Danas sam se opet vratio kući s razbijenim nosom i pocijepanom majicom iz škole. Tarik me napao jer nisam uspio obraniti gol od protivničke ekipe. Djeca su se smijala dok sam sjedio na užarenom betonu, a profesor je sjedio na klupi i pokrio glavu novinama, da je nikad više ne podigne. Govorio sam u sebi, boreći se da ne zaplačem i ne postanem novi predmet ismijavanja.
"Šta si sada uradio u školi? Opet si se potukao? Jesam li ti sto puta rekla da ne praviš probleme i da me ne sramotiš? Vidjet ćeš kad kažem ocu za ovo! Možda ćeš se onda, posle dvije-tri ćuške, primiriti. Mobitel, TV, i nema izlazaka dvije sedmice iz kuće! A sad pravac soba!"
S knedlom u grlu i zrnom sreće sam otišao u sobu. Rečenice na koje sam već navikao i ne bole kao prvih dana. Drago mi je što vjeruje da se tučem i da sam jako zločest dječak, jer ko bi htio za dijete jadnika kao što sam ja, jadnika koji ima epitet nasilnika, a žrtva je u punom smislu te riječi? Ne znam da li da uzvratim, ali kako već sada zvučim kao nasilnik, možda je majka u pravu. Možda da ne idem više u tu školu i završim neki kratki kurs ili zanat, nešto da mogu zaraditi za hranu. I ovako neću biti pravnik. Da ima pravde, neko bi nešto i poduzeo, a to sigurno nije profesor iz tjelesnog, a ponajmanje moj razrednik.
Djeca su to, ne znaju šta rade, dječija posla. Moj sinoćnji dječiji posao bio je da očevom rakijom dezinficiram ranu na ruci gdje su me jučer boli šestarom na času matematike jer im nisam htio dati zadaću. Dobili su jedinice, pa se njihov gnjev još više povećao i napravili su mi još modrica. Ležao sam ucviljen u školskom WC-u jedno pola sata, a onda sam izašao u školsko dvorište. Nisu me primili na sljedeći čas jer sam zakasnio, ali to su sve dječija posla, čemu pretjerivanje, zar ne? Nosim majicu dugih rukava u ljetnim danima kako bih prekrio svoje rane. Majka mi je htjela nasilno skinuti je, ali nisam mogao dopustiti da vidi moje rane. U naguravanju sam razbio vazu koja je bila na stolu i kao munja izletio iz kuće.
"Da li može gore od ovoga?" - govorio sam u sebi. Niko me ne razumije, nemam prijatelje, a roditeljima sam najveći neuspjeh kojeg su imali. Šta će danas da mi urade? Razmišljao sam. Postoji zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, i čitajući ga vidim sebe i vidim one protiv kojih se trebaju izvršiti sankcije. Nekad se pitam da li iko provodi zakon? Prema zakonu smo svi jednaki, tako bar piše. Kasnije sam shvatio da je do ljudi sve. Ne služe se oni zakonom već narodnim običajima i parolom "Šuti sine, trpi, šta ćeš, takav je život."
Danas nisam ni otišao u školu. Bolje i materino zveketanje nego batina od monstruma. Snage imam samo na papiru da kažem ko su oni zapravo. Sam sebe zovem ratnik s pismom, pa se povrh svega i nasmijem svojoj muci. A zamislite da još neko pročita to, možda bi čak i suzu ispustio. Da li bi ti, Tarik, ispustio suzu za ovo što mi radiš kada se oko tebe iskupi ostala ekipa iz razreda i vikanjem te bodre da se frajerišeš nasiljem? Da li bi ti tada to isto uradio? Ili čekaj, imam još nešto bolje. Da tvoja majka i otac stoje pokraj tebe, da li bi imao snage kazati: "Mlakonjo, zabij glavu u zemlju da ti ne gledam dabrovske zube"? Profesori uvijek kasne na čas, kao da znaju da nisu još završili sa zadirkivanjem, pa čekaju da završe, pa tek onda uđu. Pa me isti pita zašto nisi fokusiran na nastavu. Uvijek odlutaš negdje. Sav u ljutnji odgovaram: "Malo sam se zamislio." A gdje bi ti bio da nad tobom neko vrši nasilje? Aaaa, gorim od bijesa.
Dobio sam ukor razrednog starješine zbog izostanaka i nedoličnog ponašanja za vrijeme nastave. Kada me upitao zbog čega se ovako ponašaš, odgovorio sam: "Da me izbacite iz škole i da ne gledam tvoju ogavnu facu, pseto jedno." Dobio sam pljusku od oca pred direktorom, pedagogom i ostalim uposlenicima. Majka je kleknula, plačući i kunući me što sam se ikako rodio. Tuga i nevjerovanje se odvijaju u ovoj prostoriji. Drhtao sam i plakao, i niko mi nije pružio ni trun ljubavi ni podrške. Izjurio sam iz škole bez da sam ikog pogledao. Otišao sam kući, pokupio stvari i par knjiga koje sam čitao, i otišao do obližnjeg parka u komšiluku. Sjedio sam na klupi, a pokraj mene je bila kesa u kojoj se nalazila odjeća. Niko nije mogao znati kako sam se osjećao u tom trenutku. Sada sam apsolutno bez igdje ikog, ali ovaj put u fizičkom smislu. Mojima sam ostavio poruku u kojoj je prije svega pisalo:
"Draga majko i oče,
teška srca vam pišem ovo pismo, ali ovo se moralo desiti kad-tad. Prije svega vas molim da mi oprostite što sam načinio ovaj korak, ali ovako je najbolje za sve nas. Žao mi je što nisam bio dijete kakvo ste sanjali da imate, žao mi je što sam vas iznevjerio. Uvijek sam se nalazio u kolotečini dobrih ljudi, prvenstveno mojih prijatelja iz razreda, koji su me voljeli i pisali divne poruke na društvenim mrežama na stranici zvanoj majmunbezzuba.com. Bio sam ljubomoran na ostale i smetala mi je svačija sreća, zato sam i pravio probleme i izazivao svađe. Žao mi je što sam pio očevu rakiju, ostavio sam je u paketu prve pomoći ispod kreveta, zajedno sa krvavim zavojima. Majicu s dugim rukavima sam ostavio na krevetu. Ja vama sve opraštam, a hoćete li vi sebi, to možda nikad neću saznati.
S ljubavlju, vaš sin"
Nekad nekome na ovom svijetu nema pomoći ni od zakona, ni od škole, ni od sistema, pa čak ni od porodice.
Jednostavno ostaneš sam na ovoj planeti, a svaki dan ti je horizontalna linija života koja sve više pada i pada. Ali ja sam odlučio pomoći sebi jer nije drugi htio. Skočio sam s obližnjeg plavog mosta i poletio ka nebeskom carstvu, gdje, kako kažu, nikoga ništa ne boli.
Kako spriječiti nasilje u školskim klupama? Ključ je u komunikaciji s nasilnicima i žrtvama, jer se nasilnik ne postaje preko noći, već iza toga stoji jedna strana života koju drugi ljudi možda ne primjećuju. Možda je nasilje poteklo iz mračnog i teškog djetinjstva koje je neko proživljavao, i taj pojedinac ne zna ispoljiti ljubav ako ju nikad nije osjetio. Edukacija, radionice i komunikacija s mladima, ali i s roditeljima, prvi su i najvažniji koraci u sprječavanju, ali i prepoznavanju oblika nasilja. Veća posvećenost radnika u školama i vrtićima djeci zajedničkim naporima možemo izgraditi čvrstu zajednicu te pružiti ruku i priliku svima koji žele da se njihov glas čuje i učiniti svijet i budućnost sigurnim mjestom za život.