Nasilje u školama kroz prizmu teorije i prakse

UVOD

Od malena su nas kako roditelji tako i učitelji poticali da budemo dobri ljudi, da drugome pomognemo u nevolji, da smo svi mi mali pod nebeskim svodom i da naša djela pokazuju to ko smo, odnosno kakvi smo ustvari. Danas starija generacija rado prenosi svojim naraštajima o svim ljepotama odrastanja, djetinjstva, školovanja i uopšte ljepotama života. Danas kad razgovaramo sa nekim ko ima mnogo više godina nego mi uviđamo iz tih priča da je nekako prije bilo sve ljepše, sve bezbrižnije i sve drugačije. Drugačije nego sad. Život je bio teži, ali neka posebna ljepota prošlih vremena, gdje je bilo mnogo više humanosti i mira među ljudima, a mnogo manje zlih pogleda, zlih djela i zlih radnji, navodi čovjeka na pomisao šta je to uticalo da društvo danas izgubi vrijednost. A sve polazi od odgoja.

Taj odgoj se stiče prvenstveno u porodici, a onda se nastavlja u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Mnogo puta smo čuli da je obrazovanje u prošlosti bilo na zavidnom nivou, da se mnogo više obraćalo pažnje na znanje, nego na nešto drugo. Postavlja se pitanje šta je to „nešto drugo“ i kako je to „nešto drugo“ promjenilo odgojno-obrazovnu instituciju i dovelo je do onoga o čemu je tema ovog eseja. Do nasilja u školama.

NASILJE U ŠKOLAMA

Nasilje u školama u prošlosti je bila gotovo nepoznanica. Danas je nažalost izuzetno zastupljena pojava, a mnogi portali gotovo svakodnevno vrve od priča koje se tiču upravo ove neprijatne pojave. Naslovi poput Vršnjačko nasilje u školi u BiH: Morala intervenisati hitna pomoć[1], Potresni slučajevi vršnjačkog nasilja: Sin je kući došao sav krvav, iselili smo iz Hrvatske[2], samo su neki od mnogobrojnih s kojim se svakodnevno susrećemo.

Nasilje u školama, mobing, žrtve i nasilnici

U Bosni i Hercegovini nasilje u školi nije rijetka pojava. Djeca provode nasilje jedni nad drugim, uznemiravaju svoje školske prijatelje, nadajući se da će na taj način važiti za one glavne u društvu, one kojim ni sistem niti nstavnik ne može ništa. Posebno je zabrinjavajuće to što učenici koristeći društvene mreže snimaju sam čin nasilja među vršnjacima, a sve to objavljuju na društvenim mrežama. Djeca koja su žrtve nasilja bivaju javno linčovana, ismijavana putem komentara, a objava njihovog zlostavljanja biva dijeljena kako bi što veći broj ljudi mogao vidjeti tu užasavajuću torturu.

Užasavajuće je i to što pojedine osobe daju podršku nasilniku, pri tome omalovažavajući žrtvu i time utiču neposredno na njen život, na njeno dostojanstvo, na njenu ličnost. Tada žrtve već dovoljno ponižene padaju u teška psihička stanja, a nerijetko se ovakvi slučajevi završe samoubistvom. Tek tad kad se desi nešto takvo, mase počnu javno prozivati nasilnike, pozivajući na odgovornost nadležne institucije, ali biva kasno.

Kad je riječ o mobingu u školama jasno je da i on postoji i da je možda i prisutniji nego nasilja među djecom u školi ali se o njemu još manje govori. Razlozi su brojni, od straha osobe da neće moći dokazati isti jer svi znamo da je mobing teško dokaziv.

Osim toga osoba ima strah da prijavi mobing jer se plaši gubitka radnog mjesta, a samim tim i egzistencije koju ima.

Istraživanja nasilja u školama

Mnoga istraživanja su se bavila istraživanjem pojave odnosno učestalosti nasilničkog ponašanja među djecom. U nastavku ću navesti neka:

Hrvatska – Godine 2006. Hrvatski zavod za javno zdravstvo se bavio istraživanjem ponašanja školske djece. U istraživanju je učestvovalo 4397.-oro djece. Pojedina pitanja iz istraživanja odnosila su se i na nasilje među djecom. Istraživanja su pokazala da 72% dječaka i 79% djevojčica se izjasnilo da nikad nije bilo podložno nasilju. 17% dječaka i 14% djevojčica se izjasnilo da je bilo zlostavljano najviše dva puta tokom nekoliko mjeseci. 2% dječaka i 1% djevojčica se izjasnilo da je bilo zlostavljano 2-3 puta u toku mjeseca, 3% dječaka i 2% djevojčica se izjasnilo da je bilo zlostavljano jednom sedmično, a 6% dječaka i 4% djevojčica se izjasnilo da je pretrpilo nasilje nekoliko puta tokom sedmice.[3]

Srbija – U 120 škola sa područja Srbije učestvovalo je 58027 učenika. Istraživanje je utvrdilo da je 27% učenika pretpilo strah od odlaska u školu radi toga što istu pohađa osoba koja inače provodi nasilje. Uvrede kao i ismijavanje je pretrpilo čak 47% učenika, verbalno nasilje 34% učenika, a fizičko 20%.[4]

Kanada – Studija iz 2001. Godine koja je provedena među 225000 učenika pokazala je da je između 1/3 odnosno 1/4 bilo ili žrtva ili nasilnik.[5]

Ova istraživanja su samo neka, od mnogobrojnih koja postoje i koja su rađena na istu ili sličnu problematiku. Istraživanja koja se provode su anonimna tako da djeca imaju mogućnost da se izjasne o svom ličnom iskustvu, a da pri tom ne budu prozivana od strane školskih prijatelja ili osuđivana. Međutim, i to je na neki način „mač sa dvije oštrice“. Ovo navodim iz razloga što je svakako bitno da se progovori o nasilju, ali je loše jer djeca iz straha, iz nemoći, iz razloga nerazumijevanja, ne žele javno da izađu i da potraže pomoć od osoba koje su zadužene za to, u školi su to prvenstveno prosvjetni radnici.

ZAKLJUČAK

Zaključno može se konstatovati da je nasilje prisutno u velikoj mjeri, a da je prije svega potrebno mnogo potpunije angažovanje nadležnih institucija u rješavanju ovog problema. Kad je riječ o nasilju od strane vršnjaka u školi svakako da tu istu ulogu imaju i roditelji i prosvjetni radnici. Roditelji trebaju razgovarati sa djecom, svakodnevno pratiti aktivnosti i ponašanje djece, pokazati razumijevanje i saosjećajnost. Prosvjetni radnici trebaju voditi kako grupne tako i individualne razgovore s učenicima, pokušavati ostvariti odnos prijatelj-nastavnik kako bi dijete imalo povjerenje da im kaže ono što ih tišti. Osvrćući se na slučajeve u školi između vršnjacima, koji eskaliraju i tragičnim ishodom, smatram da rješenje leži u promjeni zakonske odredbe kojom prema važećem zakonu lice koje nije navršilo 14 godina ne podliježe krivičnoj odgovornosti, te da se ista izmijeni u smislu da ukoliko se vještačenjem dođe do saznanja da je uračunljivo, da postoji umišljaj, da ne postoje okolnosti koje isključuju krivicu i slično, bude odgovorno i bude mu suđeno kao da je u pitanju odrastao čovjek. Jer ukoliko je sposobno da izvrši tako gnusan čin, da se ne kaje, da biva „bolesno ponosno“ na svoje djelo, treba i odgovorati po najstrožijem članu!

Kad je riječ o mobingu bitno je da kroz razne seminare edukovati prosvjetne radnike o svojim pravima ukoliko prepoznaju mobing i načine na koje je moguće uticati na pojavu istog, bez straha od nerazumijevanja i gubitka posla. Treba stvoriti okruženje koje je zdravo, edukativno bez loših iskustava bilo djeteta bilo nastavnika, a sve u cilju boljeg sutra za sve nas!