Krvlju umazana lica

28.06.2024
Nejla Tefterdarija

Krvlju umazana lica

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

Teški koraci odjekuju mračnom ulicom. Pripadaju meni. Koračam polako. Nesigurno. Stanem na trenutak, osvrnem se oko sebe, pa nastavim dalje. Sama sam. Ne znam kuda idem. Znam samo da moram što prije otići odavde. Počinje kišiti. Podižem glavu ka nebu ,očekujući spasenje, a krv iz oblaka se počinje slijevati niz moje lice. Spuštam pogled ka  rukama koje krv, začudo, nije dotakla. Brzo ih stavljam u džep i nastavljam dalje. Ne osvrćem se više. Ne zastajkujem. Ali čujem.

Čujem vriskove, bol, samoću, patnju. Plašim se podići pogled. Uzaludno čekam spas. S vremena na vrijeme se usudim pogledati, a onda vidim ljude koji žive svoje živote. Umazani su krvlju, ali su sretni. Na momente pomislim da ne vide krv, ali to je suludo. Moraju vidjeti krv! Ja je vidim. Vidim je na pločnicima, zidovima ulica, ekranima mobilnih telefona, u školama. Vidim je gdje god pogledam. Mislim na one nedužne čija je krv svuda oko nas. Jesu li dobro? Gdje su? Zašto je njihova krv po nama? Kažu mi da gledam svoja posla. Da spustim glavu i prođem. Ne tiče me se. Istina, ne tiče se mene. Tiče se svih nas. John Donne napisao je:” Smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvo. Zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni. ”. Čudno, imamo knjige koje kažu jedno, a onda nas ljudi uče suprotno. Ne želim spuštati glavu i biti tiha dok je toliko nasilja i patnje oko mene. Svi mi govore da su mladi budućnost moje zemlje pa zašto me onda uče da pognute glave prihvatim nasilje kao način života? Zašto me uče da šutim? Zar nisu svjesni da šutnjom neću promijeniti ništa, a ako ne promijenim nešto moja će djeca jednog dana živjeti u mnogo gorem svijetu nego ja. Dakle, ne tiče nas se, tihi smo sve dok nam glasovi naroda nisu potrebni. Tada smo najglasniji. Upiremo prstom. UPIREMO PRSTOM. Tražimo krivce u drugima, a jednostavnije je pogledati u ogledalo. Krivi smo svi! Navikli smo gledati nasilje, jer se ono plasira svuda oko nas. Što u medijima što u stvarnom životu. Navikli smo biti tihi dok komšija tuče ženu, jer nas se ne tiče. Ticati se. Odurna riječ. Međutim, kada neko pušta muziku u stanu pored odmah zovemo policiju, jer zaboga, smeta nam buka. Kako sam starija sve sam više svjesna da su odrasli licemjeri. Povlačim sve što sam rekla kao dijete, ne želim biti odrasla. Sramotno je biti odrastao. Sramotno je plašiti se pravednosti i skrivati se pod skute nepravde i boli. Dakle, nasilje je nazočno svuda oko nas. Uvuklo se u svaku poru našeg društva. Najprisutnije je u školama. Nasilje u školama ne provode samo učenici već i nastavnici, pedagozi, ljudi koji bi nas trebali zaštiti. Koriste svoju moć kao sredstvo zastrašivanja, jer naravno da će rijetko ko povjerovati da nasilje vrši nastavnik. Najčešći oblik nasilja je psihičko nasilje sa tendencijom da jednom preraste u fizičko. Imati psihičko nasilje u školi je pogubno, jer se nasilje vrši nad još uvijek nedovoljno jakim mladim ljudima. Naučno je dokazano da je pubertet sam po sebi težak za mlade, jer se suočavaju sa raznim promjenama. Posljednja stvar koja im treba je psihičko maltretiranje. Smatram da i vršnjaci i nastavnici provode nasilje, jer su unutar, naizgled čvrstih karaktera, samo sićušne mizerne duše koje se hrane tuđom patnjom. Naravno, postoji mnogo roditelja koji čine nasilje. Psihičko i fizičko. Oni koji bi nas trebali zaštiti od zlobe svijeta zapravo su dio te zlobe i jedino logično objašnjenje je da će maltretirani u samoodbrani sebe i svojih osjećanja posegnuti za onim što mu je jedino znano – nasiljem. Nasilje rađa nasilje. Čudno vam je? Očekujete drugi scenarij? Očekujete da će maltretirani sve prijaviti? Kome? Zajednici koja nema razumijevanja? Roditeljima koji smatraju da su “to sve dječije faze”? Školama kojima je najbitnije da sačuvaju ugled pa se ograđuju od takvih stvari? Ugled. Živimo u vijeku u kom je ugled bitniji od nečijeg života, nečije psihe. Naravno, uvijek postoje izuzetci, a to su oni koji vide, čuju i shvate. Postoje takve škole i roditelji, ali su u velikoj manjini. Kako prepoznati nasilje? Velikim slovima svih psiholoških knjiga ispisuje se ovo pitanje. Čitala sam takve knjige. Postoji čitav kalup ponašanja. Zanimljivo, ljudi su individue, ali se stavljaju u kalupe i obrasce. Muka mi je od kontradiktornosti današnjice! Elem, čitala sam takve knjige koje kažu da se žrtva zatvori u sebe, prestane komunicirati sa svima, izgubi plamen života koji gori unutar nje. Čudno, zapamtila sam svaki obrazac, ali kada se moj prijatelj bacio sa zgrade shvatila sam da se on nije ponašao po obrascu. Naprotiv, bio je sretan i pun života. Njegova smrt me navela da shvatim da ga nikada nisam pitala kako je, jer sam podrazumijevala da će mi reći ako ga nešto muči. Nedugo nakon njegove smrti postala sam svjesna da se nasilje uvuklo u naše živote te sam otvoreno počela pričati sa prijateljima o tome. Sve priče prate isti obrazac. Ljudi su maltretirani u školama i na internetu zato što se oblače onako kako se sviđa njima, a ne zajednici, zato što su postavili sliku bez filtera na društvene mreže, zato što su im roditelji razvedeni ili nemaju jednog roditelja, zato što im roditelji nisu doktori već radnici u supermarketu, zato što ne nose markiranu odjeću... Ako već sve svodimo na kalupe onda nasilnici maltretiraju zato što su žrtve drugačije. Nasilje pak niko ne zaustavlja zato što žrtve ne žele metu na svojim leđima. Ne žele biti označeni kao žrtve, slabići... Radije će šutjeti i trpjeti nego reći istinu omogućavajući nasilnicima da se izvuku za dvoja (ne)djela. Logičan slijed događaja je zapitati se da li se nasilja može spriječiti i je li kasno? Smatram da nije prekasno i da se može spriječiti. Ljudi se ne rađaju zli. Zloba se uči! Svaka osoba koja se igra Boga i odlučuje o nečijoj sudbini zapravo je povrijeđena unutar sebe. Prije naznačih da “nasilje rađa nasilje”. Dakle, sve je prokleta petlja. Kolo nesreće koje treba biti spriječeno. Ali kako? Mislim da mladi trebaju preuzeti inicijativu, jer smo ipak mi stvaraoci budućnosti naroda naše zemlje. Mislim da odrasli trebaju slušati naše vapaje i tretirati naše probleme jednako važnim kao njihove. Mislim da škole i vlast trebaju rigoroznije postupati sa nasilnicima, jer živimo u zemlji u kojoj momak biva izboden u punom tramvaju bez da neko priskoči u pomoć. Isto tako, kada se ne bi gledalo ko je čije dijete i ko posjeduje kakvu moć već se kažnjavalo po zasluzi bilo bi barem malo lakše. Onda bi znali da živimo u državi koja vidi krvave ruke i otiske cipela. Možemo nešto promijeniti, ali samo ako shvatimo da “zvono zvoni svima nama”. Itekako nas se tiče, jer taj neko sutra može biti neko naš. Ja ne želim iza sebe ostavljati krvave tragove niti želim da mi su mi ruke umazane krvlju. Ne želim se pitati zašto nisam vidjela da je neko nesretan. Ne želim biti odrasla osoba koja se plaši pomoći. Želim biti bolja. Za sebe. Za svoju budućnost. Za svoju okolinu, jer samo tako mogu vidjeti neku promjenu. Promjene kreću od jednog sićušnog koraka. Nije bitno hoćeš li taj korak načiniti TI ili ja.

Bitno je da budu načinjen. Što je prije moguće, jer možda naš vršnjak treba pomoć, mi ga ne čujemo, a iznad nas padaju krvave kapljice koje prijete da potope grad. Šta će biti ako zakasnimo i grad bude potopljen? Usuđuješ li se razmišljati o takvoj budućnosti?