Dugo sam odlagao pisanje ovog teksta, sve dok mi se kockice nisu složile u glavi kada je Arijana rekla jednu veliku istinu: bibliotekarstvo nije profesija, to je dijagnoza. To se savršeno uklopilo u moju tezu da svi živimo u bibliotečkoj Yoknapatawphi (rascijepljenoj zemlji). Posmotrimo neke paradokse koji vladaju u toj začudnoj zemlji:
Paradoks broj 1: Gomila luđaka je završila studij bibliotekarstva misleći i nadajući se da to nikada neće raditi
Paradoks broj 2: Ti isti luđaci se zaposle u biblioteci nakon traženja sebe u raznoraznim institucijama i postanu vatreni zagovornici bibliotekarstva koje su prezirali
Paradoks broj 3: Tim istim luđacima, diplomiranim bibliotekarima, šef postane Bibliotekar Ovjekovječeni Neradnik Ignorant (BONI), koji prezire bibliotekarstvo možda više od njih samih
Paradoks broj 4: BONI tvrdi da za pravog bibliotekara trebaju godine i da je bibliotekarstvo pečaćenje i zavođenje knjiga (?!), a onda se vatreno bori da ode na kongres IFLA-e u Buenos Aires tvrdeći da je to zbog unapređenja struke
Paradoks broj 5: Svi počinju da misle da bibliotekar može biti svako
Paradoks broj 6: Bibliotekari počinju da misle da je privatluk svakako bolji od bivanja bibliotekarom i da struka zapravo ne postoji
Paradoks broj 7: Bibliotekari odlaze da budu moleri
Paradoks broj 8: Moleri nadiru u biblioteku jer su im bibliotekari oteli posao
Iz ovih osam bibliotečkih paradoksa bi jedino smislenu analizu izvela International Crisis Group, a nama bibliotekarima smrtnicima jedino ostaje da zaključimo, iz gore predstavljene kliničke slike, da se zaista radi o čudnovatoj bolesti. Klinička praksa je pokazala da se bolest može razvijati u nekoliko pravaca.
Pravac Prvi:
Pacijent se upisuje na Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo (svjestan, orijentisan, komunikativan, eupnoičan)
Pacijent osjeća averziju prema bibliotekarstvu u prve dvije-tri godine studija (mučnina, povraćanje, povišena tjelesna temperatura)
Pacijent na kraju četvrte godine osjeća da bi mu to mogao biti hljeb (lucida intervale)
Pacijent potiskuje spoznaju iz faze 3; okušava se na raznim poljima (bijeg od realnosti, traženje identiteta)
Pacijent uviđa svijet oko sebe i shvata da je bibliotekarstvo jedini siguran pravac (vertigo, povišena sedimentacija, anksioznost, bibliofobija)
Pacijent na terapiji, osjeća se bolje. Odlazi na liječenje u biblioteku.
Pacijent prima prvu novčanu terapiju nakon mjesec dana i shvata da se od bibliotekarstva može živjeti – platiti režije (pacijent u remisiji)
Pacijent polaže stručni ispit. Dolazi euforičan, sa osjećajem bezrazložne sreće, pripadnosti struci. Naznake megalomanije.
Pacijent uviđa da na stručnom ispitu polaže iste stvari koje je već položio (kriza identiteta, strah od doživljenog deja vu, nekontrolisani izljevi bijesa, anafilaktički šok)
Pacijent dobiva Kolegu bibliotekara (učahurenog bibliotekara koji godinama nije ništa ni vidio ni čuo vezano za napredovanje struke). Kolega se čudi da treba pratiti dešavanja u struci. Pacijent na ivici nervnog sloma. Fizički nasrće na Kolegu (u očaju).
Kolega se žali upravi
Pacijent ima maniju proganjanja, osjećaj neshvaćenosti, gubitak samopouzdanja
Pacijent radi prekovremeno da bi dokazao da je bolji
Kolega ga gleda kao budalu
Kolega pije kafu i hekla
Pacijent bjesomučno katalogizira i citira standarde.
Kolega ga gleda u nevjerici
Pacijent kolabira, odlazi na liječenje u Fojnicu
Vraća se preporođen i hekla s Kolegom
Kolegi drago što je Pacijent ozdravio.
Pravac Drugi: Ne postoje klinički podaci o ovom slučaju. U teoriji je moguća sljedeća slika: Pacijent ignoriše Kolegu i radi pošteno svoj posao. Svaki dan odlazi sretan kući što je unaprijedio struku. Pomaže Kolegi. Kolega priznaje da nije baš najbolje upoznat s inovacijama u struci i voljan je da uči. Pacijent je sve više svjestan, orijentisan, komunikativan, eupnoičan, afebrilan, uravnotežen. Dabogda.
