Strah u Present Continuous-u

08.06.2024
Zerina Birdžo

Strah u Present Continuous-u

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, poslovica mog djetinjstva. Koliko sam samo voljela bajke i basne čitati u Osnovnoj školi. “Znači mama i životinje govore, znaš šta je lisica rekla rodi…”

“Da, i životinje govore, imaju svoj jezik i mi taj jezik možemo razumijeti srcem”- tako mi je mama odgovorila. Mislila sam da ja nemam srce, jer nisam baš razumijela mačke ispred haustora. I znate mislila sam da srce ne izgleda baš onako “ružno”, a vidjela sam prvi puta kako u biti izgleda u bolnici na velikom posteru. Pa mi je nekako bilo drago što nemam srce, a opet i krivo što ne razumijem mačke ispred haustora.

Nekoliko godina poslije sam shvatila ko su lisice i rode u stvarnom životu i da nije baš uvijek najbolji mogući izbor, da zamijenite tanjir i pobijedite istom metodom protivnika. A  lijepa riječ ne otvara baš svaka vrata, jer nismo svi iste basne čitali. Kako se zaštiti u današnjem vremenu, kada smo svakodnevno izloženi negativnim dešavanjima sa različitih strana? Cjelokupno čovječanstvo počiva na “ja sam u pravu sistemu”. Zbog tog duboko ukorijenjenog sistema u našim društvima ljudi gube živote. Postala je sasvim normalna pojava da se oduzimaju životi, jer je neko nekoga pogledao na njemu nepoželjan način. Djeca su svjedoci takvih pojava u društvu i djeca najbolje uče na primjerima. Primjeri su loši i svakim danom sve lošiji. Imamo  masu, koja samo kritikuje, bez da da ikakvo rješenje problema. S druge strane imamo one, koji se ne libe optužiti one druge prije njih, da nisu ništa uradili, a mogli su. Imamo one, koje apsolutno ne zanima stanje u društvu, jer  misle da ne mogu ništa promijeniti. Imamo i one koji žive dobro, kako se voli u narodu reći, oni vole da izbjegavaju “negativne teme”. U biti nas je malo, koji želimo promjene.

Prioriteti se trebaju poredati. Ukoliko Ministarstvo obrazovanja donese odluku da se treba smanjiti broj stručnih lica, koji rade sa djecom sa poteškoćama u razvoju, da bi “uštedili” na novcu i tim “ušteđenim novcem” odlučili unaprijediti učionice ili biblioteke u školama, da li je to dobro izabran prioritet? Ako se gubi humanistički pristup u riješavanju problema, onda smo zalutalo društvo, kojem nema spasa. Pogrešno izabrani prioriteti ubijaju nadu da se ovo društvo može izbaviti iz haosa. Ovi koji odlučuju ne vole kritiku. Njima kritika znači atak na njihovu ličnost, jer ne znaju razgraničiti da je kritika na njihov loš rad, a ne na njih kao individue.

Nasilje je prisutno u školama, jer su učenici izloženi  različitim spoljnim dešavanjima, koja utiču na njihovu psihu, te ih oblikuju  kao ličnost. Ne može se baš svako dijete samostalno izboriti sa različitim faktorima, čak ni nečim što nije negativno. Roditelje je strah govoriti istinu, stručna lica je strah govoriti istinu, ljude na pozicijama je strah govoriti istinu. Ljudi se plaše istine, i govorenje istine nije poželjno u našem društvu. Istina je da je većina ljudi “ucijenjena”, jer ukoliko se bude previše grebalo ispod površine, izgubit će se pozicija. Svako ima poziciju, i niko ne želi da ostane bez te pozicije. Ako ste u poziciji roditelja i uočite da vam dijete ima neku poteškoću , ne želite o tome govoriti, to za vas znači da vi niste dobro uradili posao roditelja, niste ga dobro vaspitali. Ukoliko kao prosvjetni radnik uvidite ,da ponašanje nekog učenika, odudara od ponašanja, koje je društveno prihvatljivo, dobro razmislite prije nego se odlučite obratiti nekome ko je stručan, a naposlijetku i samim roditeljima, jer roditelje ne želite uvrijediti, a ne želite biti s druge strane manje pametni u odnosu na stručnija lica od vas. Kao prosvjetni radnik pokušavate se samostalno izboriti sa datom situacijom. Kada situacija izmakne kontroli, tada je već kasno, jer se problem trebao “sasjeći” u korijenu. A to znači da trebamo svi prvenstveno krenuti od sebe i naučiti se preuzimanju odgovornosti. Kao roditelj vaša pozicija neće biti poljuljana, ukoliko se obratite stručnom licu, jer vaše dijete ima neki problem, a to ne implicira da je vase dijete “ludo” i da vi niste dobar roditelj. Traženje pomoći upravo znači da ste dobar roditelj, koji želi da pomogne svom dijetetu  i time vaša pozicija nije ugrožena. Prosvjetni radnik ne treba sve probleme samostalno riješavati, jer svako treba da radi svoj posao. Stručnija osoba bi trebala bez pritiska od nadređenih pristupiti datoj situaciji.

Strah od govorenja istine i strah od riješavanja problema na adekvatan način, isto su oblici nasilja prisutni u školama. Kao društvo smo svi sudionici u različitim oblicima nasilja. Ljudi koji ostavljaju pogrdne komentare na društvenim mrežama, kada se desi veći oblik nasilja, su također nasilnici. Psihičko nasilje je adekvatan izraz za ovakvu vrstu pojava. Psihičko nasilje je osjećaj ucjene prisutan kod prosvjetnih radnika, a ucjenjeni su da će ostati bez posla ukoliko ne rade po nametnutim “pravilima”. Problem nasilja u školama je mnogo veći i mnogo kompleksniji od onoga što smo kao društvo naučeni da ono jeste. Nedostatak adekvatnog kadra, koji bi radio na sprečavanju i širenju nasilja među učenicima je također mentalno nasilje. Jedna vrsta nasilja hrani drugu vrstu nasilja, a kao društvo smo naučeni pogrešno, da fizičko nasilje kritikujemo, dok na psihičko nasilje ne obraćamo pažnju.

Djeca su nam izložena psihičkom nasilju necenzurisanim korištenjem interneta. Djeca su nam izložena psihičkom nasilju konstatnim uvođenjima novih pravila u školama. Da li znate, koliko su im u prosjeku teški ruksaci, koje nose pet dana u sedmici? Konstantno se uvode novi predmeti u školama, dok je zaposliti se u školi postalo takmičenje među prosvjetnim radnicima. Prosvjetni radnik ima tako plemenitu misiju, a odlučio se na nju odabirom svog poziva. Dakle, da prosvjećuje mladi naraštaj, međutim današnji prosvjetni radnici su sve, samo ne ono što bi trebali biti. Više su takmičari u igri “Survivor”, a ona bi značila: 1. Kako postati pripravnik sa ovakvim Zakonom o zapošljavanju prosvjetnih radnika, 2. Kako položiti stručni ispit, 3. Kako zadržati posao u ovoj školi, jer se bliži datum okončanja Ugovora o radu, hoće li ga produžiti, 4. Kako stići na posao u školu u drugoj Općini, nakon ove škole u kojoj sam sad završio čas… E nakon svih ovih ličnih problema, nametnutih od strane “pametnih glava” dolazi se u učionicu među učenike, i počinje čas. Da li je realno očekivati od čovjeka, koji je izložen konstatnom psihičkom nasilju, da da stoprocentni učinak na poslu?

Kako se učenici ocjenjuju, tako se i nastavnici ocjenjuju. Sistem ocjenjivanja bi se trebao ukinuti, zbog pretjeranog pritiska, kako na učenike, tako i na nastavni kadar. U našem društvu je čudno, kada spoznamo da se negdje u svijetu djeca ne ocjenjuju i nisu zamislite ništa manje pametna u odnosu na našu djecu. Čak postižu bolje rezultate, jer nisu opterećena ocjenama i kako biti najbolji u svakom predmetu. Djeca u Finskoj se ne ocjenjuju u školama sve do tinejdžerskog doba. Samim tim mogu sama da razluče, šta ih primarno zanima i da svoje vještine razvijaju u tom pravcu.

U škole se treba uvesti predmet Empatija. Kada sam saznala da se empatija može naučiti, to jeste razvijati kod ljudi, za mene je bila radosna vijest. Jer smo kao društvo naučeni da je empatija nešto što se može ili imati ili nemati. Dakle naučeni smo da je isključivog karaktera. Međutim empatija to nije, ona je urođena i može se razvijati, i svi je imamo, ali ne u istoj mjeri, i ona je glavni pokazatelj u kojem pravcu kao individue imamo preduslove da se razvijamo. Djecu u školama trebamo učiti empatiji, da bismo sutra imali društvo sa većom razinom empatije u odnosu na danas, gdje je prisutna agresija, bilo fizička ili psihička u svakoj pori društva. 

Dakle, djecu trebamo učiti svi mi, da budu dobra djeca, da se vole i poštuju  međusobno, bez obzira na prepreke, koje im odrasli određuju. Kada im kažemo da budu dobri, trebamo im i objasniti i pokazati šta to znači. Trebamo raditi kolektivno kao društvo na promociji dobrih stvari. Trebamo učiti djecu da je uvijek bolje izabrati da budu dobri, bez obzira što će im život pokazati da su likovi iz basne ustvari ljudi oko njih. I da nisu vi čitali iste basne i da ne koriste svi iste metode u rješavanju problema. Biti dobar sve to nadmašuje!