Drugarstvo je najljepša stvar na svijetu. Čovjek nije stvoren da živi sam. Uvijek nastoji da za prijatelja izabere nekog sličnog sebi ko bi ga podržao i bio tu za njega. Prijateljstvo nije jednosmjerna ulica i traži poštovanje. Ja sam čari prijateljstva upoznala u školi koju pohađam. Maturantica sam „Srednje muzčke škole“ u Sarajevu. Moja škola je posebna priča. Najljepši ukras u njoj su njena djeca/učenici. Svi smo mi tako različiti, a ipak, slični. Njegujemo drugarstvo, lijepo ponašanje, ali i mladalačke nestašluke koje prate srednjošlolce svih generacija.
Moj razred je najbolji na svijetu. Svi smo različiti, zanimljivi, spremni na igru i nova znanja.Tu smo stvorili najbolja prijateljstva, simpatije i radost života. Svjesna sam da je sve prolazno. Lijepi trenuci začas prođu, ali se uspomene na trenutke provedene s društvom u školi čuvaju u sjećanju za cio život. Kod nas je uvijek učionica ispunjena smijehom. Jedna od najboljih karakteristika mog razreda i većine učenika u našoj školi je što nemamo predrasuda ni prema čemu. Ovo je u današnje vrijeme, nažalost, rijetkost. Na sve se gleda objektivno, ne nameću se tuđa mišljenja.Svako je prihvaćen onakav kakav jeste. Novac i društveni status nisu važni, nego karakter i odgoj. U mom razredu ima dosta drugova i drugarica s izvanrednim smislom za humor, tako da nam se najteži zadaci pretvore u zabavu. Nijedna situacija nije crna. Fore su vrlo orginalne i svi se uvijek dobro nasmiju. Ono što krasi moje školske drugove je odanost. Niko ne bi ni u kakvoj situaciji učinio nešto čime bi naškodio prijateljima i razredu. Dakle, svi za jednoga, jedan za sve. Ja imam sreću da u mojoj školi nije bilo vršnjačkog nasilja. Jedan od razloga je i škola koju sam pohađala, dakle, muzička u kojoj je pjesma, muzika i pjevanje glavni vid komunikacije. Ne kaže se uzalud “Gdje riječi zašute, muzika progovara“ poznata sentenca od Andersena. Znamo da je obaveza svakog čovjeka da se ponaša ljudski, a ne neljudski, to važi i za djecu i mlade. Treba činiti dobro, a izbjegavati zlo. Postoji zlatno pravilo koje se očuvalo dugo, dugo. “Ono što ne želiš da drugi tebi učini, to ni ti ne čini drugome“. To bi trebala biti neopoziva norma za sva životna područja, za porodicu, zajednicu, za nacije i naravno, za svu djecu. Treba podsticati dijalog, poštivanje i komuniciranje. Zato, u mojoj školi mnogo se radi kako bismo nasilje spriječili. Pravoj drugarskoj atmosferi bez ikakvog vida agresivnosti doprinose nastavnici/profesori, izuzetno posvećeni, zatim, pedagog/inja, stručni savjetnici, kao i menadžment škole. Profesori koji rade s djecom/mladima i izgrađuju odnos povjerenja i podrške, podstiču talente i pomažu kad uoče teškoće. Pozitivna disciplina gradi samopouzdanje i usađuje ljubav prema učenju. Na svakom času Odjeljenske zajednice razgovaramo o vršnjačkom nasilju i to doprinosi stvaranju klime u kojoj se svaki vid nasilja oštro osuđuje, a ti razgovori doprinose razumijevanju među učenicima i poštivanje različitosti. Također, planiramo aktivnosti koje zbližavaju i povezuju. Profesori nas uče da svoje misli i stavove izražavamo jasno, bez prebacivanja odgovornosti na drugu osobu. Ta komunikacijska sposobnost nam omogućava prilagođavanje različitim situacijama. Učimo da je proces komunikacije dvosmjeran, tj.sastoji se od izražavanja sebe i slušanja drugih. Ovakva komunikacija nam pomaže da konflikte verbalne prirode rješimo na zadovoljstvo svih nas. Zato što se još uvijek odgajamo na metodama patrijarhalnog odgoja, što znači, poštovanje, lijep, normalan, moralan i kvalitetan život. Posebna pažnja u mojoj školi, sada već bivšoj, nažalost, posvećena je saradnji škole s roditeljima, vrlo bitnoj karici u odgoju i vaspitanju djece. Oni redovno dobijaju obavještenja od razrednice o ponašanju i uspjehu svog djeteta. Kao ključni faktor za suzbijanje, prevenciju i spriječavanje vršnjačkog nasilja je porodica.Tu sve počinje.Porodica, tj. roditelji ne obavljaju svoju primarnu dužnost-odgajanje djece.Najvažnija je komunikacija s djecom.Razgovor rješava sve probleme i najbolje je koristiti blage riječi i jake argumente. Pravi doprinos čovječanstvu je dobro odgojeno dijete.Svako dijete treba osjetiti da je važno i cjenjeno, jer ima svoju ulogu u društvu i životu. Njegovo ponašanje uvijek ima odjek. I kamenčić bačen u vodu stvara krugove oko sebe koji se šire. Samo treba širiti pozitivne vibracije i pozitivne akcije kao što je osmijeh upućen nekom. Osmijeh ima ljekovito svojstvo. Svaki osmijeh je unikatan i govori nam o identitetu duše. Iskreni osmijesi su su poput cvijeta.To je ono što djecu plijeni i pokazuje zanimanje za nečije interese i osjećaje. Dakle, svjesni smo da nam je potrebna interakcija s drugima da bismo funkcionisali. Današnji odgoj je sveden na nešto što se zove internet, pošast modernog doba. Nova tehnologija sve više oduzima vrijeme modernom čovjeku i mi smo prinuđeni da tražimo virtuelne prijatelje. Što je još gore, internet stvara/nudi razne informacije i zanimacije koje stvaraju iluziju da je čovjek sam sebi dovoljan. Internet, zaista, može da pruži obilje informacija, da poboljša komunikaciju među ljudima na brži, jeftiniji i efikasniji način, da omogući protok znanja, iskustva i vještina. Međutim. postoji i druga strana medalje.To je neshvatljivo plasiranje lažnih informacija. Putem interneta se mnogi korisnici mogu dovesti u zabludu i zaraziti ne samo virusom, nego, i „virusnim oboljenjem“, zvanim propaganda. Prekomjerno korištenje interneta može dovesti do stanja hipnotiziranosti u kojem korisnik ne može da odvoji realan svijet od onog koji ima posredstvom računara/mobitela.S tim problemom se posebno suočavaju djeca koja mnogo vremena provode igrajući se za računarom. Ali to nije jedini problem. Igre koje djeca preferiraju se, uglavnom, zasnivaju na ubijanju protivnika i to oružjem koji oni samu odaberu. Prikazivanje u igri ubijenog čovjeka je predstavljeno kao uspjeh, a ustvari se, tako kod njega usađuju neke nove osobine, kao što su: agresivnost, sklonost ka nasilju, ravnodušnost prema žrtvi, ali i potreba za domonacijom i uživljavanje u svijet imaginarnog i bijeg od stvarnosti. U taj svijet, veliki broj djeci bježi u slobodno vrijeme, pa čak i u vrijeme nastave u školi. Koristeći internet djeca se otuđuju. Tako prestaje živi govor i bliski kontakt među djecom.Tako slabi emocionalnost i to ona pozitivna koja rađa empatiju. Djeca postaju prazna i gube volju za društvom. Sa takvim korisnicima (djecom) je lahko manipulisati, jer nisu u toku dešavanja o onom „vanjskom svijetu“. Mnogo je nedostataka interneta (mentalno zdravlje, društvenost, otuđenost od realnog svijeta, emocionalne praznine i mnogo štošta. Treba napraviti balans (ravnotežu) i od interneta uzeti i uzimati samo ono što je najpotrebnije i najbolje za nas. U ovakvim situacijama ključnu ulogu mogu odigrati nastavnici/profesori svojim stručnim znanjem iz medijske i informatičke pismenosti (kao temelj sigurnog korištenja interneta). Kroz takav vid edukacije s djecom mogu im itekako pomoći kako pravilno koristiti intrnet i kako prepoznati sve ono što nanosi štetu i to izbjeći, blokirati, a uzeti samo korisno i edukativno. Također, za borbu i sprječavanje lošeg uticaja interneta na djecu, neophodna je i dobra saradnja između roditelja i škole.
Roditelji su glavna karika i vrijedni partneri u prevenciji nasilja među vrpnjacima. Djeca traže autoritet, a ako ga ne mogu naći u roditeljima, okreću se mobitelima i tu nalaze utočište i sigurnost.To je proizvod loše komunikacije u porodici. Djecu samo treba voljeti i poštovati.
Porodica je najvažnija u procesu odrastanja, zato, najveću odgovornost snose roditelji. Mnoga djeca su u porodici izložena nasilju od strane roditelja. Samo voljeno i odgojeno dijete postaje zdrava ličnost, postaje humana i cjenjena osoba. Djecu treba učiti na vrijeme da prihvataju različitije od sebe, koji ne misle na isti način, trebaju nas učiti o nenasilnoj komunikaciji, izbjegavanju sukoba, osuđivanju nasilnih oblika ponašanja. Jednom riječju, trebaju nas učiti toleranciji.Tolerancija predstavlja ljubaznost, smiješak, pohvalu i podršku.Također, dječija prava ne krše se samo u porodici. To kršenje susrećemo i u školi, kroz razne vrste vršnjačkog nasilja. Nasilje nikada ni za koga nije dobro. Niti za osobu izloženu nasilju niti za osobu koja ga vrši, ali ni za one koji nasilje posmatraju sa strane.Nažalost, u osnovnoj školi sam bila izložena mobingu od strane školskih drugova i drugarica. To nasilje sam sama proživljavala, jer sam se stidjela bilo šta poduzeti. Roditelje sam upoznala samo s nekim djelićima nasilja, a većinu sam prešutjela. Niti dan-danas ne znam zbog čega je do toga došlo. Uvijek sam bila odlična učenica, lijepog odgoja i ponašanja. Moja komunikacija je bila čisto prijateljska , propraćena lijepim riječima prema svima. Uvijek sam bila željna da pomognem kome god je pomoć bila potrebna, živjela za drugarstvo, ali je sve bilo uzalud. Vjerovatno je razlog bio moj uspjeh i primjerno ponašanje. Kao što kaže misao „Kod drugoga mrzimo ono dobro koje posjeduje, a mi to nemamo“. Mnogo puta sam bila tužna, patila, pa čak i kompleke dobila.Vjerovatno bi to bilo spriječeno da sam obavijestila nastavnike i roditelje, ali bilo me stid. Ustvari i u toj situaciji sam štitila drugarstvo, da ne bih bila 'cvikaroš'.To je umanjilo ljepotu moje potpune radosti završetka osnovne škole, kao i vrijeme korone u kojoj se sve to desilo. Bilo kak bilo, to je, hvala Bogu iza mene. Odlučila sam slijediti svoje snove, uz pomoć roditelja izdići se iznad situacije i upisati željenu školu, Srednju muzičku u Sarajevu. Promjena prebivališta mi je itekako dobro došla iako sam se kao djete osamostalila i otišla u veliki grad iz tople oaze mira i sigurnosti. Ma koliko bilo teško, uspjela sam. Sada sam zrelija i odlučna da nikada više neću šutjeti na bilo koji oblik nasilja, ma ko da bio.Nažalost, to sam osjetila na vlastitoj koži, ali sam spremna u sadašnjosti i budućnosti da dignem svoj glas i zaštitim i sebe i druge i najglasnije kažem: „STOP NASILJU“.
Mislim da zajedničkim djelovanjem, nastavnici/profesori, učenici i roditelji mogu rješavati probleme vršnjačkog nasilja. Učenici moraju biti odgovorni za poštivanje prava drugih u razredu, kao i za vlastita prava. Mi učenici smo jedna zajednica u kojoj ima raznolikog cvijeća. Svi trebamo da vježbamo ljubav, drugarstvo, humanost i toleranciju. Učinimo da tuču zamjenimo zagrljajem, ružnu riječ lijepom riječju, da drugarice dijele tajne, a drugovi dijele sendviče.Trebamo njegovati i podsticati pozitivnu komunikaciju, pružati jedni drugima podršku, poštivati različitosti. Samo tako možemo da mjenjamo svijet i zaustavimo nasilje.
Ja se iskreno nadam da će vršnjačko nasilje u svim svojim oblicima i bojama prestati ili se bar u dobroj mjeri suzbiti na minimum, jer smo , mi djeca i mladi najbolji dio čovječanstva na kojem počiva svijet. Poručila bih svoj djeci i mladim ljudima koji su i najugroženiji da se vole, poštuju, druže, igraju, jer, zaista, „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“.
Također, moja želja je i da se poštuju prava djeteta. Prije svega da svako dijete živi sretno i bezbrižno djetinjstvo, da se školuje, da ide Pravim putem i da postane „neko i nešto“ (baš kao u pjesmi od „Indeksa“). Poručila bih odraslima, da je svako dijete mirisni cvijet koji raste u ovoj bašti koja se zove svijet. Cvijeće da bi cvjetalo traži brigu i nježnost. Samo tako možemo odnjegovati cvijetak-.zanovijetak u prekrasnu ružu koja pruža opojni miris.