Često se kaže "Sva djeca su jednaka", ali nema svakom djetetu ko da briše suze i da ga zagrli kada mu je teško. Ponekad je samo obični zagrljaj i neka topla riječ ono što budi iskru u čovjekovom srcu i podstiče ga da hrabro korača kroz život.
Nažalost, svijet u kom živimo već odavno je izgubio svoje tradicionalne društvene vrijednosti. Naravno da je najbitnija jedinica svakog funkcionalnog društva kojim vlada prosperitet zdrava porodica. Najveća blagodat i najveći dar koji roditelji mogu pružiti svojoj djeci su pažnja i ljubav.
Iz porodice sve proizilazi. Neke od najružnijih pojava u društvu su upravo prozivod nezdravih porodica, koje nažalost postaju sve češća i češća pojava. Nasilje u školama nije nikakav izuzetak tome.
Posmatrajući svoje okruženje došao sam do zaključka da djeca koja ne dobijaju dovoljno pažnje i ljubavi često postaju nemirna i netrpeljiva. Kada je u pitanju nasilje u školama, roditelji imaju glavnu ulogu da ga preveniraju učeći svoju djecu da budu dobra i poštena, a isto tako imaju i ulogu da stanu uz svoju djecu i da im pruže podršku kada je potrebna. Nastavnici također igraju bitnu ulogu, ali u konačnici roditelji su oni koji odgajaju svoju djecu.
Djeca koja se ne osjećaju voljeno od strane roditelja ispoljavaju svoj osjećaj nevoljenosti nanoseći zlo drugima. Problem nastaje kada kulturno, odgojeno i vaspitano dijete bude izloženo maltretiranju od strane neodgojenog nasilnika i ne zna kako da adekvatno odgovori jer je vaspitano da mirno rješava nesuglasice i izbjegava konflikt.
Nasilje u školama veoma je kompleksan problem. Ono što možemo uraditi kako bismo ga minimizirali je promovisanje ispravnih društvenih vrijednosti u kojima se porodica stavlja na prvo mjesto. Djeca su uvijek ogledalo porodica iz kojih potiču.
U psihologiji je već dobro poznata činjenica da su mnogi počinioci nasilja nekada i sami bili žrtve. Nasilje u porodici koje neka djeca trpe ili posmatraju je ono što ih motiviše da i sami postanu nasilni. Ponekad ne isključivo nasilje, već nedostatak ljubavi je ono što djecu slomi iznutra.
Hraniti djecu i kupovati im odjeću nije ono što čini dobrog roditelja. Ljudi koji odluče biti roditelji su dužni svojoj djeci da budu dobar uzor, osobe koje im se posvećuju i daju im podršku. Ako se djeca ne mogu ugledati na roditelje, na koga mogu? Ako se njima ne mogu obratiti kada im je teško, kome onda mogu?
Djeca koja su žrtve nasilja u školama često pate u tišini, ne obraćajući se nikome za pomoć. Ponekad, oni misle kako je problem u njima samima, a ne u onima koji im nanose nezasluženu bol. Svako dijete mora da ima nekog (roditelja, prijatelja, člana porodice) kome se može obratiti i povjeriti.
Sjećam se kao da je bilo juče. Stojim u školskom hodniku, izašao ispred jer su me djeca psihički maltretirala. Stojim i gledam u zid, nadajući se da će neko primijetiti ožiljke i težinu mojih očiju. Oduvijek sam bio odličan učenik s primjernim vladanjem ali za njih sam bio "crna ovca", mog imena su se sjećali samo kada im nešto treba. Ja sam im uvijek pomagao i dizao prosjek ocjena, a oni su mi vraćali optužujući me da sam nekolegijalan. Da li je u pitanju ljubomora, zavist, ne znam.
Uvijek mi je bilo loše kada čujem "stanite po dvoje" ili "podijelite se po grupama" jer nisam imao s kim. Uvijek sam mrzio drugu smjenu, jer sam morao stajati ispred, čekajući da zvoni i ne komunicirajući ni s kim, jednostavno posmatrajući djecu.
Nikada me nisu pozivali na rođendane, a ja nisam imao koga da zovem. Oni s kojima sam se davno družio su me napustili i zaboravili da postojim.
U cijeloj generaciji imao sam samo jednog druga, za kojeg sam se pitao zašto njega svi vole, a po meni pljuju. Nerijetko sam se pitao zašto je to tako i bilo mi je krivo gledajući kako njegov razred njega voli i podržava dok moj meni upropaštava dane, čini me da se kući vraćam osjećajući se manje vrijednim.
Bilo me strah i bilo mi je neugodno biti u istoj prostoriji kao oni, bez nastavnika da nadgleda da mi ne urade nešto. Čak i kad su nastavnici bili prisutni i dalje nisu popuštali. Bilo me strah pitati nastavnike nešto jer bi se svi odmah bunili. Nisam smio ostavljati stvari svugdje kako mi ne bi pljunuli u flašu ili poderali svesku.
Uzimali su moje slike i uređivali ih, te slali drugima. Crtali su muški spolni organ oko mojih usta i stavljali dugu iznad moje glave. To je samo bio jedan od brojnih načina na koji su me ponižavali.
S porugom su izvikivali moje ime s druge strane ulice. Pratili su me sve do stana. Dolazili su do mog ulaza i zvonili na interfon a zatim su bježali nazad. Na časovima su me ometali i ismijavali me. Stalno su me vrijeđali a kada bih stao u svoju odbranu i nešto im odgovorio ja bih ispao negativac i ja bih ispao onaj koji vrši nasilje.
Nazivali su me svakakvim imenima i smišljali mi svakakve neumjesne nadimke. Optuživali su me za stvari koje nisam nikad uradio, niti bih ikad pomislio, a sve u nadi da ću dobiti ukor nastavnika. Moja sreća i satisfakcija njima su bile nešto nezamislivo. Oni su htjeli da me potpuno psihički slome, a ja im to nikako nisam smio priuštiti.
Sanjao sam o trenutku kada ću završiti osnovnu školu i upisati se u gimnaziju. Zadnji dan škole sam na kalendaru označio riječima "Slobodan sam"... Bog je bio moja jedina utjeha i moja nada za bolju budućnost koju zaslužujem.
Nisam htio otići na maturu, ne poslije svega. Nastavnici su mi govorili kako sam jedan od najboljih učenika u školi i molili me da idem a ja sam, bez razmišljanja, odbio. Na dan mature otputovao sam na more s porodicom. To je bila moja nagrada za svu nepravdu koju sam doživio.
Drago mi je da sam barem sve vrijeme imao podršku svoje porodice kojima sam pričao doživljaje i pričao kako sam izdržao još jedan dan. Jako je bitno da čovjek priča o ružnim stvarima koje je doživio te da na taj način izbaci svu gorčinu iz sebe.
Osnovna škola je sada gotova, hvala Bogu. Više ne moram da patim i konačno je vrijeme da idem dalje u život. Na tu školu i na taj razred ostaje samo ružno sjećanje koje će me pratiti kroz život ali nikada neću dozvoliti da me sputava u postizanju svojih ciljeva, baš naprotiv.
Sve u svemu, sigurno je za reći da je nasilje u školama strašna pojava koja na dijete ostavlja ogromne posljedice. Tako da, dragi moji ljudi, posvetite se svojoj porodici i neka vam ona bude glavni prioritet. Svojoj djeci pružite svu ljubav ovog svijeta i učite ih da, prije svega, budu pošteni i čestiti ljudi na koje ćete uvijek biti ponosni.