Kubizam sukoba

17.06.2024
Edina Heldić-Smailagić

Kubizam sukoba

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

Uvod: Kraljica Korupcija

Živimo u vremenu gdje se spominje riječ sloboda više nego ikad. Samo što uz tu riječ ne idu djeca, cvijeće i borba za bolje društvo, nego se ta riječ koristi, to jest zlopupotrebljava, kada želimo da objasnimo svoju perspektivu. Saga o demokratskom društvu! Prije je bilo samo jedno ispravno gledište na djecu u školama. Postojao je autoritet nastavnika i školskog osoblje i u njihove riječi smo duboko vjerovali, i to bez pogovora i pompe.  Kada bi uzimali sebi svu slobodu da govore o nečijem djetetu, klimali smo glavom u tišini učeći od njih i u kritikimama i bivajući srećni što se nalazimo u razgovoru sa nastavnikom. Toliko smo vjerovali da nismo preispitivali njihovo gledište. Biti dio škole je označavalo da ste posebni. Jednog dana se sve promijenilo. Počelo je sve od zle kraljice imena Korupcija. Kraljica izopačenog lica je počela da vlada, pa je na veliki broj mjesta postavila svoje uhode. Korupcija voli kontrolu.  Ne bi to bilo ništa čudno da nije počela da postavlja ljude raznih profila i  u škole. Roditelji nisu stigli ni da primijete, a već se u svim školama počela da gradi mreža nerada, nekulture i nepismenosti. Ljudi koji su bili ljubimci Korupciji su uzeli sebi i komad slobode pa su počeli da se hvale svojom sramotom. Korupcija voli moć i njena maćeha Nasilna Komunikacija joj je objasnila da se ona stiče zloupotrebom slobode, pogotovo u verbalnom smislu. To je zaista učinilo da dobri ljudi ćute i da se pojača strah,a da sve više i dalje čuju krici neukusa, kiča i šunda.

Ljudi od nevjerice nisu ništa pokušali da učine, bar ne u početku. Djeca su u tom novonostalom svijetu počeli da mijenjaju svoje ponašanje, odnosno uzeli su i oni komad slobode kada su vidjeli da su se autoriteti promijenili. Djeca vole slobodu i nemaju granice. Ubrzo su počeli prve svađe i među djecom i između djece i nastavnika. Tad su se uključili i roditelji, i to na pogrešan način. I oni su počeli da se svađaju.

Posinak kraljice Mito je sugerisao da neke od roditelje ubijedi da zagovaraju njen stav. Korupcija ga je poslušala. On nikad ne griješi.  Ostali roditelji su u svemu tome postali još nasilniji. Počeli su se svađati i roditelji jedni sa drugima.

Došlo je do rata između različitih perspektiva kao na Pikasovim slikama, dok je zla kraljica zadovoljno trljala ruke. Taj po nju nebitni događaj je skretao pažnju sa mnogo važnijih poslova pa nije planirala da se miješa. Ponekad bi u školu pustila sjajnog nastavnika da bi taj pojedinac zasjenio sve ostale uhode, dala bi mu nagradu duboko klanjajući se na velikoj bini i održala govor o važnosti obrazovanja, ali i značaju saradnje roditelja, djece i nastavnog osoblja. Kada bi postajalo napeto, posinak Mito je vrlo brzo rješavao situaciju.

Aplaudirali su joj do kraja života srećni u svom neznanju i suženoj svijesti.

Pouka

Kratka priča o kraljici Korupcije je jedna savremena priča u kojoj se mogu pronaći svi žitelji svijeta, pogotovo siromašnijeg dijela svijeta, gdje se uvrštava i naša mala zemlja sa milijardu otvorenih rana. Govori o promjenama u državi, koja nužno dovodi do promjena u školstvu i obrazovanju. Ukazuje da promjene koje nam trebaju, ipak trebaju doći s najviših stepena vlasti. Priča poziva na društvenu i ličnu odgovornost onih koji su zaduženi za postavljanje ljudi na radna mjesta. Činjenica je da društvo koje ne ulaže u obrazovanje i kulturu počne najednom da propada i da ljudska pasivnost dovodi do toga da pojedinci ugroze opstanak kompletne zajednice. U prvom dijelu priče naslućuje se da roditelji, odnosno odrasli ljudi, žive u prošlom vremenu gdje su stvari bile mnogo drukčije posložene. Njihova pasivnost pri prvim izmjenama u školama je razumljiva i povezana je sa njihovom neslućenom vjerom u školu kao stub društva. Bar kod jednog dijela roditelja. Kod drugog dijela roditelja, prisutna je vjernost novonastalim promjenama jer su vjerovatno i oni koruptivnim djelovanjem došli do svog radnog mjesta. Uz korupciju uvijek ide i mito. Njihova pasivnost je uslovljena istim sociopatološkim procesima. Korupcija i nije ništa drugo nego sociopatološki fenomen kojeg je teško iskorijeniti. Čak i najsavršenije društvo ima tragove korupcije koje vode u mrak, samo što su naši nas odvukli u najprimitivniji dio ljudskog postojanja, odnosno u nasilje i sukobe. Pouka ove priče može biti da je pasivnost najgori oblik bespomoćnosti i da se loše stvari u začetku sijeku. Zanimljivo je da su djeca prva primijetila šta se dešava i to ne samo zato što su najčešće u kontaktu sa nastavnicima. Djeca imaju čisto tkz. društveno čulo, ali ih odrasli rijetko šta pitaju. Ponekad sve naše iskustvo ne dovodi do pronicljivosti, kada se uporedi sa percepijom djeteta, percepcijom koja nije obojena znanjem, iskustvima, uvjerenjima, predrasudama... Jedna od pouka priče je i da prihvatimo da savremeno društvo mijenja i puteve odrastanja naše djece i da oni nisu ni slični nama, kada smo mi bili djeca. Nisu pasivni slušaoci. Oni su aktivni u mijenjanju svijeta i zasigurno da smo ih više pitali, a manje ispitivali, možda bi danas manje bilo nasilja u školama.

U priči se pominje ime slavnog slikara Pabla Pikasa, koji je u umjetnost doveo druge perspektive i postao zahvaljujući tome otac kubizma. Kubizam je, najprostije rečeno, mogućnost sagledavanja predmeta iz dva ili više uglova gledanja. Predmet se čak može sagledati i u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Kao što se u priči kaže, sukob u školama je sukob različitih perspektiva. Djeca ne vide strah, slabost i nevjericu roditelja. Roditelji ne vide koji su to „dobri“, a koji „loši“ nastavnici  u prelasku granica  u komunikaciji. Nastavnici sjede tamo gdje su ih postavili. Neki se trude da zarade plate, a neki traže nove poslove tajnim koruptivnim radnjama. Svi govore iz svoje perspektive. Ne vide istinu. Istina je da se to dopada ljudima koji vode društvo i da više ne vrijedi ono „hljeba i igara“. Sada se to zove „nasilja u školama“ i sve će biti dobro.

Novo ogledalo

Naoštrene perspektive ne vide jedna drugu. Mi ne vidimo jedni druge jer se najviše služimo riječima. Na tuđe rečenice, imamo unapred osmišljene rečenice, što znači da nemamo aktivnu pažnju i odani smo svojoj percepciji kao slijepe sluge. U prostoru gdje svi optužuju druge, nema prostora za razvoj i pozitivne promjene.

U skladu s svim ovim saznanjima, osmislila sam radionice koje svoje poprište imaju u art i geštalt psihologiji. Likovna umjetnost daje istinu i pokazuju tačno osjećaja perspektivu. U središtu moje radionice je bio Pablo Pikaso i njegov kubizam. U uvodnom djelu radionice djeca su se upoznala sa životom i slikama čuvenog slikara, a zatim pokušali da nazru i identifukuju kroz taj kolaž boja i oblika emocije koje se kriju u slikama. Pričali smo dugo o neprijatnim iskustvima koji su imali u školi ili drugim vaspitnim ustanovama. Tu su bile i učiteljice i nastavnice. Žao mi je što nisu bili i roditelji. To je jedini nedostatak moje metode, ako se može i nazvati mojom. Ovakav vid rada je prisutan od 1950. godine kada je počeo razvoj ekspresionističkog pravca u psihologiji. Osnovni postulat je da se riječima i rečenicama svakodnevnog jezika ne može objasniti suština naših emocija. Da bi se tačno izrazili, koristimo književne forme (bajke između ostalih), likovne elemente, elemente pozorišne umjetnosti itd. Koristimo sve umjetničke tvorevine u cilju izražavanja naših osjećanja, a sve u cilju da bolje ljudi vide i osjete našu perspektivu. Djeca su dobila zadatak da koristeći elemente Pikasovog rada oslikaju svoja neugodna iskustva, a koja su se desila u vršnjačkim skupinama. U nekim razredima je „nasilnik“ mogao vidjeti učinak svojh djela na crtežu svoga druga. Djeca su crtežima davali imena i jako su dobro i spretno povezali Pikasov karakterističan stil sa temom radionice. Na crtežima su se našli roditelji i nastavnici, kao i osobe koje su im autoriteti u sportskim udruženjima. Jedan dječak sa razvojnim izazovima je prikazao na crtežu sopstvenu izolaciju i osjećaj krivice koju ima samo zato jer zna koliko se razlikuje od druge djece. Smatram da su djeca sa poteškoćama izložena i agresiji i autoagresiji, pa sam radionicu radila prvo u jednom udruženju mladih sa smetnjama u razvoju. Njihovi radovi s elementima Pikasa su odraz njihovih svjetova u kojima vlada sloboda. Svako dijete je iz tog svijeta daškom sopstvene slobode unaprijedio Pikasov stil. Opet dođosmo do pojma slobode. Sloboda djece i mladih sa izazovima je produktivna i inspirativna. Sloboda nas drugih je često odraz nekulture, nepismenosti i bahatosti, odnosno najgorih osobina čovječanstva. Svi su sebi dali puno slobode i upravo je to dovelo porasta nasilja u školama. Mislim da bismo se svi trebali držati Rumijevog citata:

-Kada odgovaraš, uvijek se pitaj kako bi na to LJUBAV odgovorila.

Ljubav nije sloboda, draga djeco, nastavnici i roditelji. Ljubav je ukroćena sloboda. Ljubav je kada vam nešto unutra ne dozvoljava da se vaše misli pretvore u riječi i skliznu sa usana.

Onog dana kada ukrotimo zlu ćud slobode u govoru u nama i kada počnemo govoriti asertivno, i mi i djeca i nastavnici i roditelji, tad će  tek otvoriti  polje uzajamnog djelovanja za bolje društvo i humaniji pogled na svijet. Tad ćemo tek moći kubističkom analizom posmatrati nasilje u školama iz više perspektiva, ali da to ne vodi sukobu kao sad. Kubizam nije sukob, nego spoj različitih perspektiva, linija, formi, a sve je to u završnici djelo harmonije i više svijesti. Mi ne možemo, bar ne sada, doći do harmonije jer to odgovara višim instancama.  

Koruptivno ponašanje kao i ostala socijalno neprihvatljiva ponašanja je moguće smanjiti ukoliko se svi sudionici pogledaju u oči, ali prije toga da i sebe same pogledaju u oči pred ogledalom života. Korupcija nema to ogledalo. U njenom ogledalu nećete vidjeti svoj potencijal i moć. Vidjećete svoj strah, bespomoćnost, ranjivost i sve one prije vas koji nisu uspjeli ništa da promijene.

Nek vam ovaj tekst bude kamen s kojim ćete razbiti to ogledalo.

S poštovanjem.