Nedavno sam otvorila portal Slobodne Dalmacije i pročitala članak o tome kako su djeca osmih (završnih) razreda, na školskoj ogradi ostavila bestidne, prostačke, agresivne i krajnje morbidne poruke svojim nastavnicima, razrednici i direktorici škole.
Jedan plakat je doslovno sadržavao sljedeće riječi
“Svako zlo vama, nas veseli, sve najgore 8a vam želi”
I pored je slika jedne crne vještice, solidno nacrtana dječijom rukom.
Hiljade komentara.
Jedan, sa najviše “lajkova” privukao je i moju pažnju i zbog početnog poriva i emocija koje je izazvalo pisanje djece, i ja sam kliknula lajk.
(A šta je čovjek napisao, na kraju ovog pisanja).
Elem. Kakve je u vama emocije izazvalo pisanje petnaestogodišnje djece, iskreno, onako sami pred sobom, recite?
Gnušanje? Nevjericu?
Zahvalu Bogu što Vaše dijete nije takvo? Zahvalu što ne radite u školi? Sumnju da li je to pisalo dijete? Žaljenje? Suosjećanje?
Da li vas je malo i zabavilo?
Iz ugla nastavnice koja je u obrazovanju više od 25 godina, reći ću vam da sam sve te emocije osjetila i ja (osim ovog zahvala što ne radim u školi, jer i dalje - radim) Sve. Čak i ovu zadnju. Malo sam se nasmijala.
Da, zabavno je. Kad nije u pitanju moja koža. Sve dok to nisam ja. Na temi plakata.
I da, užasava me nečija želja da se zlo dogodi drugom ljudskom biću.
Jer, to je iskreni poziv na pažnju. Odraz društva i sistema. Tinjajući plamen nasilja.
Nažalost, ovo je maltretiranje. Djeteta prema nastavniku. Mislim, odgovor djeteta na maltretiranje nastavnika.
Stvarno, otkud ovolika mržnja prema nekom ko te pokušava nečem naučiti? Ko te smatra svojim djetetom?
No, uđimo u dječiji svijet. U mozak djeteta od petnaest godina.
Neka opaska u šali
“Sjedi drvo na drvo.. Gusko, zelena si ti za matematiku,...”, doista izrodi dječji gnjev.
A profesor/ica se (samo) šalila.
Jedna nastavnica matematike. Njen žargon kojim “časti” i svoje dijete?
Sjećanje na nju ni sad ne volim.
Nisam joj nikad željela zlo.
Neko dijete bi joj vjerovalo. Neko bi joj nacrtalo vješticu.
A neko bi se i zainatilo.
I postalo nastavnica matematike. I profesor fizike.
Nekako stihijski, kao pandemijski virus, bilo kakvo školsko maltretiranje se našlo kao normalna, svakodnevma pojava u početku u slijepoj tački naše percepcije.
Ono je vezano u ogroman čvor raznih problema (nastavnika/ca i učenika/ca) na kojima treba raditi, u koje se treba udubiti, razumjeti i riješiti. Odakle krenuti?
(neka djeca doista kod kuće “zikre i šućuraju, a u školi na glavi hodaju”)
Očigledno, maltretiranje, mobbing, bulling,.. je najčešće školska priča. U većini slučajeva otkriva se (ali ne počinje!) u školama.
I čini se da je škola ta koja bi trebala riješiti ovaj problem.
I može riješiti.
A škola je, sa deuge strane, kada se desi nasilje bilo koje vrste, često u defanzivi, plaše se skandala, a samim tim i rizika po ugled ŝkole.
Cijena ovog poricanja je dobrobit određenog djeteta. I nastavnika. Zavisi sa koje strane ograde si.
Zataškava se: "samo ti se tako činilo", "sve su to male djetinjaste šale", "sve će brzo proći, nema potrebe da pravite od toga veliku stvar".
U ekstremnim slučajevima uvijek su kriva djeca, a nikada učitelji.
Djeco, ako vas maltretiraju, trebate se obratiti odraslima za pomoć.
Ali tu počinju problemi. Koliko godina imaju ovi "odrasli"?
I ko su oni?
Šta ako je nasilnik u školi upravo nastavnik?
Atmosfera u školi je odraz našeg sistema u cjelini. Ako se na nastavnika može derati, otpuštati ga, tjerati da besplatno radi dodatni posao, ako se ne cijene njegove lične i profesionalne kvalitete, onda je upravo to ono što on prenosi na dijete.
Često nastavnik jednostavno ne shvata da se ponaša kao nasilnik (jer je i sam odrastao u sistemu u kojem je nastavnik mogao vrijeđati i fizički kažnjavati djecu)..
To se, nažalost, dešava i kada nasilje dolazi od otrovnog nastavnika koji namjerno počinje da rješava svoje lične unutrašnje probleme na svojim đacima (“budem li vam gasio svjetlo u učionici, cijeli život će vam biti mrak...”)
Hajde da razmislimo, koliko bi svim roditeljima pomogla brošura, koju bi dobili u školi kako prepoznati “horor” maltretiranja, kako prijaviti nasilje, kako razgovarati sa djetetom?
Vjerovali ili ne, škole imaju Protokol o nasilju (ne mogu se sjetiti kada sam saznala za njega, ali postoji dosta dugo)
Parafrazirat ću. Uglavnom, Protokol ima decidno napisana pravila i prava: bilo ko ako je doživio neugodnost za koju smatra da je nasilje, od pedagoga škole može tražiti obrazac na kojem piše
EVIDENCIJA ŠKOLE O SUKOBIMA I NASILJU U ŠKOLI
(popunjava osoba koja prijavljuje dogadaj)
ŠKOLA
DATUM
UČESNICI U DOGADAJU
MJESTO
VRIJEME I OPIS DOGADAJA
PREDUZETE MJERE
OSOBA KOJA PRIJAVLJUJE DOGAĐAJ
Ostale informacije bi trebao/la dobiti od pedagoško-psihološke službe Škole.
Vjerujem da mnogo djece i nastavnika za ovo NE ZNA.
Iskreno, jeste li vi znali?
Vratimo se plakatima petnaestogodišnjaka sa početka priče. Komentar
“Nastavna godina traje. Organizirati i odraditi nastavničko vijeće i dotičnu balavurdiju izbaciti iz škole zadnji dan pa nek se snalaze s jednako pametnim roditeljima.”, lajkala sam kao i ostalih 2090 čitatelja.
Pitanje da li bih isto ovako brzo digla ruku “za” i na takvoj odluci Nastavničkog vijeća, postavit ću prvo sebi, pa onda svim kolegicama i kolegama.
Da li bismo tako ojačali “režim” i postupili isijecanju “bolesnog tkiva”, da li bismo se i dalje (uopće?) brinuli otkud tolika agresivna mržnja u djetetu, ili bismo plakate naprosto samo skinuli sa ograde i pustili da se prašina slegne?
A dok se prašina spušta, razmišljamo li koliko je boli u međuvremenu neko pretrpio sa obje strane ograde?