“Poslao ga nastavnik pedagogici, haj’ bar nije bio na matematici”, reče jedna izuzetno odlična djevojčica, po ocjenama i vladanju, naravno, drugoj isto tako izuzetno odličnoj djevojčici. U tom trenutku, stojeći na hodniku, tačno ispod školskog zvona koje kao da je imalo problem s pasivnom agresivnošću, pa je onako srdito udaralo svojim majušnim čekićem o metal, prvi put sam se zapitala ko je zapravo pedagogica u čija kancelarijska vrata upravo gledam, ali i ko su svi ti ljudi iza ostalih vrata u nizu prostorija na kojima piše: sekretar, računovođa, direktor, zbornica.
Jeste da sam u tom trenutku imala samo 13 godina i jeste da nisam bila izuzetak pubertetskoj maniji pomiješanoj sa jakim karakterom, ali jasno se sjećam da to pitanje koje sam sebi postavila tog dana nije bilo proizvod isključivo znatiželje, već povod mog unutrašnjeg monologa o svrsi i profesionalnosti uposlenika osnovne škole koju sam pohađala. Od tog dana počela sam pomnije pratiti situacije koje su se dešavale oko mene. Pitate se šta sam zapazila? Hajde da krenemo od istog dana.
Čas je engleskog i moja razredna, koja se obraćala nekolicini đaka u odjeljenju pričajući im priču o sinoćnoj večeri koju je imala sa ostalim članovima jedne vjerske organizacije na čijem čelu je njen muž, letimično me pogledajući, rekla mi je da izađem pred tablu i prepišem svoju zadaću. Ustala sam i već tad sam znala šta slijedi, onda me ona značajno pogledala i glavom mahnula u smjeru table kao znak za momentalno djelovanje. Kad sam leđa okrenula prema ostatku svojih kolega iz razreda, začuo se smijeh, ali to nije bio smijeh koji je ukazivao na dječiju radost, taj smijeh je u mojim ušima bio popraćen ravnom linijom zujanja i odjednom sam osjetila izuzetno blagi udarac. Bio je to komadić krede, još jedan, pa još bar dva. Ne, nisu me htjeli povrijediti, ipak je to samo sićušni komad krede, htjeli su me poniziti, pa su me umjesto u glavu, kredom gađali u zadnjicu. Sram mi je izbio na oči i refleksno su zasuzile. “I tako kažem ja vama, niko tamo nije zbog sebe samo… Šta je, što plačeš?”, upitala me razredna. Nisam morala odgovoriti jer je baš u tom trenutku mogla i sama vidjeti. Začuo se smijeh, poprilično glasan, ali to nije bio smijeh trinaestogodišnjeg dječaka koji svoje promjene u tijelu karakteristične za tu dob nije znao kontrolisati, to je bio smijeh moje razredne. Upravo taj smijeh bio je popraćen rečenicom koju ću pamtiti zauvijek: “Pa oni su ti muškarci, moraš shvatiti da oni imaju takve potrebe i to ne može drugačije”, zatim se okrenula i nastavila razgovor koji je neosnovano prekinut. Ne sjećam se ostatka tog dana, vjerovatno dječiji mozak briše traume, ali izgleda ne i one najdublje.
Možda ste već sebi uzeli za pravo da zaključite da su svi nastavnici u toj školi bili kao oni i da moja priča ide u tom smjeru, međutim, kažu da nasilnici maltretiraju druge zato što su i sami bili u toj poziciji. Išla sam niz hodnik prema prostoriji toliko maloj da nije mogla čak zadržati ni dim cigarete koji se širio posvuda, simbolično su je zvali “pušaona”. Upravo tad su u toj prostoriji sjedila dva nastavnika, a u njihovom izuzetno prisnom društvu i naša školska čistačica. Priznat ću da sam buljila, mislim da im se to nije svidjelo, pa su možda samo par dana poslije toga na stakla te prostorije stavili ukrasni papir plave boje sa motivima oblaka. Išla sam tako gledajući ih sve do trenutka kad sam morala naglo skrenuti ulijevo kako bih stigla na čas bosanskog jezika, međutim, brzo sam stala. Na vratima, u suknji do članaka i dnevnikom pod lijevom miškom, nepomično je stajala nastavnica bosanskog, tad sam stala i ja. Posmatrale smo isti prizor popraćen nevjerovatno glasnom bukom i povremenim praskom proizvedenim silom udarca stopala o pod. Nastavnički sto izgledao je kao primjerak djela neke alternativne izložbe, na tom stolu nalazilo se još bar pet stolica i jedan đački sto. U jednom trenutku, pomjerila se korak udesno i pustila me da prođem. Mogla sam vidjeti što i ostali: žena srednjih godina, u ovom trenutku izuzetno blijedog lica i poluotvorenih usana, plačući je pokušavala reći nešto. Osjećaj njene nemoći dopirao je čak i do onih koji su joj ovo priredili.
Osjećala sam se posramljeno što nisam znala šta reći ni kako pomoći, samo sam stajala tamo i šutjela. Poslije se saznalo za ovu delikvenciju, pa je uslijedio roditeljski sastanak, razgovor s pedagogicom pa čak i direktorom. Nisam znala da se s direktorom razgovara o takvim stvarima, on je valjda tu kad je školska priredba ili neko takmičenje i to samo da se fotografiše, pomislila bih da je možda njegova funkcija da bude školska maskota ili nešto tako. Toliko sam htjela da upoznam sve te ljude iza tih vrata kod kojih su boravili samo oni neposlušni đaci da sam podsvjesno možda i priželjkivala postati takva. Sad kad sam odrasla i prošla sam i kroz srednju školu i prolazim kroz proces fakultetskog obrazovanja, shvatila sam ko su bili ti ljudi i koja je njihova funkcija, ali su oni valjda toliko bili dokoni da se to samo nije dalo zaključiti.
To je samo jedna osnovna škola, po pričama koje čujem i danas, situacija nije naročito bolja, puno više tuča, psihičkog i seksualnog maltretiranja ima, prijetnji, delikvencije, a i nastavnica bosanskog još često plače. Više se ne pitam ko su ti ljudi uposleni u školi, mori me pitanje ko su ljudi, pojedinci iz društva, koji takva ponašanja potiču i odobravaju? Kako je moje osnovno obrazovanje postalo nešto čega se nevoljko prisjećam? Zašto nemam prijatelje iz tog perioda sa kojima se još čujem? Možda je do mene, do njih, možda je do razredne, a možda do pedagogice koja je baš slučajno njena rođena sestra, možda do roditelja ili do zračenja fotoaparata koje je uticalo na direktora, do koga je?
Dok postavljam ova pitanja, možda baš sad neko dijete sjedi zaključano u školskom toaletu čekajući da mu se vršnjak smiluje i vrati po njega, da čistačica skrati svoju višesatnu pauzu i slučajno ga pronađe tu, ili da se pak nastavnik prisjeti da mu fali đak u klupi. Često se pitam i razmišljam šta bi se s pravne strane moglo poduzeti, gdje postoji praznina i zašto niko ne reaguje, a onda se odgovor sam nametne: svi se samo pitamo.