Ono teško zadržava pažnju na onome što radi? Nemoguće je da se fokusira na samo jednu stvar? Brzo se prebacuje sa jedne aktivnosti na drugu, lako se pomete i brzo zaboravlja? Ima poteškoća da slijedi upute? Pretjerano se odaje sanjarenju? Ima poteškoće pri završavanju zadataka ili zadaće? Gubi igračke, knjige i školski pribor mnogo češće od ostale djece? U toku učenja često radi nešto drugo – dira nekoga, ili stvari na stolu ili hranu, gleda kroz prozor, nešto mora da pije ili jede, ustaje, trči? Mnoge stvari radi nepromišljeno? Lako stupa u odnose sa drugim ljudima, ali ih teško održava.
Iako iznimno inteligentno, pa upravo zbog toga i toliko radoznalo, istovremeno veoma kreativno, od učiteljica se rijetko mogu čuti riječi hvale? Prvi i drugi razred najčešće doživljava veoma traumatično? Nastavnici često imaju loše reakcije, prozivaju ga pred cijelim razredom, obično ga kažnjavaju, da druga djeca ne bi slijedila njegov primjer? Trebate li se obratiti školskom psihologu?
Nos u torbi
Nažalost, mnoge osnovne škole nemaju psihologe i nije baš vjerovatno da ćete tu dobiti potvrdu sumnji i ime za opisano ponašanje: hiperaktivnost, ili, medicinskim žargonom rečeno: ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder).
ADHD je medicinsko stanje, neurobiološko oboljenje, koje je izazvano hemijskom neravnotežom u mozgu ili nekom drugom promjenom, a uzroci nastanka su različiti (od neurofizioloških, biohemijskih, genetskih i psihogenetskih uzroka). Smatra se da je ovakav temperament učestaliji kod dječaka nego kod djevojčica i to u omjeru od 3 do 5:1. Manjak pažnje je uočljiv već sa tri godine, ali se najčešće definiše tek kada dijete krene u školu, kada postane jasno da ne može održati pažnju na časovima, da ne može mirno sjediti, ili pak da se ne može fokusirati na rješavanje školskih zadataka. Osnovni simptomi su nepažnja, hiperaktivnost i impulsivnost. Zvanično, ovaj poremećaj prvi je opisao William Still 1902. godine.
Hiperaktivna djeca su često i socijalno izolovana; zaostaju u motoričkom i jezičkom razvoju; imaju loš samokoncept, lošu koordinaciju i kognitivne probleme; prilikom razgovora ne čekaju svoj red da govore, često prekidaju i nadglasavaju druge u razgovoru, nemaju osjećaj za vrijeme i stalno kasne i sl. Imaju teškoće s učenjem govora, što se može očitovati u poteškoćama pri uključivanju u konverzaciju i grupne aktivnosti. Često su uočljive i poteškoće sa čitanjem, spelovanjem, pisanjem i matematikom. Prate ih neprestani neuspjesi, a odbijanje djeteta od strane vršnjaka i neprestane kritike okoline mogu katastrofalno utjecati na djetetovo samopoštovanje, kao i na njegovo daljnje ponašanje. Djeca imaju problem generalizacije, ne uče iz vlastitog iskustva, te roditelji moraju biti vrlo precizni kod postavljanja pravila i zahtjeva prilikom odgajanja.
Zbog svega ovoga često imaju loše rezultate u učenju. Zbog nepromišljenih radnji, kojima žele skrenuti pažnju na sebe, često suočavaju roditelje s pozivima iz škole. Jedno je izrezalo makazama majicu drugog djeteta; drugo je zavirivalo učiteljici u torbu; treće ne želi sići sa krova autobuske stanice, četvrto skoči s prozora na 3m visine od zemlje, peto prelazi cestu a da ne gleda ili ne obraća pažnju. Prije ili kasnije ostane iznenađeno i bez ideje kako da izađe iz opasne situacije u kojoj se nađe. Ili, što je najgore, druga ga djeca povrijede, jer ih smara.
Mrkva, bez štapa
Veliki broj zlostavljane djece su djeca sa hiperaktivnošću. Od zlostavljanja se skrivaju u drogu i alkohol. Oko 40% osoba sa ovim problemom završe kao delinkventi, zatvorenici, ukoliko im se nije pomoglo na vrijeme. A pravo mjesto gdje pomoć mogu dobiti je škola.
Međutim, unutar školskog sistema hiperaktivnoj djeci nije lako, jer im on nije prilagođen. Njih se pokušava strpati u ladice, što je pogrešno. Nerijetko steknu lošu sliku o sebi i razviju nisko samopouzdanje, a to ih onda prati cijeli život. Tada problem više nije samo bazična različitost nego nastaje cijeli niz psiholoških i drugih problema (depresija, tjeskoba, disleksija, diskalkulija, disgrafija, anksioznost i sl.), što onemogući dijete da iskoristi kapacitet da iskoristi kapacitet koji zaista ima. Poremećaj pažnje vremenom postaje veći problem od nemira i on se reflektuje na problem učenja u daljnjem obrazovanju.
Obično treba dosta vremena da se roditelji izbore da njihovo dijete dobije individualan pristup u školama, da se djetetu pomogne. Neki to nikada ne uspiju, čak i kada u školu donesu nalaze i mišljenje ljekara. Međutim, s obzirom na relativno velik broj djece s ADHD-om, školski sistem mora razvijati efikasnije strategije rada sa ovom populacijom učenika. Efikasnim se pokazalo smanjivanje broja učenika u razredima; preuređenje učionice u cilju smanjenja ometanja izvana; češći odmori i tjelesne vježbe; prilagođavanje zadataka i nastavnih metoda (smanjivanje dužine zadataka); pomoć vršnjaka; učenje uz pomoć kompjutera; promjena rasporeda sjedenja u učionici – tako da hiperaktivno dijete dobije mjesto ispred učiteljice; dobra saradnja sa roditeljima; korištenje audiovizuelnih materijala; dodjeljivanje posebnih obveza – da dijete vodi brigu o kredi ili spužvi i sl.
Važno je da nastavnici razumiju da ta djeca imaju ozbiljan problem. Većini nastavnika je ta perspektiva strana jer se ne radi o sljepoći, gluhoći, invaliditetu ili cerebralnoj paralizi. Hiperaktivno dijete će uspješno učiti u sredini koja podržava individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, dok će usmjeravanje na razlike dovesti do njihove stigmatizacije i osamljivanja. Roditelji, nastavnici i drugo stručno osoblje škole skupa mogu postići da hiperaktivno dijete uspješno savlada zadatke i poboljšanja u ponašanju.
Jedna od mogućih strategija je i kreiranje timova za učenje. Tako bi se dijete sa ADHD-om udružilo sa djetetom koje ima dobre organizacijske sposobnosti. Kompe bi zvali jedan drugog, podsjećali na domaću zadaću i zajedno radili na rješavanju zadataka. Naravno, timovi koji pokažu značajniji napredak u donošenju i tačnosti zadaće bili bi adekvatno nagrađeni. I sami zadaci bi trebali da uključuju više elemenata nagrade.
Postavljeni ciljevi u učenju trebaju biti realistični i ostvarivi. Za uspjeh hiperaktivne djece planiranje je iznimno važno. Također, ona će bolje pokazati svoje znanje usmenim odgovaranjem. Ali, prije svega, treba imati ovo na umu: efikasan metod za jedno dijete može se pokazati kontraproduktivnim za drugo. Stoga je individualan pristup nužan.
Ruka, a ne kažiprst
Za roditelje je jedno ovakvo dijete puno radno vrijeme. Ono od njih zahtijeva da učestvuju u svim njegovim aktivnostima. Okolina najčešće nije empatična, nema razumijevanje, i ovakvo dijete karakterizira kao zločesto i drži za nepoželjno. Njegovi se roditelji osjećaju obilježeni, stigmatizirani, izolovani, mada nisu krivi, i često sve to ne mogu da izdrže bez pomoći stručnjaka.
Međutim, stručnjaci u BiH su na neki način previše oprezni, često ne žele da djecu okarakterišu kao hiperaktivnu, jer to bi onda zahtijevalo adekvatan tretman, adekvatne lijekove, adekvatnu odgovornost. A ona je, uvjerili smo se bezbroj puta, posvađana sa našim obrazovnim sistemom.
(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 7. Potražite Školegijum na trafikama.)
