Jedna biblioteka u osnovnoj školi, i nema baš dovoljno knjiga za lektiru. Biblioteka ni veća ni manja od drugih. Ali, pazi sad, ovaj ili avaj, nećemo sad o biblioteci kao katalogizaciji i klasifikaciji i lamentom nad neulaganjem u knjižni fond.
U toj biblioteci sjede djeca koja ne pohađaju vjeronauk. Ponavlja se gradivo, ne vjersko, ili se uči nešto novo. Najpopularnije su naučnopopularne teme. Obratit ćemo pažnju na njih. Tako jedna djevojčica, peti razred, kaže: „Kada sam rekla da više ne želim ići na vjeronauku nastavnica se derala na mene pola časa“, priča, „rekla je da ću zato istrpjeti strašne stvari, zato što ne želim ići kod nje.“ „I šta si onda učinila?“ „Rekla sam mami, neću više i neću“.
Drugi učenik kaže: „A meni je opsovala nakon što sam rekao da ne želim ići“.
sic!
A sada digresija. Autor ovog teksta bio je iznimno sretan ugledavši, po prvi puta, glasilo „sic!“, mlade književne kritičare, dovoljno mlade da se otrgnu kolotečini uniformnosti. Prva poslijeratna generacije za koju doista, važe svi potencijali. Ono što sam oduvijek želio pitati i Mirnesa i Harisa jeste da li su pohađali vjeronauk u školi.
Djeca, u veoma ranoj, osnovnoškolskoj dobi, nisu baš vična apstraknom razmišljanju – ideje koje im se predoče teže shvatiti doslovno. Imajući iskustvo od nekih šest, sedam godina življenja s osnovnoškolskim apsurdima, i slušajući u kontinuitetu o istim vrstama užasa, dužan sam podsjetiti na nekoliko stvari. Niti jedno dijete nije „komunističko smeće“ – kako je jednog tatu opisala jedna nastavnica koja drži do vjerskog oblačenja, pred njegovim djetetom, i usput sebi zaradila sudski proces, nakon čega jedva da je dobila ukor.
Pozivajući se na svoje carverovsko i ala Bukowski životno iskustvo i činjenicu da sam u mladosti promijenio više poslova nego oni, ovdje dozivam reminescenciju na jednu djevojku iz Rumunije. Radila je sa mnom u luksuznom restoranu, u Americi, ali, već nakon prvih nekoliko dana, svima je postalo jasno da ona baš i nije za to stesana. Nije se uspijevala nasmijati, iako je engleski sasvim solidno znala, činilo se da joj ništa manja muka nije i od komunikacije sa gostima. A tamo, od konobara u restoranu se traži da stupi u interakciju, da razgovara, da se šali, da pokaže svoju friendly stranu. To je bio glavni zahtjev tog posla, isto kao što u osnovnoj školi u Bosni i Hercegovini nazvati djetetovog roditelja već navedenom vrstom smeća, ili se izdirati i prijetiti nesnošljivim mukama svakome ko se drzne saopšti kako mu se baš i ne ide na takvu vrstu diskursa, sliči kamenom licu rumunjke koja, za razliku od čitave bujice svega što su djeca morala istrpjeti i saslušati, jedva uspijeva progovoriti riječ, dvije. Sliči na lice apsurda, i na slona u staklarskoj radnji, da ne bude skroz bez klišea.
Pod pritiskom
Govoriti kada ne treba ili šutati unatoč svemu što iziskuje ponajmanje krik. Čekati platu, topli. Pa i ti si majka, ti što reče sabiji da mu je tata neka vrsta smeća.
A šta je to komunizam, a šta vjera. Kada je vrijeme za to. Možda u vrtiću. Ali to nije prošlo. Možda drugi put. Ako budemo zajedno šutjeli.
Kaže i kolega jedan koji to baš i nije, vjeroučitelj: „Reci svima koji kod tebe dolaze u biblioteku da se ponovo vrate na vjeronauk“. I uspijeva ostaviti bez teksta. „Ako mu je ćaća rekao da ne ide, ko sam ja da mu kažem da ide?“, samo sam te drhtave rečenice uspio posložiti djelić tada, gotovo potpuno skrhan.
Ljudi, Albanija nas je davno prestigla. Kao i mnoge afričke zemlje. Da li će se prosvjetiteljski temelji i sasvim solidna osnova koju smo imali, pretvoriti u bućkuriš bez okusa i svrhovitosti, ikakvog smisla? Da li ćemo, nerazlikovanjem adekvatnih autoriteta, imati sve više vjeroučitelja za direktore javnih, osnovnoškolskih ustanova. Hoće li se možda ispostaviti i da je za kola struje, evoluciju, tehniku- vrhunaravno priležan ustvari kakav derač/ica?
Radeći šest godina blizu svega toga, gledajući nebrojene seljaste namćore kako traumatiziraju djecu, protestvujući protiv njih makar u zbornici ili na sjednici, stvarajući sebi podlogu za neka buduća bolovanja, zapisah ovaj iskaz o bolu, upravo.
(Tekst je objavljen bez intervencija.)
Foto: E. Kurtović
