Nasilje, nasilje na svakom koraku. Prevencija nasilja. Uzroci nasilja. Genetika ili socijalni utjecaj. Ratno, poslijeratno, nikad ratno područje, problem opet nasilje. Vršnjačko, obiteljsko, navijačko, društveno. Imamo osjećaj da smo toliko okruženi tom problematikom da nam se čini da je svijet više destruktivno mjesto za život nego svijet ljubavi, razumijevanja, pažnje.
Gledajući s psihološke strane svi ljudski problemi dolaze zahvaljujući našim mislima koje kreiramo mi sami i u doticaju s okolinom. Usvajamo obrasce ponašanja koje nam netko prenosi, njegujemo negativne misli ako nas takvi ljudi okružuju, ne vidimo ljepotu života iz razloga što nas svakodnevno „filuju“ mediji negativnim vjestima i nasiljem sa svih strana. Usvajamo obrasce ponašanja koje nam je netko nametnuo odgojem, a da mi pri tome ne možemo baš previše odlučivati, a još manje djelovati jer smo uvjereni da mi to tako nešto moramo, i imamo osjećaj da smo ukalupljeni.
Meni je, iskreno, uvijek bilo čudno da je taj problem toliko aktualiziran u školama, a toliko malo generalno u društvu i vremenu u kojem mi živimo jer je nasilno ponašanje postalo normalan obrazac življenja u BiH. Zašto je to tako?
Moramo posegnuti u duboku prošlost našeg područja da bi nam obrazac nasilja, ne samo vršnjačkog,nego obiteljskog, a prije svega društvenog, bio oduvijek jako blizak. Stalno se bilo na udaru svega što je zahtijevalo sukobe, nezadovoljstvo, etiketiranja, primitivizam, negativnu i osuđivačku komunikaciju da iskreno i nismo ni imali nekakakvog izbora osim omiljenje nam krilatice na Balkanu: „Šuti i trpi jer ništa promijeniti ne možeš.“
Danas kako čujemo, vidimo i komuniciramo, barem u krugovima u kojima se ja krećem, vrte se iste teme o prevenciji nasilja učenika u školama, nezadovoljstvu zaposlenika u školama vezano za istu problematiku te naravno nezadovoljstvu nastavnika ophođenju najčešće rukovodećeg kadra u školi jer, eto, ta uprava škole oni bi trebala biti svemogući u rješavanju svega: nasilja, mobinga, normi u školama, uvjetima rada, edukacije nastavnika. Moram naglasiti da je većinu ovakvih vrsta programa pokrenula neka nevladina organizacija koja pomoću određenih projekata financiranih od strane zapadnih zemalja provodi preko ministarstva za obrazovanje i dolazi do škola. Na ovaj način oni se trude educirati nastavni kadar o gore navedenoj problematici i kako naučeno primjenjivati u školi.
Zadnjih par godina intenzivno se radi na prevenciji vršnjačkog nasilja, angažirani su učenici, nastavnici i naravno zainteresirani roditelji. Napokon se problem vršnjačkog nasilja počeo aktualizirati u obrazovnim instituacijama i krenulo se osim u prevenciju ovakvog rada i u suzbijanje neželjenih ponašanja. Postoje razni programi, rade se radionice i predavanja s jasnim primjerima kako vršnjačkom nasilju stati na kraj, kako nastavnici u tome mogu pomoći i kako pomažu u suradnji sa stručnim suradnicima i roditeljima. Na tome se intenzivno radi zadnjih 20 godina u BiH i vidi se blagi napredak na ovom polju, ali koji, po mom mišljenju, nije dovoljan.
Ono što vidim kao manu ovog našeg sustava u radu je manjak edukacija nastavnika i stručnih suradnika vezano za mobing i za bullying od strane države, a ne nevladnih organizacija. Manjak edukacije roditelja, koji bi trebali dosta više biti informirani i educirani te biti uključeni u planove za prevenciju vršnjačkog nasilja. Edukaciju djece, učenika još od vrtićke dobi gdje bi se djeca učila kako prepoznati nasilje, kako reagirati ispravno na njega, kako ga spriječiti te kako prepoznati osobne emocije kod sebe kada doživiš nasilje i kod onog koji ti čini nasilje, kako usvojiti asertivnu vrstu komunikacije te kako iskomunicirati neželjenu nasilnu situaciju. Ako to usvajamo i radimo na tome od malih nogu s djecom idemo prema putu suzbijanja nasilja, nažalost to se u našoj državi provodi u tragovima što je nedovoljno da bi nam mlađi naraštaji rasli bez vršnjačkog nasilja.
Djeca uglavnom provode verbalno i fizičko nasilje, najčešće prema drugoj djece, a rijetko verbalno nasilje prema nastavnicima, barem u mom dugogodišnjem radu. Roditelji su pak druga priča.Osobnu frustraciju usmjeravaju ka prosvjetnom radniku.
Kada djeca dođu u školu, nasilje uglavnom provode djeca koja su puna osobnih frustracija, nezadovoljstva, djeca kojima se nisu postavljale granice pri odgoju nego ih se „hranilo“ vulgarno/agresivnim ponašanjem. Djeci kojoj je sve bilo servirano, kupljeno i ugođeno postaju djeca koja od svojih vršnjaka traže takvu vrstu ophođenja i unutar razreda. Kada ne dobiju taj kraljevski tretman postaju ogorčena i nasilna jer oni nisu naučili na takav tretman gdje se osobne želje ne ispunjavaju pokretom čarobnog štapića. Roditelji tu stupaju na snagu kao veliki kamen spoticanja u našem sustavu, čast izuzetcima kojih svugdje ima, jer ipak oni svoju djecu vole najviše na svijetu i tko ste vi kao učitelj i nastavnik da im saopćavate da njihove dijete ima problem u ponašanju i da je sklono agresivnim ispadima jer nije dobilo željenu ocjenu odličan jer je to danas samo bitno, a nije bitno hoće li taj očekivani mamin i tatin odlikaš biti dobro odgojeni čovjek s lijepim manirima sutra ili pak budući suprug i otac koji će zbog neučenosti kontroliranja emocija postati nasilnik koji se ne zna nositi sa životnim problemima jer su ga roditelji previše štitili ili pak imali prevelika očekivanja.
Nastavni kadar jako je izložen mobingu roditelja. Nastavnici su pod stresom iako pokušavaju, evo, već dugi niz godina oduprijeti se tim pritiscima gdje vidimo da to prolazi jako neuspješno. Zakon nas malo štiti, nastavnici su direktno izloženi osudama roditelja, na tom planu se tako minimalno radi da je takav odnos na relaciji roditelj – nastavnik postao kao očekivan i normalan. Naravno kad nas zakon ne štiti,kako onda održati poslovni autoritet i intengritet u školi u kojoj radimo i u društvu u kojem živimo. Mobing se najčešće provodi u vrijeme zaključivanja ocjena gdje se vrše pritisci na nastavnike i upravu škole pa se potežu veze kako bi se dobile željene ocjene. Tome se može stati na kraj jedino uz dobro kreirane zakone iza kojih stoji jaka država koja radi za interes prosvjetnih radnika a i svih nas. Nažalost, to kod nas nije slučaj zato su nastavnici izloženi jakom stresu koji doživljavaju u obrazovanju i radu s učenicima kao i u suradnji s roditeljima. Dovoljno je navesti primjer kako će roditelj doći i reći da će satarom isjeći tu nastavnicu koja je njegovom dijetu zaključila negativnu ocjenu, a on cijelu godinu nije došao u školu i interesirao se ima li njegovo dijete problem u učenju, a kada je bio pozvan od strane škole nije se pojavljivao.
Nažalost, u državi BiH koliko god pričali da sustav podrške i suradnja institucija mora postojati, negdje i postoji, ali iskreno uvijek negdje zapne ta suradnja u nizu pa kako onda stati na kraj bilo kojoj vrsti nasilja bilo to vršnjačkom, nasilju roditelja nad profesorima, obiteljskom nasilju i vidimo da to ide nažalost puževim koracima u našoj zemlji. Sve jako dugo traje, nema kadra ili se ne zapošljava stručni kadar u institucijama gdje je to potrebno, stručnjaci koji rade s djecom polako gube motivaciju jer su osobno izloženi, a zakoni ih ne štite na način kako bi trebali. Potrebna nam je reforma obrazovanja, kreativnija nastava, obrazovanje sukladno potrebama tržišta, bolja opremljenost škole, edukacija nastavnika, edukacija roditelja i djece o načinima komuniciranja i ponašanja te suzbijanja nasilja koje je na svakom koraku, bolji zakoni koji će štiti sve nas od nasilja, mobinga i bullyinga na radnom mjestu. Promjena mora krenuti od vrha, a ne čekati svaki put neki projekt nevladine organizacije da se nešto po pitanju nasilja pokrene.
U školama se radi dosta na ovoj problematici, od istraživanja, radionica, edukacija učenika na temu nasilja i kako ga suzbiti, predavanja za roditelje i nastavnike. Osobno mislim da je to dobar put ka poboljšanju svjesti vezano za ovu tematiku, ali ne smatram da je dovoljno. Razrednici dobijaju pomoć od stručne službe škole, ali uglavnom ako se dešava napad od strane roditelja i učenika kolege i vršnjaci su direktno izložene i onda se uključuje pedagog, psiholog, policija i centar za socijalni rad. Nije da se ne reagira, reagira se ali su nam potrebne veće kazne za ovakva djelovanja i bolji i jači zakoni koji će stajati iza svake osobe koja je izložena bilo kojoj vrsti nasilja. To mogu reći iz kuta stručnjaka koji radi dugi niz godina u školi i koji se susretao s raznim oblicima nasilja koje sam već navela. Reagira se, radi se, eduaciraju se djeca i nastavnici, roditelji koji imaju interes se educiraju, a oni koji bi se baš trebali educirati o ovoj temi ne žele o tome slušati, a mi kao škola, nažalost, nemamo mehanizama da ih natjeramo na to i tu mi gubimo važnu kariku u svom djelovanju. Kao stručnjak u niz slučajava sam vidjela kroz rad s učenicima veliki napredak, što mi je posebno drago, ali sam isto tako vidjela da nekad zbog zakona i pravilnika oštećena strana bude još više oštećena, a nije to zaslužila i to je ono što mene ljuti i vjerujem sve kolege koje rade u školama.
Trebamo više aktualizirati ovu problematiku, definitivno educirati roditelje više jer smatram da od kućnog odgoja kreće sve, a nitko od nas nema upute kako odgojiti dijete da bude primjereno i nenasilno. Svima nam je generalno potrebna pomoć vezano za problematiku nasilja u školama i društvu jer očigledno naše društvo je ranjeno svi događanjima iz prošlosti da nam je u nasljeđe ostalo da njegujemo tu problematiku kao nešto normalno i da okrećemo glavu jer eto to nije naš osobni problem. S takvim se stavom i takvim razmišljanjem ne može doživjeti napredak. Ne idemo ka iscijeljenju naših trauma, nego njegujemo i danas 30. godina poslije rata transgeneracijsku traumu o kojoj slabo tko govori i na kojoj se slabo radi. Nama treba psihološki mir i stabilnost u društvu, a mi to nemamo.
Kao roditelj mogu reći da me je jako strah novih izazova koje nam stavlja današnji odgoj djece, vidim da je jako nepoželjno odgajati moralnu i savjesnu djecu, lijepo odgojenu i s manirima jer su takva djeca u našim školama najčešće izložena nasilju. Nažalost, da bi nasilje prestalo u većini slučajeva roditelj i pored reakcije škole i ostalih navedenih institucija mora reagirati privatno za svoje dijete kako bi se nasilju stalo na kraj. Moramo jačati svoju djecu, raditi na njihovom samopouzdanju kako bi se znali izboriti s onima koji im pokušavaju nanijeti zlo te ih educirati da nasilje bilo koje vrste moraju prijaviti jer samo tako možemo očuvati dječiju hrabrost i nadu da će nasilje prestati.
Kada se sve zbroji i oduzme, mislim da je društvo doživjelo preveliku transformaciju u zadnjih 60 godina , gdje smo od mišljenja da su učitelji, liječnici i vjerski službenici bili baš poštovani u društvu do toga da to u današnje vrijeme gotovo i ne postoji.Kriv je tadašnji odgoj gdje su se primjenjivale represivne mjere prema učenicima u školama od strane pojedinih prosvjetnih radnike i takve su mjere podržavane od strane roditelja jer su i oni sami njegovali takav odgoj, koji je bio nasilan, dok danas to poprima drugačiji odnos. Na snagu se stupila dječija prava a obaveze su gurnute po strani. Mišljenja, stavovi, uloge su se promijenile. Vidljivo je nažalost da smo otišli iz jedne nepoželjne krajnosti u drugu a centralno mjesto i dalje zauzima nasilje. Nismo pronašli valjani recept da ga suzbijemo i iskorjenimo nego smo samo zamijenili uloge, prosvjetni djelatnici ne vrše nasilje nad djecom ali djeca vršne nasilje jedni nad drugima, roditelji na kažnjavaju djecu i ne postavljaju im granice nego to primjenjuju na nastavnicima. Začaranom krugu nema kraja. Zamršeno klupko teško da će se rasplesti po ovom pitanju na našem području.