Stojim pred ogledalom, na meni crna haljina, izmučeno lice zbog nedavnog tužnog događaja u obitelji i tupa bol pomiješana s mučninom u želudcu. Razgovaram s ovom ispijenom četrdesetšestogodišnjakinjom pokušavajući joj iznova objasniti put koji je prešla - uspjehe, borbe, obitelj… Međutim, čini se badava sve, ispred mene stoji ista ona četverogodišnjakinja iz dječjeg vrtića. Vraćam se u osamdesete, u vrtić pokraj rijeke Radobolje, u središtu Mostara, predškolsku ustanovu koju sam mrzila iz dna duše. U glavi mi slika iz toga doba: u kutu prostorije djevojčica s Downovim sindromom, a oko nje okupljena rulja koja joj je vodom natopila kolač te ga nude preplašenoj djevojčici, pritom se došaptavajući: "Ako pojede ovo, razboljet će se". Dječja rulja, uporna u svom naumu, stjerala je preplašenu srnu u kut.
Uzvodno od iste rijeke roditelji me upisaše u prvi razred osnovne škole. Preda mnom učitelj, drug Mišo kako smo ga zvali, proćelav stariji gospodin ispijena lica, u crnom kožnom mantilu. Odličan odabir sudbine za kratko ošišanu, nesigurnu, sitnu i beskrajno osjetljivu djevojčicu. Samo koji dan poslije, crnokosi dječak iz istog razreda zaboravio je domaću zadaću. A drug Mišo se ustaje, uzima dječakovu olovku i lomi je na pola. Moje ionako krupne oči u tom strahu postaju još krupnije, a želudac se skuplja u čvor. Petnaesti je u mjesecu… Bio je to redovito dan kada su u podne svirale probne sirene za uzbunjivanje. A prosvjetni radnik, kao i uvijek u kožnom mantilu, obraća se mrvicama riječima: "Kad čujete ovaj zvuk, znajte – to drug Mišo zijeva! Ustajte!"
Nasreću ili nažalost, moja se obitelj preselila dalje od rijeke koju neizmjerno volim, u naselje na brijegu. Dočekala me učiteljica Ana, vesela sredovječna žena koja je izvodila nastavu na kreativan način - uz pjesmu, pohvalu i ohrabrenje. Istina, majka me je i dalje šišala na kratko, bila sam i dalje mršava, tada se govorilo kao iz Biafre te i dalje nisam znala izgovoriti suglasnike č, š, s, c. No, epizoda sreće kratko je trajala jer učiteljica Ana odlazi na bolovanje, a ja nastavljam školovanje i prelazim u predmetnu nastavu. Eh, da, u novom odjelu je jedan Vedran, no nije vedar… Roditelji ga dobili u kasnoj dobi, a on razmažen i prgav. A ja ovakva, odlična meta jednom Vedranu koji mi je smračio naredne godine školovanja. Budući da sam bila u logopedskom tretmanu zbog poteškoća u izgovoru, Vedran ili prikladnije Smračan, nije propuštao dana da me ne pozdravi uvredama i komentarima. "Kiss me! Šišmišš! Ssimbi!" Osamdesete su, znate, vrijeme kada su nastavnici jasno naglašavali da je sve to tek dječje zadirkivanje, a roditelji na to dodavali tek da se branim sama. Malo pomalo, dođoše i zlokobne devedesete kada su ljudi spašavali živu glavu i nikome ni na kraj pameti nije bilo razgovarati o spomenutim temama.
- Ljudiii, pustila sam kosu!
Uslijed neprestanog granatiranja grada, moja majka dođe na ideju poslati me na selo u zapadnoj Hercegovini kako bih u obližnjem gradu nastavila školovanje. Možda time i jesam spasila glavu, ali sam dobila još koji "god" na deblu života. Prvi srednjoškolski dan, sat je povijesti. U učionicu ulazi brkati profesor Grgo. "Ustajte, vi, Mostarci!" Potom nas zasu pitanjima o povijesnim datumima, bitkama, ratovima, događajima. Mi, pogleda uperenih u sivi pod, kao na strijeljanju, a on sav ponosan baš kao general, reče: "Pa, šta su vas učili u tom velikom gradu Mostaru?" Je li profesor time, u samo njemu znanom pedagoškom maniru, na djeci liječio vlastite frustracije, najbolje on zna. Ali, topla dobrodošlica, zar ne? Toliko topla da bih dobila temperaturu, sjela na autobus i po dolasku u ratni Mostar potpuno ozdravila.
Vratila sam se pod moje obožavano, mostarsko nebo, nastavila školovanje u jezičnoj gimnaziji i Filozofskom fakultetu. Kosa duga, srce puno, dijelilo se sve nakon rata, smijalo se i plesalo dugo u noć, voljeli se ljudi, završen i studij i zasnovala se nova obitelj.
No, na trećoj godini studija počinjem predavati engleski jezik u jednom dječjem vrtiću u gradu, a nedugo poslije i u osnovnoj školi. Naučila sam lekciju i dala sebi obećanje kakva ipak neću biti. Odrasli smo ljudi koji izlaze pred pozornicu onih koji tek upoznaju život. Moramo im biti vjetar u leđa. Topla riječ, podrška, ohrabrenje, a usmjerenje je ono za čim učenici vape i žeđaju.
I dalje gledam sebe u ogledalu, promatram bore na čelu, crna haljina mi doista ne stoji. Toliko od relativno novijeg vremena učestalih izraza prolazi mi kroz glavu bullying, gaslighting, crindge itd. Sjetih se pokojne tete Ljube kada je definirala odgojnu metodu Montesori. "Pa, to ti je, sine, ono kad ste vi bile male i sve po kući same radile". Tako je i sa spomenutim izrazima i riječima. Toga je uvijek bilo i bit će. Učenici i nastavnici se osvješćuju da prepoznaju takva osjećanja, situacije i pojave. O njima se više razgovara, teme se obrađuju na satima razrednika, a mediji govore o tome. Međutim, unatoč tome što se sve više i učestalije o tome govori, glavnina svega toga ipak ostaje tek na papiru, ali nažalost ne primjenjuje se i u praksi. Jer, sve veći broj učenika i nastavnika trpi razne oblike bullyinga na dnevnoj bazi, a sustavnog i ozbiljnijeg pristupa rješenju - nema.
Nedavno sam, u šetnji gradom, susrela Vedrana. Službeno me pozdravio. Tu je, kaže, samo kratko jer, inače, živi na Islandu.
Drug Mišo odavno počiva na dubrovačkom groblju, jednako kao i profesor Grgo, samo on na grudskom. No, nemojmo militi da je gotovo: mnogi Vedrani, Miše i Grge još su tu, dobili su nešto drukčiji, naoko profinjeniji oblik, a djeluju na novi i suptilniji način.
Loša vijest je da nakon svega ni ja nemam odgovarajuće rješenje kako se suočiti s raznim oblicima nasilja. Ali je dobra vijest da svi možemo početi od sebe, malim koracima, kako bismo napravili veliku stvar. Ja to već dvadeset godina činim. Moje srce će uvijek biti sklonište za ranjive, drukčije, neprilagođene i slabije. Nekada je potrebno tako malo da podržimo malo biće, da mu budemo ruka spasa u ovom kaotičnom svijetu. Da, sve sam to dužna onoj maloj, na kratko ošišanoj četverogodišnjoj djevojčici s početka priče.