Uvijek sam se pitao i tražio odgovore
Kako neki prihvataju svaku promjenu na gore i lošije sa istim osmijehom?
Pitao bih se isto i kad je ušetao u naše živote delija Ćime, glavat, trom i spor,
Kako mu dobro obučeni Feđa i Nađa sa osmijehom otvoriše prvi put vrata
Iako još juče suzu prolivaše zbog odlaska prošlog školskog 'Velikog Brata'.
Pitam se kakvog kova su Feđa i Nađa, još juče slaviše sa gazdom iza zatvorenih vrata,
I vodiše razgovore tet-a-tet o tajnom angažmanu i novoj miljeničkoj grupi,
A, danas, kad uđe novi čivija - Ćime
Rekoše prethodnom šefu, zamisli samo, uh, 'Bre, čibe!'
O, pitam se, da li smijem da mislim o Feđi i Nađi,
Da sjedim blizu i prozborim koju
Da mi ne počnu mutiti o mom soju
Jer znam da takvi kao oni svima podmeću nogu,
I, zamislim se što o takvim sada pišem
Kada moja savjest, što se zbog ovakvih jedim, novi paragraf piše.
Zamislim se, tada, još više,
Premotam svoj život kao da čitam sinoćni filmski siže
I shvatim da čovjeku sreća stiže
Kad ne diraš tuđe i ne živiš život Feđe i Nađe
Već slobodno svakom ono što misliš kažeš
Čak i sutra kad nećeš ni s kim kafu piti
Čak i onda kada ćeš negdje danas sa njima sličnim u blizini biti.
Pišem o svim prevrtljivim, beznačelnim, podlim ulizicama svakog kutka naše vaseljene,
Koje se smješkaju svima s kojim rade,
Dok moje i tvoje pare kradu i slažu na gomilu k'o salate,
I koji se sad prepoznaju u ovoj kratkoj pisanoj riječi –
Neka svi takvi bježe iz ovog grada jer mi je dosta njihovog smrada,
Čibe - BRE!