Škole, odgojno-obrazovne institucije čiji je primarni cilj formalno podučavanje djece i tinejdžera, su čini se postale nesigurna mjesta za sve one koji je pohađaju. Svjedoci smo svakodnevnih ispovijesti maloljetnih žrtava verbalnog i fizičkog nasilja u školi ali i na društvenim mrežama, odnosno bullinga i mobinga. Samo u proteklih par godina šokantne vijesti o monstruoznim masovnim ubistvima i ekstremnom nasilju u osnovnim školama, a čiji su počinioci upravo djeca i tinejdžeri, pokrenule su vrlo opravdane debate o sigurnosti učenika i školskih uposlenika, utjecaja društvenih mreža i okoline na ponašanje djece te efektivnost odgojnih praksi koje se primjenjuju u školama.
Prema istraživanju iz 2019. godine, sprovedenom od strane UNESCO-a, samo na području Europe, 25% ispitanih učenika je doživjelo bulling ili fizičko nasilje u školi. 1 Prema istraživanju udruženja ‘’Kap’’, iste te godine od 6.000 ispitanih učenika na teritoriji Bosne i Herzecgovine, vršnjačko nasilje pretrpjelo je čak njih 2.000.2 U prilog ovom visokom broju slučajeva nasilja, dodatno zabrinjava činjenica da većina djece, žrtava bilo kojeg oblika nasilja, ista ne prijavljuju niti nastavnom osoblju, niti roditeljima ili članovima porodice a pogotovo ne policiji.
Odgovornost za nasilje svakako leži u njegovom počiniocu, neovisno o dobi, spolu, kulturološkoj ili religijskoj pozadini i slično. Ipak, “zasluge” za nemoralno i nasilničko ponašanje djece pripisuju se u velikoj mjeri i svakodnevnom korištenju interneta i širokom spektru sadržaja javno dostupnih na društvenim mrežama i u medijima. Djeca, pogotovo ona pred-tinejdžerske dobi, usvajaju i imitiraju bihevioralne karakteristike svojih roditelja i ljudi iz najbliže okoline. S obzirom da je već godinama internet upravo ta svakodnevnica, djeca lako preuzimaju i dobre i loše obrasce ponašanja viđene na raznim internetskim platformama. Naravno, iako internet može biti odličan alat za učenje i sticanje itekako korisnih vještina, upravo su agresivna i opasna ponašanja viđena na društvenim mrežama okidač za vršnjačko nasilje u školama. Nadalje, internet per se je samo jedno od mjesta na kojem se međuvršnjačko nasilje ispoljava. Lakoća komentarisanja i dijeljenja objava na društvenim mrežama, uz mogućnost putpune anonimnosti, uveliko je olakšala i povećala broj verbalnog i psihološkog nasilja među djecom i tinejdžerima. U slučaju cyber bullinga ili mobinga, online prostor stvara iluziju nepostojanja odgovornosti za upućene uvrede i psihološko nasilje.
Naravno, digitalizacija naših života ne umanjuje ulogu roditelja u odgoju djece. Međutim, brz način života i poslovne obaveze smanjile su kvalitetno vrijeme provedeno sa djetetom za odgoj i iskrene i konstruktivne razgovore. Nažalost, djeca sve češće nalaze sigurno utočište za svoje misli upravo na internetu. Stoga, roditeljima je jako teško prepoznati da je njihovo dijete žrtva bilo kojeg oblika nasilja ili je pak ono to koje vrši nasilje. Nadalje, prije sveopće digitalizacije nastavno osoblje u školama je također značajno uticalo na ponašanje djece i tinejdžera, ali je neprilagođenost nastavnih kurikuluma digitalnom dobu i savremenim izazovima u socijalnom okruženju djece i mladih srozala taj uticaj. Ovaj problem posebno je izražen u osnovnim školama, u kojima nastavnici još uvijek imaju i ulogu odgajatelja. U Bosni i Hercegovini, većina škola nema planirane edukativne časove i aktivnosti na temu nasilja i kodeksa ponašanja, kako u online prostoru tako i u realnom okruženju, a ni sami nastavnici nemaju dovoljno razvijene kompetencije i znanje o pozitivnim praksama prevencije nasilja i prepoznavanja žrtava istog.3 Pred njih je postavljen izuzetno težak zadatak da prepoznaju i blagovremeno odreaguju na slučajeve nasilja u učionici. Nerijetko, učitelji i nastavnici previde znakove koji ukazuju na to da neko od učenika ili cijela jedna grupa, proživljava psihičko, fizičko ili seksualno nasilje, od vršnjaka pa čak i od strane njihovih kolega.
Da bi se pronašlo efikasno i održivo rješenje nekog problema, potrebno je identificirati njegove uzročnike. Navođenjem onih najbitnijih faktora koji utiču na ponašanje učenika – internet, roditelje i nastavno osoblje; solucija problema nasilja u školama i međuvršnjačkog mobinga i bullinga u online prostoru polazi upravo od njih. Dakle, jedna od mjera za prevenciju nasilja među djecom i tinejdžerima je svakako veća kontrola njihovih aktivnosti na internetu. Mnoge su opcije kojima se na internetskim stranicama za pretraživanje i društvenim mrežama mogu zabraniti ili ograničiti nasilni ili eksplicitni sadržaj te objave koje sadrže govor mržnje. Osim toga, potrebno je promovisati sve pozitivne strane interneta, različite platformame koje pružaju mogućnosti usvajanja novih znanja i sticanje korisnih vještina ali načine na koji internet može biti iskorišten u svrhu zabave. Roditelji svakako u ovome imaju ključnu ulogu. Oni također trebaju obnoviti ili iznova stvoriti otvoren odnos sa svojom djecom, u kojem će se djeca osjećati sigurnima da podijele svoje probleme, brige, nedoumice i loša iskustva u školskom okruženju. Drugim riječima, roditelji i dom trebaju ponovo postati sigurne zone u kojima će se djeca moći ispovijediti kako o lošim tako i dobrim dešavanjima u školi. Nastavno osobolje i drugi stručni uposlenici u školama, trebaju također otvoreno razgovarati sa učenicima o svim problemima koji se dešavaju unutar ovih institucija, obratiti veću pažnju na eventualne simptome koji mogu ukazivati na to da je neko dijete žrtva nasilja ili nasilnik/nasilnica, te u svakom slučaju obavijestiti roditelje ali i nadležne institucije u slučaju sumnje na bulling ili mobing.
Važno je istaći kako i zakonske regulative i njihova implementacija za prevenciju i kažnjavanje nasilničkog ponašanja u školama i online prostoru zahtjevaju da se njima ozbiljno posvete kako pravnici, tako i pedagoški, psihološki, sociološki pa čak i kriminološki stručnjaci. Naime, bosanskohercegovačko zakonodavstvo ne prepoznaje vršnjačko nasilje u odnosu na maloljetna lica koja su počinioci krivičnih djela, kao krivično djelo. Stoga se na kantonalnom nivou primjenjuju federalni Krivični zakon, Zakon o krivičnom postupku i Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, a prekršaji se uglavnom tretiraju prema propisima kantonalnog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.4 Pored relevantnih reformi u zakonodavnom sektoru i usvajanja efikasnih zakonskih regulativa i strategija za prevenciju i kažnavanje nasilničkog ponašanja u školama, neophodna je i bliska saradnja obrazovno-odgojnih ustanova, relevantnih ministarstava, roditeljskih vijeća, međunarodnih i nevladinih organizacija kao i uključivanje same djece i tinejdžera u cjelokupan proces.
Kroz preventivne programe, neformalno educiranje o posljedicama ne-etične upotrebe interneta, opasnosti koje različiti sadržaji na internet platformama nose te načinima za prepoznavanje žrtava nasilja i prijave istog, učenici razvijaju svijest o značaju problema bulinga i mobinga u školama te kao žrtve ili nasilnici mogu saominicijativno preispitati svoje odluke prikrivanja ili činjenja nasilja.
Reference:
- Banović, Ivana. ''Veza između škola i vršnjačkog nasilja'', UNICEF, Novembar 24, 2018.
https://www.unicef.org/bih/pri%C4%8De/veza-izme%C4%91u-%C5%A1kola-i- vr%C5%A1nja%C4%8Dkog-nasilja - Izmirlić, Amina. ''Vršnjačko nasilje u BiH u porastu: Je li sistem zakazao?'', Istinomjer, Februar 06, 2023.
https://istinomjer.ba/vrsnjacko-nasilje-u-bih-u-porastu-je-li-sistem-zakazao/ -
UNESCO, Behind the numbers: Ending school violence and bullying (UNESCO, 2019), 16.
https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000366483