Četiri utvare koje egzistiraju, ne prirodno, ali pripadaju u prirodi; ne da bi se s njom skladile nego da bi ju strojarile - kao u filmu Akire Kurosawe - četiri anti-okcidentalne pojave svake sa svojom verzijom priče, svojom samomanifestacijom u datoj poziciji – slijedi šizofrenija - mahnito kretanje bez vezanja za ulogu sa skokovima iz trake u traku simulirajući poluprovodnike. Nastajanje konstantnog postajanja, tj. zamisli postajanja iz kojeg se nikad neće oformiti istinosno postojanje.
Cjelina je neistina.
Škola je cjelina
ergo: Škola je neistina
Možda se s malo previše strasti odnosim ka frankfurtskoj školi, no svaka škola i sama djeluje subjektivno, tako da vjerovatno mogu i ja.
Definiens škole predstavlja trodimenzionalno manifestiranu instituciju u kojoj figuriše osoblje XX, XY ili XXY koje ih treba “spremiti za život” ili “za dalje obrazovanje” ili za “opću kulturu”, itd. Šta je “to dalje”, das Nächste? Koji god dio definiensa da se nađe u posljednjem dijelu, nije bitno, jer je cilj škole isuviše apstraktan, imaginarno izopačen, da bi bio konkretan. Osmotrimo li evoluciju škole od helenskog doba do sada, vidimo da se i proširivanjem predmeta, raslojavanjem nauka, apsolutno ništa nije postiglo u svrhu konkretiziranja školanja. Uistinu, riječ školanje ne egzistira. A zašto? Ta, školovanje, koje egzistira, nikad nije ugledalo svoj svršeni vid, jer nikad nije došlo do svog cilja – cilj ne egzistira, kao ni školanje. Egzistira samo školani Rašomon kao paradoks te rokfelerske zamisli da se u njoj siluju, ubijaju i svađaju oni koji rado sukobe mišljenje s onima koji misle isto kao i oni.
Škola je heterogena zajednica bez cilja. Škola je puna šizofreničara [1]. U takvoj heterogenoj zajednici nemoguće je uspostaviti odnose na homogenom nivou, da budu ispunjeni poštovanjem. Pa šta je na kraju i poštovanje, uzajamna šutnja i trpnja dok se jedan od ljudi u relaciji ne okrene pa mogu nastaviti misliti šta god želim? Doista, koristeći reductio ad absurdum, uočite samo da većina stvari nema smisla, da etika ne postoji i da ću ti spomenuti nekog od roditelja kad mi nešto nije po volji, (čak te prestati i persirati u tekstu) jer sam ja samo šizofreničar i ti imaš nešto što ja nemam, a ja to opet nikako ne mogu imati, stoga će to biti jedna velika epizodija magnetne histereze, gdje je moj bijes dostigao veći opseg djelovanja i jedva čekam da se u svojoj zakašnjelosti ispljuje.
Profesor starogrčkog je oženio 40 godina mlađu djevojku od sebe, bit će da ima Zeusov kompleks i da želi sve svoje neostvarene misli da transponira na tu siroticu, a mi smo učenici i mi ga komentiramo, jer je njegov život puno zanimljiviji od njegovog časa. Starogrčki je i on sam zaboravio, na kraju, Zeus je za sve ljude. Profesorka matematike polustara je i isfrustrirana, gospođica, još uvijek. Vjerovatno ju stresira to što je gospođica. Na svojim društvenim mrežama slika se sa medvjedićem Čarlijem kad god je na putovanju. Nesretna je. Umrijet će sama s tim plišancem. Profesor umjetnosti je pedofil koji pokušava iskoristiti svoju poziciju i profesiju da bi se udvarao mladim djevojkama misleći da je njegova autentičnost neoboriva i da se svakom desi Madam Bovari, Jelena iz djela Maksima Gorkog, koja će više uvažavati prazne riječi umjetnika no javu naučnika. Kakav jadni matorac! Profesorka biologije uživa u razgovorima o reproduktivnim odnosima. Imala je nekoć slabašan brak pa joj razvod više godi. Uistinu, mi smo učenici. Mi nemamo njihov život. To daje pravo da ih komentiramo. Šizofreničari koji prate bihevioralne mustre. Onoj djevojci se profesor udvarao. Možda da joj to porukom boldiramo. Mi smo šizofreničari, tražimo sebi uloge.
X učenik je sin političara. Bolje da budemo gotivni prema njemu inače se nećemo dobro provesti s njegovim roditeljima. Y učenik je sin univerzitetskog profesora, a oni čine mnogo za nas, moramo i tom malom udovoljiti. Z učenik mi je izbacio stol kroz prozor, više ne znam šta da radim. Ne mogu ga kontrolirati. Apsolutni je luđak. Narkoman i licemjer. No, šta da mu se radi. Ne može ga se dati ubiti. Učenica F došla je napirlitana sa drečavorozim karminom koji svijetli u tami. Želi time ili biti konkurencija ili privući pažnju. Onu učenicu bi se čak i dalo izvesti na randez vous, zapratiti ju prvo na svim društvenim mrežama. Mi smo profesori i mi moramo ovo komentirati.
S druge strane, učenici + profesori => Direktor je kupio novo auto, sigurno je uspio ukrasti iz nekih fondova namijenjenih školi. Rukovodstvo je grozno pa i ona blesava pedagoginja koja leti konstantno za direktorom, kreću se u tandemu kao klan. Zašto je ona dovela njih kao goste, šta će nam ovi ljudi? Bezvezna promocija škole, bezvezna dešavanja, …
Šizofreničari, ovaj put viđeni u klikama. Šizofreničari su uočili patterne, oni ih ne mogu ignorisati. Mogu ih strogo osuditi, mogu ih napasti, na kraju napadati ako im se trajnije ne bude dopalo. Šizofreničarima nije potreban razlog da ne napadnu, nužan je razlog koji će ih držati od napada, od pomisli da mogu napasti. Meni treba razlog da predajem lekciju kako bi u zaboravu ostala misao da učenica ima drečavorozi karmin, a ne postoji boja koju više mrzim od te DREČAVOROZE. Moram joj nešto reći ili će u meni puknuti, prelomiti. Daddymommy, ukrotite ju, to zlo dijete koje na sebi ima to, ja želim pobjeći od toga. Daddymommy, tatamama, dajte mi život te profesorke koja se slika s plišanim medvjedićem i koju to nije stid, jer tek onda ću joj se prestati rugati i grotesku bacati na njen karakter, kad budem u posjedu istog takvog medvjedića koji će biti sa mnom na svim mojim slikama.
Šizofrenija je instinkt, sanjarenje o postajanju nečeg što se ne nalazi u nama, a mi to želimo da prožderemo makar pričom, smijehom, uvredom. Šizofrenija i šizofreničari će uvijek postojati sve dok ne bude postojao konkretan cilj nečega, konkretan cilj škole. Zašto se školujem? To svakako je predug period. Mogu raditi što želim. Mogu se zabaviti. Mogu se posvađati da zadovoljim poriv. Mogu nekoga pogoditi u glavu, jer ću dobiti aplauz. Tako ću naučiti da je hrana mog humora nasilje i to će me trajno zadovoljavati, balavit ću kao Pavlovljevo pseto. Na kraju će mi se i profesor smijati koji je sišao s uma šizofrenirajući od svoje vlastite rutine. Zabavan sam jer sam višak, surplus, kao Žižekovo kinder jaje koje se uzima, ne zbog toga što jest, nego onog što otkriva - igrača, nešto van rutine se ipso.
Rašomon. Četiri štorije jednog događaja. Niti jedna kao događaj, no o događaju. Ta oni zaista učenici bili nisu, već samo tumor u svojoj iskonskoj ulozi koja im je svakako bježala. Škola – bio sam učenik – on je bio bandit i učenik – ona je testirala prostituciju i bila učenica – on se navukao na drogu – on je upao u loše društvo – ona se udala za profesora – … et al.
Školi treba konkretna datost, funkcija, hijerarhija koja nije apstraktna, iz koje se neće izdizati konkretnije funkcije od one koju ona sama treba dati; funkcija koja će zamaskirati sve devijantnosti i nadjačati originalnu datost. Bullying je surplus tvoje dosade, dosade tvoje nestabilne funkcije, one koja ne postoji ili se trudi postojati.