Znanje je moć

01.07.2024
Irma Jukić

Znanje je moć

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

Obrazovanje je stub jednog društva i ako se uruši ili uništi obrazovni sistem, to društvo je prije ili kasnije osuđeno na propast. Nažalost, u našem okruženju, našem društvu obrazovanje se urušava i ako ostanemo nijemi posmatrači, prijeti nam apsolutni pad normalnih i moralnih vrijednosti, a kao vrhunac svega i gubitak nacionalnog identiteta, jer će nas upravo neukost i neznanje odvesti u propast.

Kada i kako je sve počelo? Teško je potcrtati pravi početak kraja, ali sa sigurnošću mogu reći da pogrešnim konzumiranjem demokratije počela je za nas era vršnjačkog nasilja, bullynga, mobinga i svih drugih pošasti savremenog doba. U obrazovanje su se najprije umješale politika, zatim roditelji, potom podobni nastavnici/profesori i sve to pod krinkom savremenog demokratskog društva, u kojem slobodno mogu reći, svi nabrojani su izgubili nit dozvoljenih moralnih i etičkih okvira. Politika je svojim zaposijedanjem direktorskih i ministarskih stolica, a sve po podobnosti, a ne po sposobnosti prvi i najveći krivac urušavanja temelja zdrave i jake nauke. Svi oni koji su imenovani na visoke i vrlo bitne pozicije u obrazovanju uglavnom su bili marionete u rukama političkih stranaka, koji nisu smjeli misliti svojom glavom, koristiti svoje sposobnosti i vještine, dok im to odobre ili ne odobre oni iznad njih tj. vrhovni u stranci. Tu počinje vrzino kolo, sve su formalnosti koje u praksi ne funkcioniraju. Sve je bilo na papiru, a u realnosti sve prividno. Odjednom je more odlikaša, a kriteriji ocjenjivanja pali na deset stepenaca niže nego prije npr. 20 godina.

Roditelji različitih nivoa obrazovanja i profesija su odjednom postali karika u školskom sistemu koja je dirigovala vrlo često rad nastavnog osoblja. Kako i zašto? Najprije su to bili takođe “stranački bitni roditelji”, a potom su i drugi, manje objektivni, koristeći različite metode zastrašivanja, podigli svoj glas, stavljajući sebe, svoje znanje ili neznanje, svoj autoritet ispred nastavnog.

U oba slučaja, uglavnom je nastavno osoblje izloženo mobingu, s jedne strane od podobnog rukovodstva, a sa druge strane od nekopetentnih roditelja. Idući linijom manjeg otpora, čak i oni najtvrdokorniji, spustili su svoje kriterije, neznanje nagrađivali nerealnim ocjenama, a onaj tračak profesionalnog ponosa i strogoće, nerijetko usmjeravali na učenike čiji su im roditelji upravo čuvali, davno urušeni i zgaženi autoritet. Tako su nerjetko, najvrjednija, najambicioznija i najbolja djeca bila realno podcjenjena, jer formalno i po procjeni već osakaćenog obrazovnog sistema, neko se morao i namučiti, i taj neko je morao izvući deblji kraj….kolateralna šteta nakaradne obrazovne hijerarhije.

Ovakav smijer i način funkcioniranja obrazovnog sistema je doveo do sljedećih problema, a to je vršnjačko nasilje i nasilje nad nastavnim osobljem. Prateći opet trendove razvijenih zemalja, djeca su naučena o svim njihovim pravima. Ali pri tome svjesno ili ne, nisu baš naučena da prava prate i obaveze. Tako smo dobili već oblikovanu generaciju onih koji sve svoje neuspjehe trpaju  pod zastore svojih prava. Djeca smiju jedni druge da maltretiraju, a da pri tome nastavno osoblje ne smije koristiti mnoge metode rješavanja sukoba, jer bi se bilo koji metod mogao protumačiti kao akt nasilja nad djetetom. Odatle se rađa i nasilje nad nastavnicima/profesorima koji ne smiju i ne mogu da se brane, jer će ih linčovati sam taj sistem kojem su oni kumovali u povojima stvaranja nakaradnog obrazovnog demokratskog sistema. I sve to je jedan začarani krug, u kojem su prividno na dobitku podobni nastavnici, povlašteni učenici, a cjelokupno društvo i njegova budućnost su apsolutni gubitnici, jer su vodeći u tom sistemu najgori od nas.

Kroz moje školovanje, koje sam od početka ozbiljno shvatala, imala sam primjer diskriminacije od strane profesora, kao i jedan vid vršnjačkog nasilja.

Prvi primjer je profesorica koja me je ostavila neocjenjenu iz jednog predmeta, a zbog odsustva sa  nastave zbog priprema za učešće na Evropskom prvenstvu kao profesionalnog sportiste, Iako je imala i vremena i materijala da to polugodište završimo na drugačiji, prihvatljiviji način, ona je mene umjesto toga, stavila u red sa onima koji su bježali sa nastave, koji su zloupotrijebili bolest i sl. I pored toga, što je dobila objašnjenja relevantnih subjekata, i pored sugestije pedagogice škole da se problem može riješiti i u moju korist i korist škole, ona je jednostavno bila podobna karika, koja je na neki način morala naoštriti svoj ego, bez razmišljanja kakve dugoročno štetne posljedice može nanijeti nekome ko u tom trenutku ima samo 16 godina. Promijenila sam školu nakon toga, ali taj gorak okus nikada nije nestao. Zahvaljujući roditeljima i nastavnom osoblju u drugoj školi, iz te krize izašla sam jača, ali ipak bolna. Moji roditelji su bili moja podrška, ali u isto vrijeme nisu me posticali da osuđujem taj nepedagoški čin dotične profesorice. Učili su me da je različitost sasvim normalna pojava i da u svakom segmentu društva postoje oni koji izlaze iz okvira zadatih normi. Ono što me moji roditelji nisu mogli naučiti je da svakodnevno gledam da nisu isti aršini za sve učenike od pojedinih profesora. A to tako ne smije biti u jednom zdravom i demokratskom društvu, posebno ne u obrazovanju u kojem se bruse budući ljudi, karakteri, samopouzdanje..

Drugi primjer je bio problem u komunikaciji sa jednim učenikom. Problem koji nije bio usmjeren samo na mene, nego na više učenika. Sa ove distance sada, veći problem je tada bio nastup roditelja tog učenika, koji su negirali bilo kakvu njegovu odgovornost, pri tome okrivljujući čak i prisutne profesore, a sve to uz prirustvo direktora, koji nije adekvatno reagovao, bar da zaštiti napadnutu kolegicu.

Iz navedenih iskustava, koji su ustvari posljedica svih gore nabrojanih metastaza u obrazovnom sistemu, moja odluka o budućnosti je odlazak iz ovog posrnulog društva, urušenog obrazovnog sistema, pomjeranja moralnih normativa i obrnutih sistema vrjednovanja.

U obrazovanju ne smije biti podobnih. Politika se ne smije miješati u rad stručnih. Nastavnom osoblju se podhitno mora vratiti autoritet i hijerarhija. Roditelji mogu biti saradnici, ali ne i sudionici i krojači rada onih koji su se zato obrazovali. Socijalni radnici, psiholozi i pedagozi moraju prodornije učestvovati u radu škola, a ne biti karika koja tu “samo postoji” radi formalnosti.

Naše društvo na prvom mjestu mora ozdraviti obrazovanje. Nakon dugotrajnog uništavanja, ne znam koji korak napraviti, odakle bi se moglo uopšte krenuti ka ozdravljenju i vraćanju obrazovnog sistema u njegove prave okvire… Ali ako ne napravimo svi zajedno ništa, snosit ćemo kolektivnu odgovornost za sve nedaće koje nam nosi budućnost.

“Znanje je moć” – ako jednom narodu oduzmete tu moć, oduzet ćete mu budućnost i postojanje.