Brod kojim se krivo upravlja, što više jedara nosi, dalje će skrenuti sa svog kursa.
Anonimus
Pošto radim s djecom, redovno mi postavljaju pitanja o zračenju – od toga da li zrače mobiteli i Wi-Fi, preko uticaja na nas nakon nuklearne nesreće u Fukushimi, do pitanja da li su kabine za sunčanje opasne za tinejdžere.
Istražujući ovu temu naišla sam na nekoliko redovnih zabluda. Neke od njih pokupljene su iz nenaučnih medijskih izvještaja i od šalabajzera sa društvenih mreža, a druge se mogu pripisati krivoj upotrebi riječi zračenje u svakodnevnom jeziku. Izgleda da koncept zračenja većina đaka, ali i odraslih, teško razumije. Razlog za to je što se u medijima ovaj pojam odnosi isključivo na nuklearno zračenje. Ljudi ne razumiju uvijek da je i vidljiva svjetlost jedna vrsta zračenja.
Za početak, u razredu stalno napominjem da materija uvijek emituje zračenje. Razumijevanje da svi objekti (kuće, ljudi, životinje, biljke, pa čak i kocka leda) emituju zračenje veliki je izazov jer je ponekad teško razumjeti da svaka topla površina, poput električnog grijača, emituje infracrveno zračenje, i to ogromne količine, a toplotno zračenje toplog objekta uglavnom se nalazi u nevidljivom infracrvenom dijelu elektromagnetnog spektra. Također, diode u uređaju za daljinsko upravljanje televizorom emituju infracrvenu svjetlost (zračenje) koja nije toplotno zračenje, ne uključuje toplotu. Tu su i ultraljubičasti zraci, rendgenski, gama, radiotalasi, mikrotalasi... kosmički. Tek kada obrađujem oblast nuklearne fizike pokušavam staviti naglasak na prirodnu pojavu nuklearnog zračenja, i tada ispričam priču o BANANAMA!
Banane su malo radioaktivne jer su bogate kalijem, a jedan od njegovih prirodnih izotopa je kalij-40, koji je radioaktivan. Kamion pun banana dovoljno je radioaktivan da pokrene lažni alarm na detektoru radijacije koji traži prokrijumčareno nuklearno oružje. Ovdje me obično pitaju koliko bi banana trebao čovjek pojesti da umre od bolesti zračenja. I onda krene rasprava da bi prije umro od prejedanja, nego od zračenja iz banana.
Mediji i društvene mreže svjedoče kako posljednjih dana građani učestalo potražuju kalijev jodid, a očit interes javnosti porastao je nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin u kontekstu napada na Ukrajinu izdao naredbu za stavljanje nuklearnog arsenala u stanje visoke pripravnosti. Facebook je prepun objava pojedinca da su sebi već obezbijedili doze kalijevog jodida u slučaju nuklearnog rata u svijetu! Ovo znači da većina ljudi ne zna da kalijev jodid štiti samo štitnu žlijezdu od radioaktivnog oblika joda oslobođenog nuklearnim nesrećama ili u posebnim slučajevima oboljenja štitne žlijezde koji bi mogli dovesti do karcinoma. Veliki dio populacije nije educiran i nema pojma o ovoj temi, a, nažalost, kada se panika i neznanje spoje, čovjek se hvata za slamku spasa.
Zašto je to tako, odnosno zašto se ljudi domino-efektom pecaju na ove stvari po društvenim mrežama? Jesmo li i mi nastavnici krivi za ovu pomamu za čarobnom pilulom spasa? Koliko je među nama neupućenih o kalijevom jodidu? Koliko nas ima spreman odgovor u slučaju učeničkih pitanja? Koliko nas se educiralo za ispravan odgovor? Da li smo zapravo žrtve pandemije neznanja jer se obrazovni zvaničnici uglavnom ne oglašavaju, nema nikakvih apela, javnih nastupa...
Da bih dobila odgovore, kreirala sam kratku anonimnu anketu od sedam pitanja (pomoću aplikacije forms.app) koju sam online podijelila među svojim kolegicama i kolegama prosvjetarima. Cilj ankete bio je da ih zaintrigiram da i sami počnu istraživati o kalijevom jodidu kako bi znanje i istinu, kao stub društva, prenijeli u svoje učionice, te raskrinkali mitove.
Anketu je popunilo 40 ispitanika, od kojih 31 žena i devet muškaraca.
U srednjoj školi rade 22 ispitanika, a u osnovnoj njih 18.
Za kalijev jodid 60% ispitanika (24 nastavnika) saznalo je putem društvenih mreža, a 40% ih je saznalo iz drugih izvora (pretpostavljam iz kultne serije Černobil, ili putem medija).
Četrnaest prosvjetara nabavilo je ili razmišlja da nabavi kalijev jodid za sebe, a 11 ih još nije sigurno.
Iako i sami još uvijek razmišljaju o kupovini kalijevog jodida u slučaju nuklearne katastrofe u svijetu, 72% ih nema spreman odgovor za đake u razredu.
I, na kraju, 80% nastavnica i nastavnika očekuje informacije od zvaničnika u obrazovanju jer se 78% ne osjeća kompetentnim pričati na času o nuklearnim havarijama i oružju.
Znanje je dostupno, ali mu se ne pristupa!
Podučavanje naših učenica o različitom konceptu zračenja moglo bi biti moćan alat za poticanje njihovog kritičkog mišljenja i, naravno, njihovog sadržajnog znanja. Đaci bi trebali naučiti da u većini situacija nema smisla svako zračenje označiti kao opasno, da štetnost određenog zračenja za ljude ne ovisi samo o intenzitetu zračenja ili da razlika između raznih vrsta zračenja u elektromagnetnom spektru leži u energijama njihovih fotona.
A ljudi bi trebali uzimati kalijev jodid samo prema savjetu službenika javnog zdravstva ili službe za hitne slučajeve, jer postoje zdravstveni rizici povezani s njegovim uzimanjem na svoju ruku.
