Ožiljci koje nosimo sa sobom
Imaš 26 godina i sreo si djevojku koja ti se sviđa. Želiš da joj se osmiješiš, da je pozdraviš, da je pozoveš na piće i saznaš više o njoj. Ali – nisi u stanju. Paralizovao si se. Iznenada si osjetio stid, nelagodu, čak i bijes. Shvatiš da si osjetio iste one emocije kao deset godina ranije kad si bio u srednjoj školi, nalazio se u društvu djevojke koja ti se sviđala, a tvoji „drugari“ iz razreda su namjerno uzvikivali i dobacivali sve ogavnosti i uvrede za koje su smatrali da će ti izazvati najviše neprijatnosti i nesigurnosti u toj situaciji. Nikad ti nisu dopustili da normalno porazgovaraš sa njom. Dobacivanja čak i ne moraju biti zasnovana na činjeničnim faktima o tebi. Nije neophodno da loše mirišeš da bi ti dobacivanje Smrdo izazvalo nelagodu. Deset godina kasnije, iako fizički nisu tu, čini ti se da opet čuješ njihov podsmijeh. Nisi u stanju da uspostaviš zdrav odnos sa ženama; ostao si zarobljen u strahovima onog srednjoškolca. Uznemiren si godinama nakon čina uznemiravanja. Koliko je ozbiljan zločin nekoga trajno emotivno osakatiti i spriječiti da postane osoba kakva je mogao postati?
To zlostavljači rade. Pokušavaju saznati što više o tebi – kako bi otkrili na koje te sve načine mogu povrijediti. Odakle si, kakva ti je porodica, na šta si posebno osjetljiv, ko je djevojka koja ti se sviđa. Okružiti će te kao čopor gladnih hijena koji se hrane emocionalnom reakcijom koju će izazvati kod tebe. Dobacivat će ti: kad si sam, kad si u društvu; pokušati će preko telefona ili faceboka ostvariti kontakt sa bliskim ljudima iz tvog života – kako bi i njih uznemiravali. Šire laži o tebi, infitrirali su se u sve aspekte tvog života, ne osjećaš se više nigdje sigurno. Dovode te do stanja nervnog rastrojstva – i imaš 16 godina i zbunjen si.
Kad je škola zlostavljač
Dio mozga koji je takozvani CEO ili direktor mozga se još uvijek izgrađuje u tinejdžerskim godinama. Tinejdžeri su sposobni za ogromna intelektualna i umjetnička postignuća, ali taj osnovni dio mozga, od kojeg dobivamo strategičnost, organiziranost i možda nas upozoraza na potencijalne posljedice, još uvijek nije legao na svoje mjesto.
Jay Giedd, National Institute of Mental Health, PBS Frontline dokumentarac Inside the Teenage Brain
Srednjoškolac koji zbog nečeg pati vjerovatno neće reagirati tako što će autoritativnoj figuri precizno ispričati šta mu se događa, niti će zatražiti legalnu pomoć. On će se neprikladno ponašati na času – npr. sa upadicama sa kojima pokušava ispasti smiješan – želi skrenuti pažnju na sebe. Reagirati će burno. Neće izvršavati svoje obaveze i izostajati će sa nastave. To dovodi do loših ocjena i vladanja – za koje ne vidim kako će donijeti išta pozitivno, već će samo pogoršati situaciju.
Prema „Pravilniku o povredama discipline, postupku za utvrđivanje odgovornosti učenika...“ u Tuzlanskom kantonu „Pedagoška mjera ima odgojni karakter i izriče se u slučajevima kada se može očekivati da će se njenim izricanjem ostvariti odgojna svrha.“!?
Znamo li zaista koga kažnjavamo i za šta – i kako mu kažnjavanje koristi? Školsko osoblje vidi samo dio priče – puno toga između učenika se odvija bez njihovog znanja – te iz onog što vide i čuju mogu steći krivu sliku: Žrtva je problematična.
Zamislimo situaciju kako to može izgledati iz ugla učenika: Nesretan je, osjeća otpor prema odlasku u školu jer ga ista grupica dočekuje uzvikivanjem već na samom ulazu u dvorište, okružuju ga, prate i uzvikuju - dok se ostali učenici osvrću; bezvoljan je, ima samo jedinice iz većeg broja predmeta, izostaje sa nastave, odnos sa roditeljima je narušen – dolazi do konflikata kod kuće, pada u beznađe i ne vidi nikakvog svjetla u svom životu.
Razdraživ je pa ima verbalne ispade prema predavačima, od kojih neki čak i agresivnije reaguju prema njemu – čak i fizičkim nasiljem! – ali mu se čini da uvijek jedino njega kažnjavaju. Čuje da je predmet rasprave na nastavničkim vijećima (koje mu obara vladanje), čak i ono školsko osoblje koje i ne poznaje prijeteći klimaju glavom kad čuju ko je on: A ti si taj. Ne vidi više razliku između svog razrednika, direktora, predagoga i svojih nasilnika; čini mu se da se zajednički dogovaraju protiv njega.
Škola ne „sarađuje sa roditeljima, ministarstvom obrazovanja, centrom za socijalni rad i ministarstvom unutrašnjih poslova“ (kako pravilnik nalaže) već mu se čini da ga je izolirala da se na miru, daleko od pogleda, obračuna sa njim. Ako je prije samo nekoliko godina, u drugačijem okruženju, bio nagrađivani učenik, sad osjeća samo očaj i bezvoljnost dok se njegov život raspada – i nema nikog ko ga pokušava izvući dok tone, već ga još više guraju prema dnu.
Istraživanje Mental Health Foundation indicira da su emocionalne poteškoće poput anksioznosti i depresije obično zanemarene ili neprimjećene. (Loads & Mastroyannopoulou, 2010.)
Nadja Reilly, Anxiety and depression in the classroom
Kome koristi izopštavanje učenika koji se već osjeća jadno i beznadežno: Njemu? Školskom kolektivu? Struci za koju se školuje? Društvu? Koji pozitivan ishod se može očekivati?
Uloga roditelja
Roditelji ne moraju biti i sami zlostavljači da naprave situaciju još gorom; dovoljno je da budu bespomoćni - jer su ograničeni svojim vlastitim shvatanjima, razumjevanjima i involviranošću. Ne usmjeravaju svoju djecu da upisuju srednju školu prema njihovom talentima i interesima (imamo sistemski problem djece koja se upišu u zadnju školu ili smjer koji odgovara njihovim mogućnostima – što bude u velikoj mjeri povezano sa svim ostalim poteškoćama koje uslijede). Nemaju ni osnovno znanje o ljudskom ponašanju da bi prepoznali alarmantne promjene kod svog djeteta: izolirao se, izgubio je volju sa aktivnostima koje su ga zanimale, provodi previše vremena sa igricama na kompjuteru. Ne posjeduju nikakvo razumjevanje mentalnog zdravlja, i užasavaju se mogućnosti da njihovo dijete ide psihijatru. Ne dovode u pitanje opravdanost loših ocjena i vladanja svog djeteta tako što će se žaliti kroz organe škole, ili čak i preko advokata, suda i policije utvrđivati tretira li se njihovo dijete ispravno u školi (Sama spoznaja da to dijete nije prepušteno samo sebi, da iza sebe ima odlučnog i životno pismenog roditelja koji neće dopustiti da nepravda prema njemu prođe tek tako, odvratit će mnoge koji bi mu je nanijeli).
To nesnalaženje ih ne čini lošim ljudima, ali ih čini neadekvatnim roditeljima koji nisu u stanju pravovremeno i na pravi način intervenisati u korist svog djeteta.
Predavač – između vatre i leda
Predavač nije socijalni radnik ili psihoterapeut, ako bi pokušao da bude - izašao bi iz okvira svojih obaveza, nadležnosti i kompetencija. On ne može ispuniti sve potrebe svakog svog učenika, niti treba prelaziti granice primjerene involviranosti u njegov život. Kao što je pogrešna i druga krajnost: potpuna distanciranost, nerazumjevanje, nebriga i zanemarivanje. Učenici ostvaruju veći napredak u učionici u kojoj osjećaju da ih se doživljava kao individue sa svojim specifičnostima, u kojoj je prisutno povjerenje, poštovanje i osjećaj da je predavaču stalo do učenika.
U školama rade osobe koje uopšte tokom školovanja nisu naučeni kako raditi sa specifičnim uzrastom, kakva je njihova psihologija, motivacija i kako doprijeti do njih – niti to sistem zahtijeva od njih. Školsko osoblje koje se ističe pozitivnim odnosom sa učenicima uspijeva radi vlastite empatije i brižne ličnosti.
Kombinacija predavača koji uopšte ne razumije ponašanje dobne grupe koju podučava, sa njegovom nebrižnom ličnošću, može samo nanijeti dodatnu štetu učeniku koji pati.
Najveća odgovornost je na razredniku – ako on ne posjeduje znanje i sposobnost da vodi računa o svojim učenicima, da pravilno procijeni šta mu se dešava u razredu, da koordinira između učenika, roditelja, svojih kolega i institucije škole, u stanju je pridonijeti uništenju učenika kojem uopšte nije trebalo puno da bi uspio.