Sve je manje lijepih stvari, kako se čini. Iz godine u godinu. Kao da se takmičimo s nekom najgorom zamišljenom verzijom samih sebe. I pobjeđujemo.
Za svako rješenje ponuđeno u svijetu, mi osmislimo način da ga obezvrijedimo. Da ga odbacimo pod izlikom da nije u našoj naravi. U našem mentalitetu. U, tobože, našem identitetu. Glumataju stranci. Pokvareni. Nisu iskreni i dobrodušni kao mi. Nemaju ono nešto što nas čini nama samima podnošljivim. A smisliti ne možemo jedni druge… pa ni sami sebe. Tonemo, a nigdje dna.
Učenica K. stiže u školu pod dozom jezive indoktrinacije. Na nastavi analizira likove u književnom djelu, kao što bi to činio otac-patrijarh neke gospodske kuće otprije dva stoljeća. Osude padaju na Hasanaginicu, oštrije od bilo koje pronađene u samoj baladi. Hasanaginica mrtva pada na zemlju. “Neka pada”, kaže K. “Šta glumata nešto. Pravi se pametna.”
I nema ispravljanja krive Drine. Rijeka je davno skrenula, izbila iz korita i tozava se prelila preko svega za šta bi se mogla zakačiti nada. Učenik A. je podržava: “E, vala, K., nikad pametnije ništa nisi rekla!”
To je njihova interpretacije. Šta ja da radim? Da nametnem svoju? Da kažem: “Ovako i ovako je ispravno razmišljati?” Ne pada mi na pamet. Da ja tuđu djecu navodim na tamo neka razmišljanja drugačija od onih što su ponijeli iz kuća.
Kao prije šest godina kada sam od učenika tražio da mi objasni šta su ženski, a šta muški poslovi. Pa se poigravao i, priznajem, pomalo provocirao ne bi li sami došli do “ispravnog” zaključka. I nije teško djecu izmanipulirati da razmišljaju kao ti. Dovoljno je pokoji argument jezikom koji je njima blizak, i klica se stvori u njima. I počinje da cvjeta, pa čak i priznaju kako ih je stid što su ikada drugačije razmišljali.
“U pravu ste, nastavniče! Ja ću, vala, danas, čim dođem kući, usisati i oprati suđe da se mama iznenadi kada dođe s posla”, uskliče učenik H.
A ja - zadovoljan sobom tog dana - na sva usta pričam kolegama i supruzi kako sam uspio probuditi kod učenika to nešto. “Neki pomak se desio”, tapšam samoga sebe po ramenu. “Ima ovaj poziv nekada i smisla.”
Sutradan na hodniku me čeka H. s ocem. Muškarac strog. Vidi mu se po držanju. Još stroži kada mene ugleda.
“Jeste li vi nastavnik bosanskog?”. Klimnem glavom. “Slušaj”, nastavlja strogi, “još jednom da čujem da ti mom malom kažeš da je njemu uredu da radi ženske poslove, imat ćemo problem. Ako si ti papučar svojoj ženi, on neće biti!”
“Prijetnje ne uvažavam ako nemaju pokriće. Doviđenja!” odmahnem. Nešto u meni odumire. Mislio sam da sam odrvenio na sve. Nisam. Ima još okean dubine ljudskog jada da istražim no što dotaknem dno. A mislio sam da smo ga već dotakli.
Podijelili smo učenicima ružičaste majice. Tupimo zube da je nasilje za one koji su slabići. Djeca uredno nauče naše fraze. Po hamer-papirima markerima ih zapisuju. Kačamo ih na zidove ispred škole. Fotografiramo se. Šaljemo poruku protiv nasilja. Šaljemo je svake godine, ni sam ne znam kome. Svemiru. Vasioni. Negdje je šaljemo… na društvene mreže.
Podijele fotografiju krovne institucije. Udruženja validno opravdanih grantova. Podijeli i onaj jedan iz skupštinske klupe o kome se priča da je platio bivše boksere da biju narod na biračkim mjestima. On dijeli fotografiju protiv vršnjačkog nasilja. “Ponosan na našu dijećicu”, uspije izgriješiti i ono malo teksta svog pojadnog statusa iznad slike.
Šesto i kusur lajkova i kojekakvih srcadi nakote se ispod objave. Mandat osiguran, ili ‘vako ili ‘nako.
Pitam kolegu: “Za koga ovo radimo?”
On me razumije. “Zamisli kakvi bismo tek bili da barem ne pokušamo, pa makar i ovo”, odgovara on sizifovski.
Ja ronim dublje. Utapam se i iščekujem dno. A, dna nema. Još mi je tonuti. Još nam je tonuti, prije nego što budemo u prilici da se otisnemo o dno ka površini.
Učenica K. prijetila samoubistvom. Policija nam pruža uvid u privatne poruke chat-grupe nekoliko učenika. Sjedio sam s oronulim muškim pjesnicima dokasno u kafanama, a rječnik kao u tim grupama nikad čuo nisam. Sve se svodi na to da K. nije dovoljna. Nije dovoljno lijepa. Nije dovoljno djevojčica. Nije dovoljno čedna. Nije dovoljno drolja. Jednostavno, nije dovoljno.
Dio mene se otima. Hoće da kaže: “Eto ti, Hasanaginice.” Pedagog ipak prevlada u meni. U čemu smo pogriješili, pitam. Većina odgovara: “Sve je to iz kuće. Ne možemo mi tu mnogo.” Možda su u pravu. Ali, vjerovatno nisu.
Prepoznajem pojedine učenike iz chat-grupe. Istaknuti aktivisti u borbi protiv vršnjačkog nasilja, što ponosno poziraše na fotografijama u ružičastim majicama i ispisaše sijaset floskula na hamer-papirima.
Djevojčica K. je uredu. Poslije se otvorila i objasnila kako nije htjela ništa da prijavljuje jer su sve bile “samo sitnice neke”. “Ali se naberu?” pitao sam. Ona potvrdi. Hiljadu posjekotina od papira ubije osobu, a ponajbrže onu koja od stida ne mogla išta da kaže.
Čujem da je učenik H. završio srednju medicinsku i zaposlio se kao medicinski brat u Stuttgartu. Odselio se s materom kada je ova ostavila njegovog oca ne-papučara zbog porodičnog nasilja.
Čovjek kako stari, osjetljiviji je, u to sam siguran. Svaki povjetarac zlobe, čini se kao bura zla. Uvijek je valjda bilo tako i uvijek će biti. Ne treba zlobi pripisivati ono što je veoma jednostavno objasniti plitkosti duha.
Sve je manje lijepih stvari. Valja se dobro zagledati da ih uočiš. Loše se nameću same. Rješenje? Ugledati se u Sizifa.