji je stariji četiri godine u odnosu na djevojčicu sam došla do zaključka da on već zna definiciju nasilja, koju uče u školi učenici. Dječak već sa 13 godina ima kritički osvrt na rad prosvjetnih radnika u njegovoj školi, akcentirajući na metodu, kojom se nastavnik služi na času, zanemarujući interakciju sa učenicima. Dakle u školama su prisutni nastavnici, koji svoju plaću nesavjesno zarađuju, čitajući sa prezentacija i ne obraćajući pažnju na potrebe učenika za interekcijom na času. Djeca tinejdžerskog uzrasta već razmišljaju o svojoj budućnosti i već vrše selekciju predmeta, koji će im u budućnosti poboljšati, kako sam dječak navodi život. Prisutnost različnih mišljenja kod učenika ovog uzrasta izaziva sukobe, jer kao društvo ne učimo djecu da je različnost normalna pojava u društvu, jer tako društvo napreduje. Djeca odveć znaju da se ne mora svima isto sviđati i da je razgovor najbolja metoda za društvenu katarzu. Koliko često kao roditelji razgovaramo sa svojom djecom, koliko često kao prosvjetni radnici osluškujemo potrebe djece, koliko često kao uzorni građani primijećujemo devijantna ponašanja kod djece? Djeci je potrebna pažnja, a djeca su lijek ovog rđavog sustava. Pažnja odraslih ne košta ništa u ovom materijalističkom svijetu, a može učiniti ogromne razlike u ponašanju u budućnosti, kada to dijete postane ljekar, pravnik, moler, automehaničar, prosvjetni radnik…Osluškujte djecu!